Američki maratonac i ultramaratonac grčkog porijekla Dean Karnazes na svom je blogu napisao poticajan članak o maratonu. Svi koji su ga pretrčali dobro znaju svaki osjećaj o kojem govori Dean…
Kod maratona nije sve u trčanju, maraton je spasenje. Toliko vremena u životu trošimo u sumnji u sami sebe, misleći kako nismo dovoljno dobri, dovoljno snažni, nismo onakvi kakvi bi trebali biti. Maraton je prilika za iskupljenje. Maraton je prilika, jer ishod nije siguran. Prilika, jer na tebi je, i samo na tebi, mogućnost za ostvarenje tog cilja.
Za ostvarenje maratonskog cilja nije potrebna sreća, sastojci za savladavanje Maratona su jednostavni: predanost, žrtva i sirova odlučnost. I tako, odlučiš pripremiti svoje tijelo za surovost trčanja 42.195 m. Odbijaš kompromise, potpuno se posvećujući onom što te čeka, uranjaš u tu ideju. Ali znaš da će Maraton tražiti i više. Negdje u tamnoj dubini uma turoban glas ponavlja: ne možeš! Činiš sve što je u tvojoj mogućnosti da odagnaš taj glas, ali on ne odlazi.
Maraton će te protresti do srži, razgradit će te do osnovnih elemenata, ukloniti sve obrambene barijere i otkriti tvoju pravu skrivenu dušu. I kada budeš najranjiviji, Maraton te neće štedjeti. Maraton ti kaže da će te boljeti, da će te zaustaviti, demoraliziranog i pobijeđenog, slomljenog pored ceste. Maraton ti kaže – “nećeš uspjeti“, smije ti se, izruguje…
No ti se ne daš i stojiš hrabro pred crtom za start, nervozno čekajući pucanj pištolja. I kada opali, pogneš glavu i pojuriš u provaliju, znajući da si platio cijenu kroz pripreme ili da si se provlačio. Jer ovdje više nema laganja, Maraton vidi sve izgovore, prečace i prijestupe.
I sve ide dobro prvu polovicu. No polako, korak po korak, bol raste, a trud se povećava. Ostaješ postojan, jer znaš da se nisi štedio, da nisi radio prečace, da je svaki korak koji radiš zaslužen mjesecima priprema i teškog rada. Ipak, svakim novim metrom, ono malo zanovijetalo u podsvijesti sve više i više prodire u svijest.
I onda, poslije tridesetog kilometra, taj glas postane jači no ikada. Bol je tolika da želiš stati. Moraš stati! Ali ne staješ… Ovaj put ignoriraš taj glas, gasiš negativce koji ti govore da nisi dovoljno dobar i slušaš samo strast u vlastitom srcu. Ova goruća želja kaže ti da nastaviš naprijed, da trčiš jedan po jedan korak bez obzira na posljedice.
Hrabrost se pojavljuje u mnogim oblicima. Danas ćeš imati hrabrosti da pokušavaš do kraja i nećeš odustati bez obzira koliko teško postane. A postat će grozno. Nakon 42. kilometra gotovo da više ne vidiš cestu, vid te više ne služi dok se njišeš nesigurno na rubu svijesti.
I onda, najednom, pojavljuje se ciljna linija. Poteku suze niz lice kad shvatiš da ćeš možda ipak uspjeti. I sada, napokon, nakon godina patnje možeš odgovoriti onom dosadnom glasu nesigurnosti u svojoj glavi – “O DA, MOGU!“.
Letiš preko ciljne linije i u trenu si oslobođen od zarobljeništva nedostatka samopouzdanja koje te zaokupljalo. Više si naučio o sebi u tih 42.195 m nego u cijelom prijašnjem životu. Oslobodio si se svih tih lanaca koji su te držali u zarobljeništvu. Ni ako se ne budeš mogao kretati tjedan dana poslije ovoga, nikad nisi bio tako slobodan!
Jer, iznad svega, ti si MARATONAC, i nosit ćeš tu spoznaju, ne na medalji koju su ti stavili oko vrata, već duboko u srcu, do kraja svog života. Nitko i ništa ti to neće moći oduzeti, jer ti si MARATONAC!
Autor: Dean Karnazes (prijevod 3sporta)
