Danas, 14. 2. 2015. godine u Beogradu je u 95-toj godini umro jedan od najvećih trkača rođenih u Hrvatskoj, Franjo Mihalić.
Franjo Mihalić rođen je u Kutini, 9. ožujka 1920. godine. Bio je atletičar, atletski sudac i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine. Jedini je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u maratonskom trčanju. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka.
Športsku je karijeru započeo kao biciklist. Sudjelovao je na prvenstvima Hrvatske u biciklizmu kao član Olimpa. Od osamdeset 80 vodećih hrvatskih biciklista, Mihalić je bio po kvaliteti od 5. do 8. mjesta, u konkurenciji Prosenika, Ljubića, Grgca, Fiketa i dr.
Posljednji put je put bio na prvenstvu Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Pored toga, poslije je bio aktivni nogometaš u zagrebačkom Grafičaru. Mihalićev trkači dar uočili su na radničkim športskim igrama 1940. godine. Pridružio se je Concordiji iz Zagreba. Uslijedio je rat i proglašenje NDH, u kojoj je bio državni reprezentativac i triput bio proglašen hrvatskim športašem godine. Pet je puta rušio državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotinka.
Mihalić je bio apolitičan i nije htio pristupiti ustaškom pokretu, premda je bilo poziva. Također se na sve moguće načine izvlačio od vojske da ga ne mobiliziraju. Pretkraj rata trener najljućih suparnika išao je toliko u rivalstvu da je pritisnuo nadležne zašto Mihalić nije unovačen, pa je naposljetku unovačen u domobrane.
Kraj rata koji je brzo uslijedio spasio ga je od odlaska na bojište. Poslije rata osnovao je Omladinsko fizkulturno društvo Mladost, zajedno s čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmarom. U Mladosti je bio do 1947. Uslijedio je poziv u JNA. Vojni je rok služio u vojarni konjaništva u Subotici. Kad je Artur Takač doznao za njega, namjestio je da Mihalić dobije premještaj u Beograd. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u tom vojnom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete.
Tako je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su športaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Mihalić se tako našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Zdravka Ceraja, Borisa Brnada, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Diane Sakač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić.
Pobijedio je na prvom svjetskom krosu u Parizu 1953. godine. Na maratonu u Ateni postavio je rekord staze, pobjeđivao je u maratonima Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (ponoćna novogodišnja utrka: 1952. i 1954., a 1953. bio je drugi) i inima.
Nastavio se natjecati u veteranskoj konkurenciji u maratonu i u brzom hodanju. Radio je u vojnoj akademiji kao nastavnik tjelesnog.
Autor: 3sporta / Wikipedia
