Centralni događaj Prvih modernih Olimpijskih igara održanih u Ateni 1896. bila je utrka od Maratonskog polja do Atene. Ideja začetnika Louis Breala i Pierre de Coubertina bila je oživjeti duh drevnih Olimpijskih natjecanja na mjestu gdje se 490. godine pr. n. e. odigrala povijesna bitka između Atenjana i Perzijanaca.
Za glasnika Pheidippidesa se zna da je trčao po pomoć Atenjanima u Spartu udaljenu 250 km i natrag, a nakon bitke vijest o pobjedi odnio je u Atenu uzviknuvši: Nikomen (pobjedili smo!) i iscrpljen preminuo. U Pheidippidesovu čast koji je od Marathon polja do Atene pretrčao 42 km, utrka je nazvana Maraton, kao i svaka utrka u navedenoj dužini.
Današnja utrka kreće iz grada Marathonas, vodi trasom između brda Pendeli i Hymetus te završava na obnovljenom mramornom Panathenaic stadionu iz 4. stoljeća pr.n.e., gdje su i održane prve moderne Olimpijske igre 1896. godine.
Moja utrka počela je 12 tjedana prije samog maratona, povezavši se s Udrugom Zdravo Trčanje iz Osijeka koji su organizirali put u Grčku, online registracijom i uplatom startnine. Punih 12 intenzivnih tjedana priprema za utrku, 4 treninga tjedno, uz obaveznu dužinu svaki tjedan – 24, 27, 29, 32 i 35 km – brzo je prošlo, kao i samo putovanje u Grčku. Dan prije utrke u Tae-kwan-do centru u Ateni održava se Expo sajam gdje sam podigao startni broj i učesničku torbu sa svim potrebnim obavijestima o utrci.
Buđenje u 4:15 ujutro u nedjelju na dan utrke, doručak 4:30- 5:00, i već u pola 6 sam pred hotelom, zajedno s još 30-ak Osječana. Krećemo laganim hodom 20-ak minuta do Syntagma trga u centru Atene gdje nas čekaju autobusi koji nas voze prema gradiću Marathonas. Atena je zapravo megapolis spojen s okolnim mjestima, tako da cijelo vrijeme do Marathonasa prolazimo kroz naselja. Sat vremena kasnije stižemo do Marathona, još je mrak, nije hladno – više nelagodno, kako već bude prije svitanja. Odmah pri izlasku iz busa, veliki broj volontera dijeli plastične kabanice da se zaštitimo od vjetra i hladnoće. Upućuju nas prema lokalnom igralištu sa tartan stazom.
Dva sata prije starta koristim da ispijem bocu izotonika, obavim WC, presvučem se i odnesem torbu sa stvarima volonterima u kombi i rastrčim nekoliko krugova zagrijavanja. Trkači su raspoređeni u čak devet boxova, odnosno grupa, ovisno o prethodno istrčanom rezultatu. Sa mojim jednim istrčanim maratonom i rezultatom 3:49:14 ja sam u četvrtom startnom bloku. Start elitnog prvog bloka je u 9:00 h, svaki sljedeći blok kreće minutu kasnije.15-ak minuta prije starta gradonačelnik Marathonasa pozdravlja trkače (watch yourself, listen to your body! nekoliko puta ponavlja), a zatim predsjednik SEGAS-a (organizator) poziva sve maratonce, nas 17.000, da s podignutom rukom izgovorimo zakletvu časti i fairplaya.
U 9:00 kreće elitni blok, moj blok se pomiče prema naprijed. Slijedi drugi, zatim treći, i dolazimo do startne crte ispod velikih startnih vrata.Trenutak iščekivanja…i krećem. Prvih nekoliko kilometra idem nešto sporije, ne mogu uhvatiti određeni ritam jer je velika gužva na stazi. Trčimo širokom ravnom avenijom, uz cestu je puno ljudi – mašu, uzvikuju imena država trkača koji su u nacionalnim bojama, bake nude maslinove grančice – simbol mira, djeca pružaju ruke ˝Give me 5˝… neopisivo, trčim i divim se svoj ovoj pozitivi i svim ovim nasmijanim, sretnim ljudima koji mi daju podršku. Nakon 5 km trasa skreće i obilazi nadgrobni humak Tumulus gdje su pokopani Atenjani poginuli u bitci prije 2.500 godina.Vraćamo se na glavnu aveniju prema Ateni, slijedi prva okrijepna stanica, zatim svaka 2,5 km slijedeća. Uzimam vodu samo gutljaj, dva iz boce. Odlučio sam ne preskakati hidrataciju, bez obzira bio žedan ili ne, jer se temperatura diže i već je oko 20 stupnjeva.
Prvih 4 km idem tempom oko 5:05 min/km, zatim malo podižem na 4:55, mislim da to mogu držati do kraja, pa tako i nastavljam. Ove prve kilometre trčim zajedno s Dubravkom , uz mene jedinim Đakovčaninom, no negdje na polovici utrke oko 21 km on zaostaje, a ja nastavljam sam. Između 10. i 32. kilometra staza je dosta valovita, uzbrdice nisu velike, ali su dovoljno dugačke da ih osjetim u nogama. Nizbrdice se pokazuju kao loša stvar – puštam nogu bez ubrzavanja, ali svejedno osjetim nabijanje koljena.
Na okrijepama i dalje redovito uzimam vodu, a poslije 15 km i gel. Prvi gel sam popio 20 min prije starta, pa na 15-om, 25-om i na 35-om kilometru. Planirao sam još jedan popiti za sami kraj, međutim… Bol u stražnjoj lijevoj loži počela se javljati iza 30-og km, do 35-og su već počeli grčevi i u lijevoj loži i u kvadricepsima, da bi do 37-og km imao obje noge ukočene i drvene. Da to ne bi bilo sve, prerani doručak (podloga, kruta hrana) i previše tekućine u kombinaciji s gelovima dovode do mučnine… na trenutak stajem, povraćam malo nekakve sluzi, nagnem se na bankinu, ne smijem sjesti jer se neću moći ustati… ljudi mi nešto dovikuju na grčkom… ne kužim ništa…. još samo 5 km do kraja… na stanicama su ekipe prve pomoći, ali stanica je još 1,5 km dalje.
Jedan maratonac u majici s prepoznatljivim grčkim plavo-bijelim bojama staje do mene, hvata me ispod ruke i krećemo zajedno. Na moje čuđenje nastavljam tempom oko 5 min/km, a moj grčki spasitelj ostaje iza mene (nisam se baš kolegijalan pokazao). Lagana nizbrdica, u sebi ponavljam – samo da se ne spotaknem i ne padnem, jer s ovakvim ukočenim nogama neću se moći ustati.
Na 40-om kilometru zadnja okrijepna stanica, samo ju prolazim, djeca navijaju, mašu maslinovim grančicama, plješću, uzvikuju: Almost there, Bravo, Go! Go! – poticaji koji zaista vrijede. Tempo mi pada na 5:20 min/km. U samom gradu nešto manje ljudi nego uz Marathon aveniju. Jedna reklamna vrata, još jedna, zavoj ulijevo.. dugačka ravnina, i napokon zadnji zavoj i ulazak u stadion.
Buka, navijanje ljudi i volontera koji nas usmjeravaju na lijevu stranu stadiona, zatim rampa za ulaz u stadion – samo da me tu noge ne izdaju! pomislim. Ipak prolazim i rampu, na stadionu zanjih 170 metara prolazim raširenih ruku, gledam u nebo, okolo po stadionu… nevjerojatan osjećaj, svi treninzi, sva iščekivanja, vjerovanja u sebe, podrška obitelji i prijatelja… sve se to slilo u taj jedan trenutak prolaska kroz cilj. Sreća.
Prolazim i lagano stajem, noge još drvene, ali nekako hodam. Još pola kruga oko stadiona prehodavam, kroz špalir volonterka mi stavlja medalju oko vrata i ljubazno upućuje prema mix zoni sa okrijepom. Uzimam bočicu Cole i Goody Bag s nekakvim čokoladicama i još napitaka. Lagano pijem i jedem, još me mučnina nije obišla, ali moram nešto pojesti.
Na kraju mix zone opet počinju grčevi, prilazi mi jedan Englez i govori da samo prstima stanem na bankinu, no bol se pojačava, mislim da će mi mišić puknuti, blago se nagnem naprijed i bol u trenu nestane. Dobro je. Smijemo se i čestitamo jedan drugome. Sunce grije, umotan u zaštitnu kabanicu koju neumorni volonteri dijele legnem na travu i lagano drijemam.
San istrčati autentični maraton, od Maratonskog polja do Atene je postao stvarnost! Na kraju ostvareno maratonsko vrijeme je 3:37:15, za punih 14 minuta bolji rezultat nego prvi istrčani maraton.
Udruga Zdravo Trčanje iz Osijeka predvođena i organizirana trenerom Elvirom Rakipovićem napravila je pravi pothvat. Svih 30 članova koji su krenuli u Atenu istrčalo je maraton, većina po prvi put. Obzirom da je ovo jedna od težih maratonskih staza, svi zaslužuju velike čestitke.
.jpg)
Autor: Gordan Jurković, Đakovo
