Kad uđete u svijet trčanja, polako otkrivate sve o tom sportu: ili čitate ili se informirate usmenim putem preko kolega trkača ili učite iz vlastitih grešaka. Ulazite u razne spoznaje i u jedno posebno putovanje, za mnoge, cjeloživotno.
Jedna od stvari koju otkrijete je i da ste ušli u posebnu ‘sektu’, postajete dio ‘ludih’ trkača iliti ‘luđaka‘ (od milja) te počinjete svjesno uviđati kako na vas i na to sve zajedno gledaju netrkači, skupina čiji ste član nekoć bili i sami. To su zaista razna viđenja i pitanja; zanimljiva, ponekad naporna, nelogična, a ponekad smiješna (dobro, većinom smiješna).
Najzanimljivije je kako netrkači osjećaju da moraju nešto prokomentirati i dobaciti kada vas susretnu. To je veće od njih. Znam da su te situacije interna tema trkačkih razgovora, nešto posebno što samo mi između sebe razumijemo. Meni osobno su komentari netrkača izuzetno simpatični (većinom). Razvesele me i uvijek mi uljepšaju odlazak na trčanje ili dolazak s trčanja. Ustanovila sam da su najhrabrija skupina netrkača komentatora i dobacivača: muški umirovljenici. Uvijek se nasmijem od srca. Ili će me baš ohrabrivati da trčim što brže, govoriti bravo ili će me zezati i reći da sam zastala jer više ne mogu doći do zraka (naravno, to nije istina, čekam zeleno na semaforu za pješake). Ima ljudi (trkača) koji ne bi blagonaklono gledali na takve komentare, no smatram da na sve to treba gledati s humorom. Postoji jako mnogo primjera tih komentara pa ću pokušati obuhvatiti neke.
Netrkači nikako ne razumiju zašto mi uopće trčimo. Nije im jasno otkud poriv za trčanjem i smatraju da se radi o totalnom mazohizmu. Reći će vam da ste luđaci. Naravno, sve to će popratiti sa rečenicom u kojoj će jasno i glasno reći kako mrze trčanje i kako su ga oduvijek mrzili te da će ga mrziti zauvijek. Zauvijek! Ljudi će reći i da je trčanje stravično dosadno i to je većinom situacija u kojoj se nasmijem. Svatko ima svoj način zabave!
Nije im jasno zašto imamo toliko pari tenisica niti zašto ih moramo često mijenjati, a pogotovo im nije jasna cijena i zaluđenost tenisicama te da smo sposobni satima pričati o modelima i iskustvima. Ne razumiju, općenito, potrebu da satima pričamo samo o trčanju. Često mi se događa da se poslije treninga satima zapričam s kolegama trkačima. Vrijeme proleti!
Nikako im nije jasno da smo u stanju otići na trčanje rano ujutro, dok svi još spavaju ili da ćemo cijeli vikend podrediti trčanju, a ne spavanju i izležavanju. Nije im jasno ni da smo u stanju otići na trčanje u vrijeme kad svi idu na počinak. Još manje im je jasno da ne idemo u grad u izlazak i da otkazujemo druženja kako bismo se naspavali i kako bismo odmorni otišli na trčanje i odradili trening. Ne shvaćaju zašto trčimo po kiši i snijegu. Dvostruki sumanuti luđaci!
Nije im jasno da ćemo krenuti u 4 ili 5 ujutro na neku utrku, voziti se nekoliko sati i onda još trčati. To je poseban mazohizam! Ne razumiju uzbuđenost oko plavih noktiju i žuljeva. U našem svijetu su to mali trofeji, a u njihovom predmet gađenja. Još sto bodova za ludost!
Nerazumijevanje trkačkih termina neću ni spominjati.
Netrkači vrlo često pitaju jesmo li pobijedili na posljednjoj masovnoj utrci na kojoj smo bili. Treba im objasniti da smo mi amateri, neprofesionalci i da je na utrci bilo preko tisuću ljudi te da na takvim utrkama ima jako mnogo profesionalaca iz cijelog svijeta koji se baš natječu i koji žive od toga. Profesionalaca iz Kenije. Objašnjavate im da je razlika između nekog tko je npr. trideseti i pedeseti mala (samo mi znamo što znači skinuti osobni rekord za minutu i koliko je to posla) i da su tu bitne sekunde, kao kod npr. skijanja. Naravno, do nekih ne dopiru sve te činjenice i svejedno im nije jasno kako to da niste pobijedili. Ili bili bar treći. Zbog svega toga im upravo nije jasno zašto trenirate i trčite skoro svaki dan kad ste loši i kad niste nikad prvi. Ludost do neba!
Gotovo svi netrkači nas vole upozoriti da ćemo uništiti koljena i zglobove te da trčanje zbog toga nije dobro. Neki vole sugerirati da se radije prihvatimo bicikliranja ili plivanja dok oni pritom ne treniraju ništa. Ti isti će naglasiti da, kad već trčite, morate trčati u tenisicama za trčanje.
Netrkačima nije jasno da plaćamo startnine da bismo trčali i uvijek će svoj komentar završiti sa dobro poznatom ‘vi niste normalni’ frazom. Ljudi će nam i dosta često dobaciti da bi bilo bolje da umjesto trčanja pomognemo složiti par metara drva ili okopati povrtnjak i slično jer dragocjenu energiju rasipamo na totalnu glupost i imamo previše slobodnog vremena, samo dokoličarimo. Oh, kako su u krivu, ali s takvima rasprave nemaju nikakvog smisla.
Neki ne razumiju zašto za vrijeme dužih dionica konzumiramo med, gel, a pogotovo šećer. Govore da je to preslatko i da ne može nikako biti zdravo. Ponekad nekom objasnim da sve to postoji i na utrkama i da je to ‘službena’ hrana, uz kolu i čokoladu. Netrkači rijetko mogu razumijeti koliko je potpora važna trkačima. Naravno, bez nje se može, ali se npr. nikad neće morati tražiti u redovima trkača. Kao i navijanje i bodrenje na utrkama. To su neka nepisana pravila ponašanja, tako je to u ‘sektama’.
Prije par godina sam trenirala za maraton. Bio je vikend, radila sam dužinu od oko 21 km i bilo je jako jako vruće. Tada još nisam imala ruksak za trčanje pa sam sa sobom imala samo jednu flašicu vode koju sam nosila u ruci. Pri kraju dužine sam stala kod jedne kuće da zamolim ljude da mi natoče vodu (prije toga sam već zastala kod par drugih kuća gdje su mi natočili vode; nemojte misliti da sam po toj užasnoj vrućini popila samo jednu flašicu vode i nemojte misliti da sam ljude gnjavila i da sam im zvonila, svi oni su bili vani na dvorištu i terasama). Natočili su mi vodu i krenula su pitanja o mom trčanju, sva ona koja stalno slušamo. Naravno, jedno od pitanja je bilo zašto trčim pa sam im odgovorila da treniram za maraton. Uslijedilo je totalno čuđenje i komentar da baš ne izgledam kao maratonka (da, znam da nemam 40 kg na 160 cm) i da bi možda bilo bolje da se počnem baviti plivanjem jer ću uništiti zglobove.
Inače ne volim ulaziti u rasprave i sukobe i ne volim se hvalisati sa sobom i nekim svojim uspjesima (jer to su moji uspjesi, moja privatna stvar), ali tada sam bila preiscrpljena nakon 20+ kilometara na totalnom suncu, žedna, gladna, logično, pomalo nervozna. Nakon što mi je na komentar tog gospodina malo mrak pao na oči, samo sam odgovorila: ‘Istrčala sam već jedan maraton, hvala, doviđenja!’. On je naglo zašutio, nije više rekao ni slova.
I danas postanem malo nervozna kada se toga sjetim, no dobro. Sve je to iskustvo zbog kojeg sam još više uvjerena da je jako ružno pretpostavljati nešto o nekome, osuđivati i pametovati te biti rob predrasuda. Svi smo mi različiti, svi mi imamo svoje priče i svoje živote. Moramo biti otvorenog uma.
Bilo kako bilo, trčite, ne zamarajte se glupostima, vaša ‘sekta’ čeka na vas! Netrkači ne znaju da mi volimo kada nam kažu da nismo normalni. 
Autor: 3sporta / Valentina Đureković
