Kažu da kad radimo ono što volimo, da je to strast, a kada radimo nešto što ne volimo da je stres. Ovo bi se, naravno, moglo primijeniti i na fizičku aktivnost, vježbanje, treniranje, trčanje.
Počinjemo s trčanjem iz različitih motiva, no u svakom slučaju rijetki početnik krene u trčanje s idejom – trčat ću maraton. Posebno ako se radi o nekome kome se cener čini svemir. Više su to realniji ciljevi (stvarno ne volim tu sklepanciju, ali popularna je i ljude nekako osigurava) – netko bi smršavio 3 kile, netko 9, a nekome je doktor priprijetio srčanim. U svakom slučaju, prisilite se, idete, upišete čak neku od popularnih školica i eto vas u uskom k’o Robin Hood u ekipi s kričavim bojama. Nakon krepavanja na prvim treninzima počinjete kužiti kako se poslije osjećate super. Onda skužite da napredujete! I u nekom, relativno kratkom vremenu, počinju prvi trkački planovi…
To je zaista divna faza! Osjećate se nepobjedivo, nedodirljivo, svi znaju za vašu novu Ljubav, živite za popodnevni trening. Ništa vam ne remeti plan da trčite, ni kišurina, ni magluština, niti pak ako je za leć’ u hladovinu i ne mrdat’ previše. Trenirate marljivo!
Divno je i ako ste sretnik koji ima podršku okoline, bodre vas i hvale. Smršavili ste, ojačali noge, mišiće, postali ste trkač. Istrčali petaka, cenera, a i prvi polumaraton.
Kad sam prošla tu fazu, pomalo razočarana glupošću što sam si dozvolila dehidraciju na svom prvom polumaratonu, moj entuzijazam nije nestajao. Čak štoviše, u kratkom sam roku ponovo trčala još jedan. Pa proljetni, još jedan… Još jedan bolji od prethodnog. Te godine sam ih, iz sadašnje perspektive, nanizala nekako previše. Međutim, zaista sam uživala u tome. Uživala sam u pucnju na startnoj liniji, borbi oko 17. km i konačnom završetku muke. Slatke muke.
Naredna i logična ambicija – maraton. Pripremljena strateški, s puno treniranja i pametnim trčanjem same utrke – odrađen je rutinski. Sljedeći isto tako, s bitno boljim rezultatom. Spoznaja da mogu, spoznaja da mogu relativno dobro istrčati i maraton, istovremeno me ushitila i nekako… spustila.
Pohlepna strana mene željela je skinuti osobni još 5, 7, možda 10 minuta! Ona druga, ostala je nekako… prazna. Velika većina trkača koji su u trčanju malo duže od sezone, dvije, znaju taj osjećaj. Znaju osjećaj praznoće i pomalo tuposti nakon što su ostvarili cilj. Naravno, da ne bude zabune, zadovoljstvo ostvarenja planiranog je prisutno, nakon utrke u tonama, ali polaaakoo…
Oscilacije su prirodne
Kao ambasadori trčanja, što jesmo, svi koji ga volimo znamo da je to način života i da nam je trčanje potrebno gotovo kao san, voda ili hrana. Ok, bilo bi previše reći da je to potreba koju trebamo zadovoljiti kao i osnovne, međutim, to je tjelesna navika koja stvara prilično sličnu žudnju. No, što kada žudnja postoji, a entuzijazam je splasnuo? Moguće? Osobni u polumaratonu, brži maraton…? Red, rad i disciplina? Hmm…
Lagana panika vrišti mi u glavi dok se približavaju prve proljetne utrke. Od jesenskog “trčat ću Čazmu” do sadašnjeg “ma ne da mi se na Turopoljsku…” shvaćam da se predugo koprcam u izgovorima i da mi je voda došla do grla. Treninzi su postali doslovce stvar momentalnog raspoloženja, a tjedna kilometraža sramotno mala. Zaključak se nameće sam. Zasićenje. Nedostatak izazova. Motiva? Možda da se malo prebacim na trail? Orijentaciju? Yogu?!
Trčanje je u meni
Naravno, ovakve faze se izmjenjuju i na mikro razini, kada nam se baš ne da odraditi neki trening nakon napornog dana, ali i ove, malo veće down faze, dio su prirodnog procesa životnih oscilacija i zaključujem pomalo nevoljko, ali opet racionalno – kao takve ih moramo prihvatiti. Osjećaj grižnje savjesti i frustracije zbog toga što ne osjećamo jednako jak poriv i motivaciju za ganjanjem rezultata kao što smo prije, nije dovoljno dobar razlog da se dnevno prisiljavate na naporne treninge kako bi to pokušali ostvariti jer, kada jednom “moram” prevlada “želim”, radost trčanja nestaje i počinje stres.
Tada je vrijeme da razmislite.
Ako možda sada i niste na vrhuncu svoje ambicije, kondicije i poleta, ništa zato, trčite koliko želite, kada i kako želite, u društvu ili sami. Baš kao što ste i vi inspirirali neke svoje kolege da počnu ili potrude se još malo više, jednako tako ćete i vi ponovo pronaći svoju nit vodilju, svoj novi povod i cilj, jer jednom trkač/ica – uvijek trkač/ica.
Do onda, volite trčanje i trenirajte, ali nikako nemojte prestati uživati!
Uostalom, proljeće je tu… 🙂
Autor: 3sporta (A)
