Tko još nije čuo za Plitvička jezera? Tko još nije doživio, na ovaj ili onaj način, taj prirodni biser, čaroliju Plitvica? Park koji objedinjuje 16 jezera, mnogobrojne slapove, rijeke i potoke, nepregledne predjele šuma i proplanaka. Svako godišnje doba tu ljepotu pokazuje na svoj poseban način. Proljeće i ljeto bogatstvom zelenila i vode, snagu slapova. Jesen na poseban način uljepšava sliku Parka stotinama nijansi boja lišća na prebogatoj plitvičkoj šumi. Zima se pak diči posebnom bijelom bojom koju daje često i do metar visine snježni pokrivač, zaleđena jezera i slapovi. Plitvička jezera oduševljavaju i ostavljaju bez daha svakog posjetitelja.
Zašto sam došao u Nacionalni Plitvička jezera?
Kao profesora tjelesne i zdravstvene kulture, animatora sportske rekreacije, učitelja skijanja, ljubitelja aktivnosti u prirodi, rad s ljudima i ukazana prigoda daleke 1981. godine privukli su me na novi radni izazov.
Novosagrađena sportska dvorana, vanjski sportski tereni, staze za šetnju i trčanje uz jezera i slapove, veslanje po jezeru, biciklističke ture po Parku, zimi skijanje i škola skijanja, skijaško hodanje/trčanje otvarali su velike mogućnosti za rekreaciju i natjecanja gostiju – posjetitelja i djelatnika Parka, domaćeg stanovništva, školske djece, sportskih društava i klubova…..
Jedan od prioriteta bio mi je približiti staze uz jezera i slapove (užu zonu Parka) ljubiteljima trčanja. Već tada pokret trčanja na otvorenom postao je „zaraza“. Stotine tisuća ljudi različite starosne dobi u svim krajevima svijeta, trčalo je po parkovima, ulicama gradova, šumama…. A područje Plitvica, razmišljao sam, kao stvoreno je za to.
Već nakon 5 mjeseci rada na Plitvicama u dogovoru s odgovornim osobama Parka dobio sam zeleno svjetlo za pokretanje organiziranog trčanja u najljepšem prirodnom ambijentu!
Zahvaljujući pojedincima, ponajviše članovima AK „Veteran“ iz Zagreba (Nino Vedriš, Boris Stepinac, Joško Murat) koji su zagovarali početak trčanja i organizacijsku pomoć na Plitvicama krenuli smo u realizaciju.
Tog 18. listopada 1981.godine „rodio“ se Plitvički maraton. Radost prvog Plitvičkog maratona dodatno je uljepšao prekrasan sunčani jesenski dan, stotinu boja plitvičke šume i naravno, 165 sudionika na startu u obje konkurencije.
Organizator Nacionalni park Plitvička jezera, zatim pokrovitelj tjedni list Vikend (posebno hvala novinarki Mirjani Gračan) iz Zagreba te još nekoliko sponzora, svatko na svoj način, pridonijeli su uspješnoj organizaciji 1. Plitvičkog maratona i posebno oduševili sudionike – ljubitelje trčanja u prirodi.
Značajan je bio i doprinos jedinog dnevnog sportskog lista Sportskih novosti koje su popularizirale Maraton i ostale aktivnosti u Parku, najavama i izvještajima, a često su i kao sponzor dijelile nagrade najboljim trkačima. Za početak najzaslužniji je bio Janko Goleš, a nastavili su Duško Popović, Dinko Jakić, Mario Zorko, Ivanka Ožbolt, a danas Toma Dragičević i Kristina Dominković.
Plitvički maraton godinama je pratio – pišući najave, ali i kao aktivni sudionik – sudac na stazi, iznoseći sugestije i primjedbe Organizatoru, Žarko Susić. Posebno su bili značajni njegovi izvještaji i osvrti na maratone – pogreške je kritizirao, dobre stvari hvalio. Riječ je o doajenu sportskog novinarstva, čovjeku koji je izvještavao našu javnost sa 15 Olimpijskih igara i 22 Plitvička maratona.
Radio postaja 2. programa Hrvatskog radija na čelu s Karlom Šetkom, godinama je izvještavala i emitirala reportaže. Njihov obol unapređenju razvoja Maratona je neprocjenjiv.
Hrvatska televizija s Milkom Babović također se našla na Plitvicama na 1. Plitvičkom maratonu (tada još kao Televizija Zagreb). S ekipom je pozorno pratila sportski događaj i snimljeni materijal, kroz višeminutnu reportažu, prezentirala široj javnosti. Bio je to pun pogodak za budućnost Maratona.
Na startu 1. Plitvičkog maratona (maratona uvjetno rečeno jer nije bilo prave maratonske staze od 42.195 m) našlo se 165 natjecatelja u obje konkurencije na stazama od 12 i 24,5 km. Prvi pobjednici su po mom sjećanju, bili su: Štefica Bauman iz Koprivnice u ženskoj i Milan Mandić iz Rijeke u muškoj konkurenciji.
1982. godine – početkom listopada, unatoč poznatoj uredbi „par-nepar“ o korištenju osobnih automobila i štednji goriva, ipak na startu Plitvičkog natjecanja (staze 10 i 21 km) startalo je 276 trkača. Na polumaratonskoj stazi slavili su: Veseljka Klobučarić (Zagreb) u ženskoj i Marijan Krempl (Slovenija) u muškoj konkurenciji.
Trkačkom mnoštvu pridružio se i naš poznati atletičar-maratonac Franjo Mihalić – osvajač srebrne medalje u maratonu na Olimpijskim igrama u Melburnu 1956. godine. Pobjeđivao je na maratonima u Bostonu, Londonu, Moskvi, Milanu, Tokiju….
Po održanom prvom masovnom natjecanju u prirodi razmišljalo se, po uzoru na ostale zemlje u okruženju i dalje u Europi, o uvođenju u program maratonske utrke od 42.195 m. Staze oko jezera i slapova to omogućavaju svojom dužinom.
Već 2. listopada 1983.godine Nacionalni park Plitvička jezera promovirao je svoj MARATON – u pravom smislu riječi. Uz glavnu – maratonsku stazu, na programu je bio i polumaraton te rekreativna utrka na 10 km. Ukupan broj natjecatelja (na sve tri staze) koji su se našli na startnoj liniji bio je blizu 400. Impozantna brojka u ono vrijeme za naše prilike. Značajno je za maratonsku stazu da prolazi pored većine jezera i slapova, predjelima bogatim šumom, uz Bijelu i Crnu rijeku, što dodatno stimulira trkače za postizanje boljeg rezultata.
Treći Plitvički maraton bio je zanimljiv i po tome što je Atletski savez Hrvatske (tadašnji naziv) dodijelio Plitvicama organizaciju državnog prvenstva – 1. prvenstvo u ženskoj i treće izdanje u muškoj konkurenciji.
Pobjednici državnog prvenstva i Plitvičkog maratona bili su: Veseljka Klobučarić (3;47:01) iz Zagreba u ženskoj i Mladen Pepelko (2;33:01) iz Varaždina. Na polumaratonusu slavili: Slavica Ivanić (1;30:03) iz Pule te Damir Černić (1;11:40) iz Osijeka.
U siječnju 1984. godine održano je i prvo natjecanje u skijaškom trčanju. Nastupili su skijaši-trkači iz Zagreba, Stubice, mnogi Gorani gdje svako mjesto i grad ima svoj klub. Pomoć su pružili suci i članovi Skijaškog saveza Hrvatske. Kružna staza na parkiralištu Hladovina –plitvički ulaz 2 odlično je poslužila da se promovira skijaško trčanje na Plitvicama.
Naredne 1985. godine, u veljači, održano je drugo natjecanje. Ovog puta uz zaleđena jezera i slapove. Bio je to poseban doživljaj za natjecatelje, ali i za gledatelje.
Nažalost, zbog nestabilnih snježnih prilika moralo se prestati s organizacijom takve manifestacije.
Sljedećih godina Plitvički maraton postaje obvezna destinacija trkačima iz svih krajeva Hrvatske, a dolazak i nastupi stranih trkača pojačavaju konkurenciju i borbu za osvajanje nagrada Organizatora i sve većeg broja sponzora. Podneblje Plitvičkih jezera uistinu je karakteristično po vremenskim prilikama odnosno neprilikama. Po mikroklimi na koju utječu velike površine vode i šuma.
Najbolje se to vidjelo, a i kasnijih godina će se događati, 7. Listopada 1984. godine na 4. Plitvičkom maratonu. Trkače, njih oko 500, na sve tri staze pratilo je hladno i kišovito vrijeme pojačano sjevernim vjetrom. Najdužu stazu trčali su samo muškarci. Uvjetima i konkurenciji najbolje se prilagodio Svetlin Vujasin (2;41:52) iz Ljubljane ispred Ivice Habuša (2;50:22) iz Zagreba.
Od 1985.godine na 5.Plitvičkom maratonu nastupa sve više stranih atletičara. Prednjače trkači iz Njemačke, Italije, Austrije, ČSSR-a…. Te godine pobjednica je Terezija Filipič (3;54:36) iz Ljubljane ispred Božene Žatecke iz ČSSR-a, a pobjednik je Ivica Habuš (2;49:01) iz Zagreba.
Upravo 5. Maraton obilježio je zanimljiv događaj. Trkač-maratonac iz Sarajeva, Duško Radojević, imao je uvjerljivu prednost (oko 8 minuta) ispred prvog pratitelja do nekih 250 m prije cilja. Kada je zbog iscrpljenosti počeo hodati, zatim teturati lijevo-desno, gubiti orijentaciju… Gledatelji su ga bodrili da izdrži do cilja, pazili da ne skrene sa staze dok nije dotrčao njegov trener. No, i pored svih nastojanja trenera da trkač sam prođe ciljnu liniju, Radojević je tek uz njegovu pomoć prošao prvi ciljem (2;48:38). No, pravila su jasna. Slijedila je diskvalifikacija. Mnogobrojni gledatelji dugo su mu pljeskali, a od organizatora je dobio posebnu nagradu.
Slovenka je slavila i na 6. Plitvičkom maratonu, ali s puno boljim rezultatom (3;23:08), a prvi strani pobjednik bio je Jan Madaj (2;32:37) iz ČSSR-a. Na tom natjecanju nastupilo je više od 800 natjecatelja na sve tri staze.
Godinama su na Plitvice dolazili razni sportski klubovi na pripreme – odbojkaši iz Zagreba, Osijeka, ženska odbojkaška reprezentacija Hrvatske, košarkaška reprezentacija Jugoslavije i košarkaši Cibone s trenerom Mirkom Novoselom i s velikim Draženom Petrovićem, košarkaši Zadra, Šibenika, nogometaši Dinama i Miroslav Blažević, stolnotenisači, karataši……
Održavana su i natjecanja različitog ranga – županijska i regionalna prvenstva učenika osnovnih i srednjih škola……
Sedmi Plitvički maraton dao je nove pobjednike. Nataša Jugović (2;57:45) iz Sarajeva pobijedila je u ženskoj, a Sreten Perić (2;26:22) iz Pančeva u muškoj konkurenciji. Sve većim brojem trkača iz inozemstva dobila se i jača konkurencija pa su strani trkači sve češće pobjeđivali.
Tako je u 8. izdanju Plitvičkog maratona pobijedio Peter Markovich (2;26:37) iz Mađarske. Kod žena najuspješnija je bila domaća maratonka Stojanka Gudalović (3;18:39) iz Slavonskog Broda ispred maratonki iz Njemačke, Velike Britanije i Slovenije. Interesantno je spomenuti da je u konkurenciji žena na maratonskoj stazi nastupila Marijana Letica iz Makarske sa samo 11 (jedanaest) godina. Neka sami čitatelji prosude ispravnost odluke roditelja male Marijane da je upute na najzahtjevniju maratonsku stazu u Hrvatskoj koju je istrčala za nešto manje od 4 sata.
Sljedeću, 1989.godinu, odnosno 9. Plitvički maraton obilježio je značajan broj natjecatelja iz inozemstva. Prednjačili su maratonci iz Njemačke, Italije, Mađarske…. Domaći su kao i obično bili najbrojniji, a stigli su iz svih krajeva Hrvatske. U ženskoj konkurenciji pobijedila je Mirjana Handžak (3;19:41) iz Zagreba, a u muškoj pobjednik iz 1987 Sreten Perić (2;29:13) iz Srbije.
Zbog velikog interesa za Plitvički maraton u Hrvatskoj i u inozemstvu, s razlogom se očekivalo dostojno obilježavanje jubilarnog 10. maratona. Pripreme su počele, ali na žalost svih nas, već 1990. godine moglo se naslutiti da će se nešto što ne želimo, dogoditi i da se jubilarni Maraton neće obilježiti i proslaviti kako se planiralo. Na startu se našlo znatno manje trkača u odnosu na prethodne godine te u slabijoj konkurenciji pobijedio je Branko Pecik (2;35:56) iz Zagreba. Na stazi od 21 km najuspješnija je bila Tončka Ločičnik iz Slovenije i Branko Bošković iz Vrginmosta.
Oružana agresija na Hrvatsku i okupacija Plitvičkih jezera prekinula je tradiciju održavanja Maratona na razdoblje od 5 godina.
Autor: prof. Ivan Teklić
Izvor: Arhiv Sportskih novosti
* U idućem nastavku donosimo osvrt na Plitvički maraton od 1996. do 2005. godine.
** Autor teksta je idejni začetnik Plitvičkog maratona. S obzirom da je za vrijeme rata gotovo sva dokumentacija za razdbolje 1981 – 1990. izgubljena, zamolio je sve koji imaju određena saznanja i materijale da ga kontaktiraju na mail: iteklic@net.hr ili mob. 091 7322437
Unaprijed – HVALA!
