Ugodna zona je privlačna. Koji objektivan, pametan razlog možete navesti, da nešto gdje se osjećamo (vrlo) dobro, sigurno i komotno, zdrav razum uvjeri da postoji nešto što je suprotno: zahtjevno, naporno i ponekad bolno – može biti jednako dobro, zapravo, još bolje za nas? Kako može ozbiljan fizički i psihički napor, kao što je neprekidno trčanje od tri i više sata, biti dobro?
“Zašto toliko trčiš?”
Nisam baš trkačica iz arhive, ali opet dovoljno dugo trčim da mogu reči da je to postao moj način života, a trčanje najvažnija sporedna stvar u njemu. Međutim, mnogo puta sam se do sad pronašla u situaciji da nisam znala objasniti ljudima koji se ne bave sportom, zašto je trčanje nešto što toliko volim. Univerzalno pitanje netrkača: “A zašto toliko trčiš?” u velikom broju slučajeva ostalo bi neodgovoreno, a upitnici i predrasude lebdjeli bi u zraku.
Sigurna sam da ste i sami svjedoci svakodnevnog doživljaja stresa, kao i uvjeravanja od strane svih mogućih medija o tome koliko smo svi, bez iznimke, pod ovakvim ili onakvim stresom. Tada se postavlja pitanje kako se boriti protiv tog stresa, kome platiti, kako ga suzbiti, izbjeći, strateški nadmudriti, ne pitajući se – kako ga jednostavno, ako već postoji, prirodno eliminirati. Dramaturgija našeg, materijalno bogatog života uzela je maha, a potreba za time da se osjećamo “savršeno u svakom trenutku” u potpunosti je pobrkana s pojmom onog što zovemo – sreća. Naravno, prirodni je instinkt čovjeka eliminirati nešto što mu je neugodno u bilo kojem pogledu, međutim, sreća nije to. Nezadovoljstvo i letargija više su prisutni u ljudi koji “imaju sve” nego li u onih koji imaju (ne)dovoljno.
Osim što fizički tijelo dovodimo u bolju formu i postajemo zdraviji, trčanjem poništavamo sve nepotrebne, često preuveličane frustracije u kojima se nalazimo, kao da nam sve što imamo i jesmo ovisi o njima. No, je li zaista tako? Nakon desetak kilometara sve se to čini nekako bistrije i manje, udaljenije. Nebitno. Shvaćamo koliko je nebitno.
Izazov je nešto što bismo mogli staviti kao zajednički nazivnik svima koji se bave sportom, posebno rekreativnim. Od 17 do 77 godina trkači pronalaze svoj motiv, nit vodilju, svoju malu pobjedu kojoj streme. Naučeni na komociju, shvatili smo da je izlaganje fizičkim izazovima i naporima dio naše prirode, a osjećaj ostvarenja onog što se danas često podrazumijeva suvišnim ili čak suludim (npr. trčanje maratona ili ultra distanci) rezultira velikom i trajnom količinom osobnog ispunjenja, zadovoljstva, uspjeha i – sreće. Osjećamo se živi!
“Za to treba imati vremena”
Od izgovora koje ljudi nude kao razlogom svoje neaktivnosti najčešći je onaj o tome kako nemaju vremena.
No, koliko točno vremena trebamo za trčanje? Ako npr. uzmemo u obzir da ste trkač koji se priprema na maratonsku utrku. Pretpostavimo da trčite 5-6 dana u tjednu i da je jedan od tih treninga dužina koja može trajati prosječno 3-4 sata. Ostalih 5 dana radite treninge koji traju prosječno sat vremena. Jednostavnom računicom doći ćete do 5% ukupnog tjednog vremena provedenog u treniranju. Je li to stvarno tako puno? Razmislite o tome koliko vremena potrošite dnevno na “prazan hod” u svim svojim oblicima.
Ne trebate skupu opremu, članarine, ne trebate druge, vaše noge trče same ako ih pokrenete. Sve što trebate naučiti možete pronaći online, a najviše ćete, zapravo, naučiti sami od sebe.
Da bi počneli i ustrajajali jedino što trebate u velikim količinama je – snaga volje. Snaga želje. Ambicije da ispitate svoje tjelesne, ali nerijetko i psihičke granice. Pobjegnete rutini, uobičajenom i prosječnom. Trčanje je mogućnost i privilegija. Neotuđiva je sposobnost samorealizacije i istraživanja.
Zašto trčim?
– “Trčim jer me trčanje podsjeća na ono što jesam i čini onim što mogu biti. Trčim jer sam trkačica. A što si ti?”
Piše: Ana Pavčec
