Danas je na 22. Ljubljanskom maratonu nastupilo mnogo trkačica i trkača iz Hrvatske. No jedan među njima ovom je utrkom obilježio veliki jubilej – istrčao je svoj 250. maraton. Njegovo ime je Franjo Lončar, iza sebe ima 63 godine života i nebrojeno trkačkih uspomena.
3sporta: Franjo, prije svega čestitamo na ovom značajnom jubileju!
Franjo Lončar: Hvala!
3sporta: Je li Ljubljanski maraton došao slučajno na red kao 250. maraton ili je bilo neke namjere?
Franjo Lončar: Ove godine održan je 22. Ljubljanski maraton, od čega sam istrčao njih 17, tri puta ispod magične granice od 3 sata. Preostalih 5 nisam trčao uglavnom zbog spriječenosti iz obiteljskih razloga ili pak ozljede kao prošle godine.
Na 6. izdanju 28. 10. 2001. istrčao sam svoj osobni rekord 2:47, a Ljubljana 2013. uz rezultat 3:28 bio je moj jubilarni, ukupno 200. maraton. Upravo Ljubljanu ističem kao primjer dobre organizacije i preporučam svojim trkačkim prijateljima, te je na temelju prethodno navedenog i zaslužila da u njoj obilježim još jednu prijelomnicu u svojoj trkačkoj karijeri.
Ipak, prema prvotnom planu to je trebalo biti u talijanskom Forliu na memorijalnom Maratona del Presidente, koji se trči u počast osnivaču i prvom predsjedniku mog kluba Club Super Marathon Italia, Sergiu Tampieriu. Zbog ozljede pete morao sam propustiti dva planirana i prijavljena maratona, tako da je Forli, umjesto jubilarni, bio moj 248. pa je dakle čistom slučajnošću jubilej pao opet na Ljubljanu.
3sporta: Razgovarali smo nakon Vašeg 220. maratona u siječnju 2016. godine. Što se događalo od onda do danas u trkačkom smislu?
Franjo Lončar: Prilično nezgodan period po pitanju zdravstvenog stanja i pripravnosti za trčanje. U ove nepune dvije godine dogodilo mi se nekoliko ozljeda od kojih bi svaka pojedinačno „normalnog“ trkača zasigurno barem pola godine izbacile iz stroja, ako ne i prekinula trkačku karijeru.
Kao prvo bilo je to pucanje kalcifikata u lijevoj ahilovoj tetivi s kojim sam uz nesnosne bolove uspio istrčati pet maratona, od čega je prošlogodišnji Zagreb uslijed forsiranja tempa, unatoč ozljedi, rezultirao time da nakon istrčanog maratona u solidnom vremenu 3:19, više nisam mogao normalno hodati, a kamo li trčati.
Uslijedio je period fizioterapije gdje se kombiniranom tehnikom udarnog vala i prikladnih pripravaka i vježbi uspjelo sanirati nastali problem. Nakon toga, problemi s išijadikusom, koljenom i što sve ne. I ovaj jubilarac bio je upitan zbog bolova u lijevom koljenu.
3sporta: Imate li neki maraton u tih 30 od zadnjeg intervjua koji je baš ostao zapamćen?
Franjo Lončar: Prije odgovora, mala korekcija, odnosno objašnjenje koje sam dao i u spomenutom intervjuu. Koncem 2015. godine imao sam istrčanih 231 utrku u kategoriji „maratona e ultra“ (42,2 km i više) koje se prema usvojenoj metodologiji evidentiraju kao maratoni – od toga je bilo 220 klasičnih maratona, preostalih 11 su ultre. Dakle, u ove nepune dvije godine nisam istrčao 30 već samo 19 maratona iliti u četiri zadnje godine od Ljubljane 2013. do Ljubljane 2017. okruglo 50.
Ovogodišnji Wine run Umag ostat će mi zapamćen zbog spleta nepovoljnih vremenskih uvjeta – prvo vrućina, potom orkansko nevrijeme s jakim vjetrom koji je u završnici utrke morem šibao trkače, rasturio okrepne stanice i uređaje za mjerenje vremena u ciljnoj ravni, te kao vrhunac tučom veličine lješnjaka koja je nemilice bubnjala po našim glavama. Navedene vremenske neprilike rezultirale su time da je ciljna lista rekonstruirana danima nakon završetka maratona, a niti do danas nije konačna.
Ipak, svi navedeni problemi su sekundarne naravi i na njih se nije moglo utjecati – meni su poglavito zasmetali propusti organizatora u markiranju trase i s tim u vezi izazvana lutanja, te je na kraju ostvareno vrijeme u cilju 4:06 uz ekstremnu iscrpljenost, moj najslabiji rezultat uopće. Zapamtit ću ga kao utrku koju ne bih želio i zasigurno više neću ponoviti. Ja sam očito stari ziheraš, a tko voli takve maratone s elementima traila, orijentacije, cirkusa i avanture, samo neka izvoli.
3sporta: 250 je baš impozantna brojka, imate najviše istrčanih maratona u Hrvatskoj. Zamislimo da godine ne idu i da zdravlje služi savršeno – koja bi brojka bila krajnji cilj?
Franjo Lončar: Ha, ha. Lijepo je zamišljati, ali stvarnost je da godine i te kako idu, a i zdravlje je daleko od savršenog. Nemam zacrtan krajnji cilj, ali izgledno je da se brojka od 300 maratona čini dohvatljivom, pa se to nameće kao realan cilj.
Ako je po meni 100 maratona neka prva razina kod maratonaca koji naglasak daju na kvantitetu, onda je 300 drugi, a 1000 maratona treći level. Nakon toga samo mentalni sklop trkača i nebo predstavljaju granice.
Zašto baš 300, a ne neki drugi broj – recimo 200 ili 500 maratona? Upravo stoga što maratonci s 300 istrčanih maratona ulaze na prestižnu svjetsku listu „World Megamarathon Ranking 300+“ koju vodi i ažurira japanski Full Hjaku Club (100 Marathon Club Japan) odnosno gosp. Yoshino Takatoshi na temelju inputa koje mu dostavljaju nacionalni klubovi 100 maratona. Za sada takav klub u Hrvatskoj ne postoji, te sam već 5 godina član Club Super Marathon Italia.
U Hrvatskoj sam trkač s najviše maratona, a u spomenutom klubu tek na 54. poziciji od 255 članova koji imaju preko 100 istrčanih maratona. Vodeći u CSMI je moj klupski prijatelj Vito Piero Ancora s preko 1000 maratona, ali na spomenutoj svjetskoj listi on je tek na 20. mjestu – vodeći je Christian Hottas koji s 30. 06. 2017. ima 2576 maratona! Uzme li se u obzir činjenica da je na svjetskoj listi 300+ preko 600 maratonaca računajući i one koji više ne trče ili su preminuli, a njih 22 imaju iznad 1000 maratona, svaki komentar na zaključak o „impozantnoj“ brojci 250 je suvišan.
3sporta: Vi ste skromni, za nas je to itekako velika brojka! Koji su Vam planovi za ovu godinu koja je na izmaku i za početak iduće sezone?
Franjo Lončar: Nakon Ljubljane u planu je beogradski Plavi krug 12. studenoga, Adria advent Crikvenica 3. prosinca, te sredinom prosinca tradicionalni Reciklažni maraton u Novom Sadu. Koncem ove godine vjerojatno pada još jedan jubilej – 100 zajedničkih maratona s mojim trkačkim prijateljem Jurajom Evačićem iz Koprivnice. Ljubljana je bio naš 97. zajednički, a njegov 142. maraton.
Početak naredne godine vjerojatno će obilježiti Brijuni, te Rijeka run koji sam već prijavio. Planovi su ipak jedno, a njihovo ostvarenje limitirano je sve učestalijim zdravstvenim tegobama kao refleks „zamora materijala“. Temeljni problem je što ja uz kvantitetu nastojim održati i kvalitetu, a to dvoje baš i ne idu skupa, te je takav pristup primarni uzrok mojih tegoba, odnosno sve češćih ozljeda. U svakom slučaju malo sam „potegao ručnu“ po pitanju broja maratona, ali nadam se da će i u narednoj godini to opet biti broj s dvije znamenke.
Idealno bi bilo da kao u protekle 4 i u naredne 4 godine istrčim također 50 maratona, te da jubilarni 300. bude ponovo u Ljubljani 2021. Pričuvna opcija – 50 maratona u 5 godina i jubilarac Ljubljana 2022.
