Na zapadnoj strani Medvednice, sa startom i ciljem kod livade Ponikve, ove je subote održana utrka Poniq trail. Utrka je ujedno bila i zadnje, peto kolo regionalne Kontinentrail lige. Sudionici su mogli birati između duge (25 km) i kratke staze (15 km), a ukupno je nastupilo oko 150 trkača.
Gusta jutarnja magla se digla neposredno prije starta duge utrke te je otvorila put, za ovo doba godine, atipično toplim i ugodnim vremenskim uvjetima. Osim savršenih atmosferskih prilika, savršena je bila i organizacija, staza je bila predivna i vrlo dobro označena, okrepne stanice su bile odlične – vedre i nasmijane, a nudile su i velik izbor pića i grickalica, dok je u cilju je trkače čekao grah, vege tjestenina, pivo…
Nakon pohvala organizatorima i samoj utrci, red je istaknuti one najbolje;
Duga staza – 25km
- Irena Smojver 2:38:33 – Vedran Gračan 2:09:09
- Helena Gleđa 2:43:25 – Marko Gorički 2:11:19
- Sandra Juhaz 2:48:09 – Hrvoje Vlašić 2:17:38
Kratka staza – 15km
- Marta Grubic 1:48:20 – Matija Razum 1:18:32
- Dina Androić 1:48:44 – Dado Sobota 1:20:21
- Katja Rajačić 1:49:50 – Tomislav Jazvic 1:42:09
Osobni osvrt
Iako inače nisam osoba koja osjeća tremu prije utrke, ovaj put je bilo drugačije. Večer prije sam počeo razmišljati kako da se obučem, zašto nisam odabrao kraću stazu, jesam li uopće u stanju istrčati 25 km… Trema me tek malo popustila prije starta kada sam vidio da je ipak gotovo sve idealno i da nas čeka divan dan za naganjanje po šumama Medvednice.
Nakon detaljnih uputa organizatora, utrka je krenula. Staza od starta odmah kreće uzbrdo i vijuga taman toliko da vidite trkače iznad sebe te da vam nabiju komplekse oni najbrži, kojima očito nitko nije objasnio da bi trčanje uzbrdo trebalo biti teško. Obzirom da je taj prvi uspon prilično dug, mojim nezagrijanim astmatičarskim plućima nije baš najbolje sjeo. Negdje nakon prvog kilometra sam se već tješio da imam još samo 24 puta toliko.
Nakon početnog penjanja došao je meni najlijepši dio staze, nekoliko kilometara fluidnih i trčljivih staza pored potoka, slapova i predivnih pogleda. Na tom dijelu je na nizbrdici pored mene projurio jedan trkač i rekao mi „bez brige, stići ćeš me na prvoj nizbrdici“. Nisam ga vidio do kraja utrke.
Kada je spomenuti trkač odmaglio naprijed, shvatio sam da moja „idem uvijek trčati iza nekog da ne moram pratit oznake“ taktika i nije baš savršena. Ipak, brzo sam uvidio da mi praćenje oznaka ide dosta dobro, čak mi je u jednom trenutku išlo toliko dobro da nisam registrirao korijen ili kamen na putu te sam isprobao skok na glavu u lišće.
Uskoro ulazimo u ulicu Vizane koja je uvjerljivo najstrmija ulica koju sam ja ikad vidio. To je bio uspon nakon kojeg su se moje noge odlučile stopiti s okolinom i počele poprimat karakteristike drva. Nakon toga, vjerojatno zbog manjka kisika u mozgu, baš i nemam previše sjećanja što se događalo, a možda se i nije previše toga događalo (osim moje agonije). Tek negdje 5 kilometara prije cilja me prestiže jedan od natjecatelja te ga odlučujem pratiti do cilja. Nakon par stotina metara odlučujem ga ipak ne pratiti do cilja.
Zadnjih nekoliko kilometara se vučem do cilja, povremeno prestižem natjecatelje s kraće staze pa me to veseli i razmišljam koliko je ono pisalo u raspisu da je staza duga, 24 ili 25 kilometara. 200 metara prije cilja me opet prestiže isti trkač kojeg sam zadnjeg spomenuo, nakon što je vjerojatno fulao stazu, no ovaj put ga poučen iskustvom niti ne pokušavam pratiti. Ulazim u cilj, na garminu okruglih 25.
Nakon ovog introspektivnog osvrta pohvalio bih organizatore i atmosferu. Staza je odlična i svatko u malo boljoj formi ju može trčati velikom većinom, no to ne znači da je imalo lagana. Majica iz bogatog startnog paketa je kvalitetna i lijepa, a svežanj sapuna i krema mogu isprobavati do sljedećeg izdanja utrke. Utrku i KontinenTrail ligu svakako preporučam svima.
Napisao: Marko Duspara
