Veronika, toliko kilometara, koliko si ti pretrčala u 2017., mnogi ljudi ne rade autom, to je neki godišnji prosjek za ozbiljne bicikliste. Otkrij nam tajnu, kako je to istrčati 13.946,9 kilometara u jednoj godini. To je prosjek od 38.2 kilometra dnevno, 365 dana. Jesi li trčala baš svaki dan 2017.?
Postoji par dana u godini koje (umjesto u trkačkim tenisicama) provedem u gojzericama i s 50L ruksakom na leđima, na višednevnom planinarenju. Tih par dana nema trkačkih kilometara s ove liste, ali ima dobar broj planinarskih kilometara svaki dan. Svih ostalih 360 dana u godini je trkačko.
Ciljanih pauza od trčanja već godinama nemam. Kad dođe vrijeme odmora, trčim malo sporije i bez nekih ozbiljnijih dionica i tempa, ali i dalje trčim. Odmaram se trčeći! Imam sreće da zbilja već godinama nisam imala razloga za dan bez kretanja. Čak i na dugim prekooceanakim putovanjima nađem način da napravim trening. Ako nema boljeg rješenja, otrčim cenera po aerodromu. 😉
Znam da radiš puno radno vrijeme (i ponekad više od toga) i da nisi profesionalna trkačica, u smislu da samo trčiš. Kako uspijevaš svaki dan trčati 3-4 sata?
Uvijek sam bila jutarnji tip i nikad mi nije bio problem dizati se (ako treba) već u 5 i raditi prvi trening prije posla – tako su mi dva treninga dnevno brzo postala rutina. A to je možda prvi uvjet za visoku kilometražu kod trkača s punim radnim vremenom.
Sljedeća faza je bila produživanje jutarnjeg futinga na trčanje do posla (i naravno tuš i ormar na poslu 😉 ). Tako da mi zadnjih par godina svaki radni dan počne s 10-15 km (ponekad se zalomi čak i 20 km, ako se dovoljno rano ustanem). Te kilometre čak u pravom smislu niti ne doživljavam kao trening. To je samo put do posla s nekim audiobook-om u ušima (puno ugodniji od vožnje autom ili javnim prijevozom).
A onda, nakon posla, napravim normalan trening sa svojom sljemenaškom grupom (ti se treninzi ne razlikuju od standardnog maratonskog programa bilo kojeg drugog dugoprugaša) i naravno, nakon svega, otrčim do doma.
Ultraški vikendi dodatno podižu prosjek jer vikendom uvijek skupim između 90 i 100 km. I tako, malo po malo, skupi se ta brojka.
Nije tako neobično da ultramaratonci uklapaju kilometre u normalan “civilni” život. Zbilja bi teško bilo pronaći tri sata svaki dan samo za treniranje pa zato ultraši počinju “krasti” vrijeme koje drugi troše na vožnju i počnu sve moguće obaveze (koje se mogu tako obaviti) – odrađivati trčeći.
Već sam bezbroj puta, kao odgovor na slična pitanja, citirala Deana Karnazesa, koji kaže da je za suvremenog ultraša samo bitno da ima dovoljno veliku paletu ruksaka: onaj skroz mali za odlazak na poštu/banku i slične administrativne poslove, nešto veći za put do posla i jedan popriličan za tjedni odlazak u kupovinu namirnica. 🙂
Prošla ti je godina bila donijela i ispunjenje davne želje o nastupu na Spartathlonu. Kakve su ti uspomene na prošlu godinu?
Spartathlon je naravno posebno obilježio ovu godinu. Bila je to jedna od mojih velikih želja otkad sam počela razmišljati o sebi kao o ultrašici (imam ih još nekoliko, naravno) i ispunila mi se na bolji način nego sam se uopće usudila nadati.
Rezultatski sam zbilja samu sebe iznenadila. Sigurna sam da tu trku neću nikad zaboraviti. Bila je to moja najduža distanca ikad i prošlo mi je tih 246 kilometara (i tih 27 sati) bez i jedne ozbiljnije krize. Pogotovo sada, s vremenskim odmakom, gotovo da mi se čini da nije bilo niti jednog ružnog trenutka u tim silnim kilometrima na grčkim cestama (koje često i nisu baš najugodnije).
No nije tu samo Spartathlon, cijela godina je bila zanimljiva. Neka lijepa turističko-maratonska putovanja su se tu uvukla (npr. Hong Kong – volim si svake godine priuštiti i neku takvu zanimljivu dalju destinaciju sa svojom trkačkom grupicom).
A pamtit ću 2017. i po SP na 24 h u Belfastu, koje je bilo jedno od najzahtjevnijih 24 sata u mom trkačkom životu, ali je na kraju ipak dosta dobro završilo i vjerojatno će kao iskustvo biti korisno…nekad i negdje. 😉
Ove je godine Hrvatska domaćin Svjetskog prvenstva na 100 km. Pripremaš li se posebno za nastup na domaćem terenu, što očekuješ od utrke?
Da, ove će godine vrhunac ultraške godine sigurno biti SP na 100 km u Sv. Martinu na Muri. Veselim se toj trci i zbilja mi se čini da nam je ženska repka konačno zrela da se ozbiljno borimo za zlato (i to unatoč tome što su sve velike svjetske repke svake godine sve jače).
Nikolina Šustić upravo doživljava svoj najveći trkački breaktrough u životu. Marija, Antonija i ja smo već “stare iskusnjare” i možemo fino tempirati formu i dati svoj maksimum. Tako da se nadam jednoj trci u kojoj ćemo konačno sve četiri biti u svom najboljem izdanju. Do sada je uvijek jedna nedostajala (pa čak i tako smo se vraćale s prvenstava s ekipnim srebrom i broncom).
Divno je što se konačno uskomešala i muška stotkaška scena. Zbog toga mi je dodatno posebna i draga ova zima jer se po prvi put i “moji” dečki spremaju za hvatanje norme na 100 km u proljeće pa je cijela zimska baza ultraški obojena. Čeka nas jedna lijepa ultraška godina.
CRO100 festival ultramaratona u zadnje je dvije godine potakao mnoge hrvatske trkačice i trkače da probaju neku od disciplina dužih od 42.2 km. Što misliš o fenomenu “hrvatske ultre”, prije svega mislim da našu žensku reprezentaciju čiji si dio?
Ovo što se događa s hrvatskom ženskom ultrom me još uvijek i stalno ponovo iznenađuje. Neki dan je izašla lista 200 najboljih talijanskih trkačica na 100 km u 2017. godini (pazite, to je top 200 od ukupno skoro 1000 žena koje godišnje u Italiji završe neku ultru). Ako ih je u Italiji toliko, koliko li ih je tek u drugim velikim ultraškim silama kao što je SAD, Japan, Švedska… I unatoč svoj toj masovnosti u drugim velikim sportskim zemljama, na godišnjoj svjetskoj rang listi 2017. na 100 km prvo mjesto (Nikolina Šustić) i deveto mjesto drže Hrvatice. A i na 24h smo 5. reprezentacija svijeta, a Antonijin novi državni rekord iz Belfasta sasvim lijepo može stajati uz bok najvećih ultraških nacionalnih rekorda. A nas sve skupa jedva da ima 10 trkačica, koje se bavimo ovim disciplinama.
Što te veseli u godini pred nama, što si želiš?
Godina pred nama će biti opet jedna trkački zanimljiva priča. U proljeće nas čeka Europsko prvenstvo na 24 h u Temišvaru. Kao i uvijek, mene prvenstva na 24 h plaše, ali činjenica je da smo u ovoj kombinaciji (Paula, Antonija i ja) u ozbiljnoj igri za medalju pa nema druge nego uskočiti u tu centrifugu.
U jesen nas čeka, već spomenuta, svjetsko-prvenstvo-stotka u Sv. Martinu.
A onda, kad sve to prođe (nadam se – s dvije ekipne medalje na komodi), nagradit ću se s još jednim zanimljivim turističko-maratonskim putovanjem na drugi kontinent sa svojom ekipicom. 🙂
Pročitaj i stariji intervju s Veronikom Jurišić
