Ne znam kako vi, ali shvatio sam da drugačije gledam ljude za koje znam da trče. Nekako mi narastu u očima, bez obzira radi li se o nekom poznaniku ili javnoj osobi. Na primjer, redovito pratim Caseya Neistata na YouTubeu (iako je mnogima nepodnošljiv) i zbog toga što je trkač.
Izuzetno cijenim Ronniea O’Sullivana, vrhunskog snooker igrača, koji je depresiju stavio pod kontrolu upravo trčanjem. Veseli me kad vidim da trči međimurski župan, slovenski predsjednik… i kao da ih to što trče identificira kao pozitivce. Ne znam, možda sam previše u trčanju i ovo nije realno.
No, postoji u tome i nešto objektivno, opipljivo, siguran sam. Ono što me vraćalo trčanju, a imao sam i duže prekide, uvijek je bila pozitivna atmosfera. Istrčao sam sigurno 300 različitih utrka, od lokalnih liga do maratona. Nikad, ali nikad na utrci nisam doživio ništa drugo nego pozitivnu atmosferu, prijateljstvo, podršku. Bez obzira radi li se o utrci na kojoj se pojavilo 50 ili 5.000 ljudi, uvijek je isto – osmijesi, pozdravljanje prijatelja i poznanika, start, uzbuđenje, veselje.
Ja stvarno vjerujem da ljudi koji trče, taj osjećaj ponesu sa sobom u svakodnevni život. Vjerujem da na svom radnom mjestu, u obitelji, s prijateljima… drugačije funkcioniraju od onih koji ne trče.
Znam da u trčanju završi nekakav “prosjek društva”. Ima nas svakakvih, mirnih i prgavih, dolaze trčati ljudi sa svakakvim problemima, od viška kila, dijabetesa, alkoholizma. Siguran sam da oni koji ostanu u trčanju, osjete pozitivnu promjenu. Znam isto tako da oni koji prestanu trčati vrlo brzo osjećaju grižnju savjesti – znaju da su si trčanjem činili dobro, a sad to više ne rade.
Pomalo je nevjerojatna podrška koju jedni drugima dajemo u našoj grupi na Facebooku TRČIMO!. Ima nas skoro 4.000 a ne sjećam se kada je došlo do nekog otvorenog sukoba ili vrijeđanja. Kako je u drugim grupama, znaju oni koji su u njima, rijetke su ovakve kao TRČIMO!.
Možda je to sve tako jer je trčanje tako demokratična aktivnost. Na startu utrke zajedno stoje olimpijci i rekreativci koji trče prvu utrku. Na utrci nema odnosa MI-ONI u kojem se osjeti nečija dominacija. Osim nekoliko elitnih trkača gotovo svi trče za sebe, odnosno protiv sebe ili štoperice. Sa starta potrčimo zajedno kao veliko pleme koje kreće u bitku, a u njoj su svi pobjednici, i oni prvi i oni posljednji.
A na cilju nas sve čeka onaj sjajan osjećaj da smo još jednom pomaknuli svoje granice i postigli nešto pozitivno.
Z
