Plan za buđenje je bio u 4:45 jer je dogovor za polazak busa u 5:30. Međutim, mjehur je imao neke svoje planove pa sam se probudio u 3:30. Krasno! Pa se ti hidriraj (to je fancy izraz za naliti se vodom jer ćeš sutra biti žedan na utrci) prije spavanja.
Naravno, nisam mogao više zaspati nego sam zatvorenih očiju pokušavao spriječiti mozak da se bavi pizdarijama, ali taj kad se jednom upali ne da se ugasiti tako lako. A da se ne mučim nego ustanem i skuham kavu? A što ću, kad sam ionako već budan.
Pijuckam kavu i razmišljam hoću li nešto pojesti ili ovaj put idem na blef pa ću nešto putem smazati. Nekako nisam siguran što da radim. Inače prije utrka ne propuštam taj zadnji jutarnji carboload. Carboload je drugo ime za nešto što se uglavnom pretvori u prežderavanje ugljikohidratima u obliku pašte ili riže.
S obzirom da sam zadnjih mjeseci promijenio filozofiju prehrane, odlučujem ići do kraja s tim i preskačem kuhanje tjestenine. Valjda ću uspjeti nešto putem naći za pojesti. Dolazim na dogovoreno mjesto par minuta prije roka i već sam polulud jer sam među prvima i jer će sigurno netko opet kasniti. Samo je pitanje tko će to biti ovaj put.
Kašnjenje je jedna od onih stvari koje nikako ne podnosim. Kašnjenje smatram izrazom krajnjeg nepoštivanja. Krenili smo i već nakon 100 metara Šime je shvatio da nije ponio patike za trčanje. Kakav cirkus! Pa kako možeš kreniti na utrku bez osnovne opreme!? Šime je otrčao doma po patike, pa smo se uputili put Splita.
Do Splita sam malo kunjao, malo prčkao po mobitelu, a za to vrijeme je vani svanilo. U Split smo stigli nekih sat i pol prije starta. Baraka je dan ranije skupio startne pakete i donio nam ih u klupske prostorije. Da, da, toliko smo moćan klub da imamo prostorije di god dođemo. Popili smo kavu na kojoj smo prognozirali tko će kako trčati, malo se isprdali na moj račun kad sam najavio da ću ih sve iznenaditi kako ću trčati, pojeo vrući burek i sad je vrijeme za presvući se u opremu za trčanje.
Otvaram torbu i pravim se pametan kako sam ponio dvije varijante za trčanje, dugu i kratku. Kad što! U torbi nema ni duge ni kratke varijante. Hrpa majica, ali ni jedne tajice. Kakav cirkus! Pa kako možeš kreniti na utrku bez osnovne opreme!? Pa se ti rugaj Šimi. Kaže Luka da ima on viška jedne tajice. Odlično! Spasio me.
Vrijeme od oblačenja do dolaska na start mi je proletilo. Malo smo se slikavali, malo trčkarali…
Start!
Krećem lagano s idejom da ako se budem dobro osjećao, u kasnijoj fazi trke lako ću pojačati. Prvih 5 kilometara trči se u buru. Svi koji su iskusili buru znaju da ona ne puše konstantnom snagom nego na refule. U par refula sam uočio da su neki lakši trkači bili doslovno zaustavljeni.
Čovjek trči i odjednom to isto radi u mjestu. Ja se skrivam iza jednog krupnog trkača i pratim njegov ritam koji mi jest spor, ali me barem bura ne vraća u rikverc. Nakon petog kilometra trči se niz buru, ali nekako ne osjećam pomoć vjetra u leđa.
Dolazim do Lore i dok trčim kroz vojarnu prisjećam se vojničkih dana koje sam proveo tu prije ravno 25 godina. Vidim svoj brod, mašem mornaru koji stoji ispred njega.
Poljud! Kakva emocija! Na samom ulasku na stadion počinje Cocina pjesma: “Uvik kad si tužan i kad nemaš kamo poći, popij nešto pa dođi do Poljuda…” Iako su tribine sablasno prazne odjednom vidim tisuće navijača, čujem kako pjeva cijeli stadion, stotine baklji gori, vijore se zastave. I skužim da mi suze teku niz lice. O Hajdučeeee….!!!
Nakon Poljuda uzbrdica i ja pojačavam ritam. Vidim da drugi već posustaju jer smo ušli u drugu polovicu utrke, ali ja sam tek sad došao do radne temperature. Provjeravam tempo na satu i vidim da sam dosta pojačao, ali se osjećam dobro.
Na Marjanu negdje oko 16. kilometra još jedna eliminacijska uzbrdica. Još uvijek se osjećam dobro. 100-tinjak metar ispred sebe ugledam Klaudia i odmah pomislim kako mi neće uteći i kako ću ga skiniti. Još malo dignem tempo i stižem Klaudia.
Očekujem kako ćemo se pofajtati, ali ništa od toga, prošao sam ga, a on nije imao volje za naganjanje. Nakon još par stotina metara ugledam Hrvoja. O super! Prilika za još jedan skalp. I njega stižem i prolazim i ostalo mi je još otprilike dva kilometra do cilja. Ulazim u ciljnu ravninu, a na mikrofonu Mladen: “U cilj nam ulazi Renato Pilipoviiiiiiić!!!” , a s razglasa AC/DC: “…’cause the walls start shaking, the earth was quaking…”
Planirano spuštanje osobnog rekorda za tri sekunde pretvorilo se u ostvareno spuštanje osobnog rekorda za ravno četiri minute. Fantastična utrka. Odavno nisam ovako uživao trčeći.
Renato je Splitski polumaraton završio za 1:49:28
Napisao i istrčao: Renato Pilipović
