Vikend posljednji, mjeseca drugog, ljeta Gospodnjeg 2019., bit će zapamćen po orkanskim naletima bure koji su kidali stabla, zatvarali mostove i razdirali kosti. Bura stoljeća upisala se u povijest udarima od nezapamćenih 176 km/h. Pa ipak, nije prestrašila zaljubljenike u trčanje koji su u nedjelju u 9:00 sa Splitske rive istrčali u avanturu 19. splitskog polumaratona.
Osim skoro 2000 natjecatelja polumaratonaca, gradom pod Marjanom protrčalo je i stotinjak mališana u sklopu ”DM dječjih milja”, te 300-tinjak sudionika utrke građana ”Trofej Slobodne Dalmacije” i nekoliko ekipa štafetnih utrka.
Kao fetiva Dalmatinka, znam što znači dalmatinska zima. Nesumnjivo jest od zlata, s dosta Sunca i ne preniskim temperaturama, ali jako je začinjena jugom i burom. Tako zima u Dalmaciji zna biti oštrija od zime u Sibiru, pa veljača zaista bu’ crni vrag. Zbog toga se ovom polumaratonu (po mnogima jednom od najboljih na Balkanu) logično nameće epitet kojim se sve češće kiti – ekstreman.
Vidjevši jutarnju prognozu za nedjelju 24. 2., predvidjela sam da ta sunčana 4 stupnja Celzijeva neće značiti ugodno sportsko guštanje uz more. Na otvorenim dijelovima staze, u Ulici Domovinskog rata i u Vojnoj luci Lora, bura nam je jasno davala do znanja da se ova utrka ne trči samo nogama i plućima, već i dišpetom. A što dišpetu daje krila nego adrenalin? Splitu, poznatom po svojoj navijačkoj baštini, adrenalina ne manjka. Upravo je to svim polumaratoncima, bez obzira na klupski afinitet, dalo snage kada smo teatralno utrčavali na Poljud kuda je prolazila staza.
Ulazak u Hajdukovu kuću dolazio je uz riječi ohrabrenja volontera: ‘Ajmo, ajmo, cili stadion vas čeka!’ To je momenat kada osvijestiš zašto je publika 12. igrač. Iako smo znali da stadion nije pun, sama pomisao u ritmu bubnjeva napunila je srce adrenalinom kao što vjetar puni jedra dišpetom.
Osim jakih refula, staza Splitskog polumaratona izazovna je i zbog konfiguracije terena. Staza je puna uspona i padova (uzbrdica i nizbrdica) koji stoje u odnosu obrnute proporcionalnosti s usponima i padovima u glavi trkača. Tako je meni najteži dio utrke bio uspon na Marjanu, nakon kojega je slijedila zadnja i najljepša dionica – marjanska nizbrdica.
Zadnjih 5 km moje utrke prošlo je u čistoj ekstazi osobe koja je polako ispuštala dušu, da bi ju potom udisala natrag rekuperanu blagoslovom tog divnog splitskog jutra. Zabonacalo je, more se zlatilo Sunčevim dodirom, a Čiovo blistalo kao najsjajniji dragulj svijeta. Spustivši se natrag na Rivu, bila sam preplavljena nekom novom snagom.
Zadnja 2 km sam istrčala energičnim pace-om i tako završila vremenom od 2:05:16, što je 28 sek brže nego moje prvo polumaratonsko vrijeme sa Zagrebačkog polumaratona prije 4 mjeseca. Uzevši u obzir (ne)redovitost treninga, disperziranost fokusa zbog drugih velikih obaveza, surovije vremenske uvjete i (po meni) zahtjevniju stazu, ovakvo obaranje osobnog rekorda bilo je itekakva pobjeda.
Pobjeda, kako i doliči, zalila se pivom s kolegama iz WeWill.Run tima iz Crne Gore, a potom se povukoh na ručak i višesatnu fjaku.
Jedan od najreprezentativnijih trenutaka ove utrke bila je poruka pred sam cilj koja je tražila odgovor na pitanje zašto trčimo kada nas nitko ne goni. Dva sata ranije, neposredno pred sam start dok sam htjela pobjeći od zime u sigurnost toplog kreveta, i sama sam se pitala isto. Na kraju staze, prolazeći kroz cilj umorna i puna snage, dala sam (si) odgovor. Ha, zato jer ‘ko to more platit’!
Iz Dioklecijanovog grada toga sam dana otišla sa finišerskom Dioklecijanovom palačom, tonom serotonina i osnaženja što preplavljuju biće nakon savladavanja kvalitetnih izazova, te sa pojačanom žeđu za novim duljinama i daljinama.
Autoricu možete pratiti na njenom blogu i na Instagramu.
Napisala i istrčala: Valentina Beg
