Facebook te podsjetio na tvoju utrku na današnji dan točno prije godinu dana. S nostalgijom gledaš razgaljena lica sebe i ekipe kako se dobro zabavljate i nosiš u srcu tu romantiziranu uspomenu na još jedan trkački događaj koji obogaćuje tvoj život – kako vam je samo super bilo! Međutim, postoji jedan sitan detalj koji uporno zaboravljaš i svaki se put, svejedno, ponovno vraćaš starim navikama i potrebama – putovanjima na utrke. To se zove selektivno pamćenje.
Počevši od planiranja kako da se izvučeš ranije s posla, od samog spomena tvojem šefu pada mrak na oči (opet), preko planiranja smještaja i organiziranja s ekipom po autima, počinje tvoj stres oko putovanja na utrku. Do zadnjeg trena nećeš znati reći ekipi hoćete li moći krenuti na vrijeme da stignete na trajekt, jer ne znaš hoćeš li uspjeti finiširati hrpu posla koja ti se nakupila baš za zadnji radni dan. Nosiš posao sa sobom kući i do četvrtka kasno u noć pokušavaš nadoknaditi što više, samo da drugi dan možeš otići ranije.
Nakon što je od posla napravljeno koliko se dalo napraviti, u pasje doba više nemaš snage ni za što i ništa više ne stigneš organizirati. Trpaš stvari nasumično u torbu, već prema navici i iskustvu s prethodnih putovanja, nemaš nikakvu klopu spremnu što ćeš si nositi za put, stat ćeš sutra usput u nekoj trgovini i kupiti si potrebno za sendviče. Napokon liježeš, u najboljem slučaju imaš vremena za neka četiri sata sna. Međutim, ne možeš zaspati – vrtiš po glavi hoćeš li sutra stići dovršiti taj posao, je li sve spakirano, hoćete li stići na trajekt…
OK, ovo je sad možda jedan od gorih scenarija. Iako je iz računice izbačen i bračni suputnik koji te gleda poprijeko što i ovaj vikend nećeš provesti s obitelji te djeca koju još taj dan moraš razvažati u školu i na aktivnosti. U boljem slučaju, ponekad si uspiješ uzeti i godišnji taj petak ili je baš praznik, na poslu nije gužva ili si sam svoj šef, pa si stigneš sve koliko-toliko organizirati. Svejedno se, opet, moraš pakirati sam(a), neće te nitko drugi, bilo ovaj put malo više vremena ili ne. I već ti je muka od toga što svaki put ponovno moraš razmišljati što moraš nositi, kakvo će vrijeme biti pa koju odjeću za utrku moraš uzeti, kakva će biti podloga zbog izbora tenisica i strahuješ hoćeš li što god važno zaboraviti. Zapravo, to nije upitno. Pitanje je samo što ćeš zaboraviti.
Ujutro se dižeš prije pijevaca, nalijevaš u sebe kavu ne bi li te potjerala na WC pa da to obaviš prije puta. Sjediš na školjki dok ti ekipa trubi pred kućom i budi susjede, a ti krećeš na put poluobavljena “posla“. Čim sjedaš u auto, već počinješ mlatiti po kupljenim pecivima, mrviš po sebi i autu, a već nakon 20-ak minuta počinje, naravno, frkanje po crijevima. Jedva držiš do iduće benzinske, prdiš u sebe, ali ti se jedan neukroćeni “tihomir“ oklizne, a ti se “praviš grbav“, utoneš malo dublje u sjedalo i kao neprimjetno otvaraš prozor…
I nekako je to sve uspjelo, u autu još razmjenjuješ posljednje poruke sa šefom vezano uz glancanje zadnjih detalja oko posla, dok piješ coffee to go. Pokušavaš uloviti nešto sna, a gužvaš se u autu punom “ko šipak“, čopi te grč u nozi, zaležiš vrat.
Na kraju kad se smjestiš u svoj novi “vikend dom”, skužiš da su ti papuče ostale kod kuće na sigurnom i da će ti trebati šuškavac jer bura puše kao luda, a koji, isto tako nije spakiran.
I na toliko željenom odredištu, iduća noć i jutro otprilike su slični – ne možeš spavati od treme pred nastup, a i tvoj(a) cimer(ica) ima običaj pričanja i škrgutanja zubima u snu, pa zaspiš tek kad se vani počinju pojavljivati natruhe plavkaste svjetlosti.
Vrijeme je za ustajanje i utrku, a tebi se razdražljivo plače i ne želiš van iz toplog kreveta, a kamo li trčati po ovom hladnom danu i kišici koja stalno “kenjka“. Na silu trpaš u sebe doručak i pojedeš tek pola jer sve što staviš u sebe, želudac želi vratiti van od nervoze. Cijelo vrijeme čekaš da ti stražnjica počne surađivati i da obaviš što ti je najvažnije od svega prije utrke, ali nakon tri pokušaja na “ćenifi“ ne događa se ništa. Umjesto toga, prifrkne te u bircu prije starta, dolaziš pred toalet, a tamo kolona kao u logoru. Kad napokon uspiješ doći na red, unutra te dočeka prizor i miomiris kakav je vjerojatno ostavio netko, tko je prolazio sve isto što i ti.
I onda ti, u takvom izmučenom, istresiranom i iscrpljenom izdanju, trči par desetaka kilometara utrke, i još k tome, daj sve od sebe, ako ne – i briljiraj! I veseli se, jer još te čeka putovanje kući!
Prisjećaš li se sad kako ti je bilo na toj utrci sa fotke otprije godinu dana? Kako ti je uistinu bilo ta dva-tri dana? E vidiš, to se zove selektivno pamćenje! Ali(!), bilo ti je i super… bilo ti je super jer to je ono što voliš, trčanje je ono za što živiš i jedva čekaš da ideš ponovo.
Trčanje i ekipa! I upoznavanje novih krajeva. Pamtiš samo najbolje sa svojih utrka i točno tako treba i biti. To je tvoj stil života, a ne samo hobi, ne samo hir, i nikakav umor i gnjavaža oko pakiranja i puta neće te spriječiti da to ponavljaš uzastopno – jer ti si nomad i za drukčije više ni ne znaš.
Ne, ovo nije tutorial u kojem ćemo ti pametovati kako i što trebaš raditi da ne dolaziš na utrke iscrpljen(a) – dobro se organiziraj, piši popise, spakiraj se na vrijeme, pripremi si zdrave i hranjive obroke za put, za sva tri dana i utrku, legni rano, spavaj dovoljno, nikako ne preskači doručak, ako lijepo zamoliš guzu onda ćeš se pravovremeno i pokakati, izmeditiraj i izmantraj nervozu iz sebe i teleportiraj se na utrku. Ostvarivo u stvarnom svijetu? Ne baš.
Ovo je samo mali podsjetnik na realnost koju svi prolazimo i dijelimo, te drugu stranu medalje naših, u očima drugih, landranja da bismo tamo negdje trčkarali, dok pošten narod provodi vikend roštiljajući i sjedeći na kauču pred TV-om. Druga stranu medalje, ali koja isto tako, nosi svoj udio čari u svijetu jednog trkača sa zdravom perspektivom i osjećajem za autoironiju 😉 .
Piše: Martina Maloča
