Trkači su jedna velika, proširena obitelj, a u obitelji si međusobno pomažemo. Ovo je kratka priča s margina ovogodišnjeg Karlovačkog cenera, koja nikog od svjedoka nije ostavila ravnodušnim. Najbolje da događaj ispričaju akteri.
– Na kraju za mene napornog tjedna, ali i dugog radnog dana bez adekvatne prehrane, uspio sam u zadnji čas stići na utrku. Nije baš pomoglo ni to, što zbog ozljede nisam odradio pošteni trening na višim temperaturama, nakon hladnijeg vremena. Planirao sam uhvatiti 48 minuta, što je za mene izazovno vrijeme. Oko 200 metara prije cilja, odjednom su otkazale noge, no glava je htjela dalje. Ostalo mi je u sjećanju da mi je netko priskočio u pomoć, no idućih desetak minuta jednostavno mi je nestalo iz pamćenja. Ekipa iz hitne mi je dala infuziju i brzo sam došao sebi. Bio sam jako razočaran što nisam završio utrku pred samim ciljem, najradije bih se bio vratio. No shvatio sam uskoro, vidjevši svoje ime na rezultatima da sam ipak završio, no još jedno vrijeme nisam znao kako. Nekoliko dana sam tražio očevice, dobio par informacija i tek u petak pronašao na vašoj stranici fotografiju iz cilja. Kako smo mala zemlja, prijatelj Mladen je našao prijateljicu Ivanu koja poznaje momka koji mi je prvi priskočio, Dragana Jurjevića iz Zadra. Čuo sam se s njim, čovjek je sjajan, pravi sportaš. Kasnije mu se priključila i jedna od djevojaka iz štafete tima Kornjače, Dragana Benić. Kako je niža od mene, njoj je sigurno bilo puno teže nego Draganu. Veliko hvala Dragani i Draganu! Sjajan je osjećaj da se u ovoj našoj zajednici trkača možeš osjećati kao u široj obitelji, da uvijek ima nekoga tko će ti pomoći u nevolji – izjavio je glavni akter ove naše priče, Dinko Crkvenac, koji se osjeća dobro i nema nikakvih problema nakon utrke.
Prvi mu je priskočio pomoći Dragan Jurjević.
– Sudjelovao sam na utrci u 19 sati, zasluženo se rehidrirao pivom i promatrao glavnu utrku s japankama na nogama. Stajao sam nekakvih 200 metara od cilja kad je jedan od trkača kolabirao na stazi, izgledalo je kao da mu noge više ne funkcioniraju, samo se spustio na koljena. Odmah sam dotrčao do njega, bio je pri svijesti, ali nije mogao sam na noge. Uhvatio sam ga na svoje rame i htio nositi, ali oni koji su to pokušali znaju koliko je čovjek težak kada mu mišići ne pomažu. Vidio sam da ne mogu nastaviti u japankama pa sam ih bacio i nastavio bos. Bilo je jako teško, ali onda ga je s druge strane primila jedna od trkačica koja je sudjelovala u utrci. Tako smo korak po korak kolegu dovukli do cilja, mislim da je kroz cilj prošao ispod 51 minutu. Iza cilja ga je preuzela hitna. Nitko sretniji od mene kad je uspio završiti utrku, jer ni on sam nije odustajao i želio je doći do cilja – rekao nam je Dragan Jurjević.
Na manje od minute do cilja, na mjestu gdje je kolega već pomagao trkaču koji je kolabirao, našla se Dragana Benić.
– Igrom slučaja našla sam se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Gospodina koji je trčao su izdale noge, s obzirom da se to dogodilo tek stotinjak metara od cilja, a i ostvario je respektabilan rezultat, bila bi prava šteta da nije završio utrku. Kolega Dragan je prvi utrčao u pomoć, no imali su poteškoća i tu sam ja uletjela. Nakon što je kolega Dinko završio utrku, u ruke ga je preuzeo tim Hitne pomoći. Drago mi je da je sve super završilo i držim mu fige za još puno uspješnih utrka – zaključila je Dragana Benić, koja je trčala prvu izmjenu štafete pod nazivom “Kornjače” i iz publike utrčala pomoći.
