SLIJEDI SVOJU STRAST

[BLOG] Slijedi svoju strast, a ako je ona trčanje, NIKAD nemoj prestati trčati

Rijetko gledam televiziju. Sinoć sam se slučajno zaustavio i pogledao emisiju poslije Milijunaša. Nekoliko priča, lijepo ispričanih. Jedna od priča, o čovjeku koju urla za svojim sinom izgubljenim na najgori zamisliv način, urla u dubinu mora, urla u sebi, urla plivajući kilometre, boli usprkos. Druga priča, o sredovječnom čovjeku koji izgleda kao mladić, koji svaki dan stavlja svoj život na kocku roneći koralje. Kaže, zna on da neće to moći još dugo, a oči mu zasuze u tom trenutku. Priča za kraj o tajnici Branki koja slika, samouka, a stekla svjetsku slavu, slika kad želi, uz redovan posao radi to iz ljubavi.

 

Priče o ljudima koji strastveno rade ono što vole. U tome pronalaze svoj smisao, svoj mir, ispunjenje. Kaže uzrečica  find what you love and let it kill you. Ne treba ići tako daleko, stvari koje volimo mogu biti savršeno sigurne i ne trebaju nas na kraju ubiti. No živjeti bez strasti za nešto, to nije život.

Svi smo mi kreatori svega oko sebe, svoje sreće i nesreće. I sami smo jednom kreirani, kreirali su nas naši roditelji, kreirani smo kroz evoluciju, okruženjem u kojem smo živjeli i vlastitim razvojem. Kako kaže Chase Jarvis u svojoj novoj knjizi, svi smo kreatori – svaki dan, samo o tome tako ne razmišljamo. Kreatori smo kada slikamo, pišemo, stvaramo glazbu, ali kreatori smo i kada kuhamo, pospremamo, vozimo automobil… svaki naš postupak nešto kreira, mijenja, utječe na nas i ljude oko nas. Svatko od nas te sitne stvari radi na drugačiji način, svoj osobni.

Kreatori smo i svojeg tijela. Svakim zalogajem, svakim korakom, okretom pedale, zaveslajem u vodi, svakom izgovorenom riječju, postupkom… svakim dahom, mi kreiramo sebe i svijet oko nas. A kada trčimo, ne kreiramo samo naše fizičko tijelo, kreiramo i naše stavove, treniramo se strpljenju, podižemo prag izdržljivosti i bola.

Strast za trčanjem prati me već 35 godina, od prvih treninga u našičkom parku s Krešom i njegovim tatom. Ta sloboda, osjećaj da se odvajaš od zemlje i lebdiš, rapidno kucanje srca koje se osjeća u grlu, metalni okus od zadihanosti… i olakšanje kad se zaustaviš, kad se puls smiri, kad se lice samo transformira u osmijeh. U mnogočemu kreirao sam se kroz trčanje, kao i mnogi trkači koje poznajem.

Ne kažem da svi trebaju trčati, mnogi neće osjetiti životnu strast u trčanju. Ali vjerujem da svatko treba potražiti svoju osobnu strast i nikad je ne napustiti. Treba zaroniti u sebe i u svojoj prošlosti potražiti mjesto i vrijeme sreće. Jer to unutra, što nas je dovelo do strasti koju smo jednom imali pa napustili, to ostaje do kraja u nama i gladno je kada se ne brinemo i ne nahranimo ga.

Znam za sebe, moji će se životni periodi moći definirati kao “onda kad sam trčao”, kada je većina toga bila u redu, i onda “kada nisam trčao”, kad je puno toga bilo loše.

Ako je trčanje i tvoja strast – nikad nemoj prestati trčati.

Piše: Zvonimir Mikašek

Nema postova za prikaz