Hej generacijo! Pozdrav tebi što sad sjediš pred televizorom i proklinješ sudbinu, jer eto, moraš ostat doma. Kao da inače nekud ideš. Ma da zapravo, i ne proklinješ, jer to uzima previše energije koju trebaš čuvati. Za što je čuvaš, ne znaš.
Jel vidiš ti ovo oko nas, pa taj virus je pošast jedna koja nas je zadesila. Kažu da 95% mrtvih od virusne bolesti ima 60+ godina i da su skoro svi bili bolesni od prije, velika većina od neke od “bolesti modernog čovjeka“, dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, pretilosti, plućnih bolesti od pušenja…
Kad se malo zamisliš, puno je tu ljudi koji se vrlo malo ili uopće ne kreću, koji su se fizički zapustili do te mjere da se ne sjećaju kada su se zadnji put dobro zadihali. Puno tu ima ljudi koji žive “krevet-jedenje-stolac-krevet ” živote. I tako već godinama. Desetljećima. Ovaj virus ubija pretežno starije i nas srednjih godina, a najteže ga podnose neaktivni i slabi ljudi.
Jel te strah?
Možda već piješ lijekove za visok tlak, možda se uspavljuješ tabletom za spavanje, svaku bol srežeš u korijenu ibuprofenom? Koliko često zaspeš od fizičkog umora? Koliko možeš pretrčati bez stajanja? Imaš li uopće bicikl? Kako izgleda šuma u ovo doba godine? Na kojem planetu ti uopće živiš?
Ima nešto zajedničko klincima od 14 i nama s 50+. I jedni i drugi imamo tijelo koje se obnavlja. Nama nakon ozbiljnog napora treba nešto duže za opravak, ali i naše se tijelo odlično obnavlja. Imamo i tijela koja trebaju pokret, tim klincima treba kretanje da narastu i razviju se, nama da ne propadnemo i atrofiramo.
Reći ću ti jednu tajnu. Nema te magične tablete za spavanje koja može zamijeniti kvalitetnu fizičku aktivnost. Nema tog xanaxa koji će te smiriti bolje od sat vremena trčanja ili bicikliranja. Nema tog eliksira mladosti koji je jači od fit tijela u našim ozbiljnim godinama.
Proći će i ova epidemija, sve prođu. I doći će opet epidemija, iduće godine ili za 20 godina, ali doći će opet. Hoćemo li je dočekati spremno? Hoćemo li izvući pouke iz ove situacije, hoćemo li se probuditi?
Navike se teško stječu, ljudi se teško mijenjaju. Ali pogledaj oko sebe, mjesec dana smo u kućama, stojimo na dva metra udaljenosti pred dućanom, nosimo maske… Tko bi rekao prije tri mjeseca da je to moguće, da ćemo tako brzo naučiti kako se ponašati, da ćemo tako brzo promijeniti navike.
Dakle, može se.
Poznam puno ljudi koji su počeli trčati s 50 godina i došli do polumaratona i maratona s odličnim rezultatima. Startna linija svakog (skupog) Ironman triatlona zakrčena je ljudima 50+ godina. Gdje si ti?
Odluči se spasiti svoj život, jer o tome se ovdje radi. Pokreni svoje oslabjelo tijelo, jer ono je još uvijek sposobno postati snažno i zdravo. Ostavi se bespotrebnih i skupih poroka kao što si cigarete i nemoj se prežderavati. Iziđi van rano ujutro ili kasno navečer da te nitko ne vidi i potrči između dva stupa javne rasvjete, baš da vidiš možeš li. Napumpaj gume bicikla, napravi krug po kvartu i prisjeti se kako je to bilo u mladosti. Napravi čučnjeve i trbušnjake u stanu nekoliko puta dnevno.
I onda to ponovi svaki dan. Pokreni se i spasi.
Jer, nije važno samo koliko ćemo godina još živjeti, važnije je koliko kvalitetno ćemo ih živjeti.
Drži mi se generacijo!
Tvoj Z
