Ime Tijane Pavičić (rođene Stojčević 1964. godine) stajalo je uz hrvatski maratonski rekord 21 godinu. Odavno je prošlo vrijeme kada je Tijana trčala maratone, a njen rezultat od 2 sata 39 minuta i 25 sekundi iz Rotterdama 1989. godine nitko nije dotaknuo.
Trebalo je čekati 2010. godinu i Lisu Nemec (Stublić) koja je u Berlinu 42.195 metara istrčala šest minuta brže. Koliko je ženski maraton bio neshvaćen, gdje je sada Tijana Pavičić i kako iz današnje perspektive gleda na svoju karijeru i trčanje, pročitajte u nastavu.
3sporta: Kako se dogodio Vaš prvi maraton? Rekli ste da nije baš bio planiran.
Tijana Pavičić: Doista, moj prvi maraton Carpi, Italija 1988. dogodio se posve slučajno. Tu jesen 1988. godine moja draga prijateljica i kuma moje kćeri Slavica Brčić pripremala se za taj maraton, a ja sam bila u prijelaznom periodu, sezona na stazi je bila završena i bila sam u natjecateljskom vakuumu. Za to vrijeme Slavica je ozbiljno trenirala i jedan je dan za trening imala 10×1000 m. Da ga ne odradi sama, priključila sam joj se – i tako je krenulo. Maratonski treninzi kroz dionice i tempo su mi savršeno odgovarali, ali duge kilometraže su mi bile koma. Jedan trening 3×5 km na stazi (18:14, 18:30 i 17:55 s pauzom od 5 min) mi je u takvom sjećanju da i danas znam detalje, zadnji 5ak završila sam u sumrak, jedva sam vidjela prolaze…
Upute trenera za taj prvi maraton i Slavici i meni bile su da krenemo na 4 min/km pa dok ide. I doista, prvih 20 km za 1:19:48, drugih 1:18:20. Prvi maraton u životu, a drugi dio brži, dakle negativ split. Na kraju 2:46:04 što je bio i državni rekord bivše države. Ta iskustva navela su i trenera i mene da krenemo u pripremu Rotterdama 1989.
Tjedan dana prije Rotterdama upalio mi se umnjak, dobila sam visoku temperaturu, vilica mi se zakočila, morala sam napraviti pauzu od treninga i mislila sam da me prati loša sreća. A upravo tih nekoliko dana pauze od treninga su mi odlično došli! Na maratonu sam se odlično osjećala, toliko dobro da sam prvih 10 km prošla za 35:20, a polumaraton na 1:16:12. No pokazalo se to kao početnička greška prebrzog starta – ali je zato osjećaj bio bomba!
Je da sam malo patila od 30. do 40. kilometra, ali uspjela sam se vratiti zadnja 2 km, jer sam lovila rezultat ispod 2:40. Ta zadnja 2 km i 195 m išla sam za 7:52 i uzme li se u obzir da sam zadnjih 10 km prošla za 40:36, ponovno se vratiti debelo ispod 4 min/km bio je ozbiljan preokret. Vrijeme u cilju: 2:39:25.I tu dolazimo do onoga da je sve u glavi.
Maratonske utrke su poseban doživljaj. Kad si dobro pripremljen svašta je moguće. O svakom svom maratonu mogla bih ispričati priču.
3sporta: Kako to da ste svoju profesionalnu karijeru završili relativno brzo, kad znamo da u dugoprugaškim disciplinama karijere i odlični rezultati dolaze najčešće sa zrelošću?
Tijana Pavičić: Moja profesionalna atletska karijera je bila relativno kratka – od 1989. kada sam diplomirala na Kineziološkom fakultetu pa do 1991. kada sam počela raditi. Ali to je bilo izuzetno teško razdoblje za mene kako zbog stanja u zemlji, početka rata, tako i u privatnom životu. U to vrijeme sam bila na vrhuncu: trenažno i po godinama, ali dogodile su se životne okolnosti koje nisam mogla kontrolirati.
Vratila sam se u Rijeku i zbog promjene podloge za trening, iz Maksimira na riječki asfalt, stigle su me ozljede, jedna za drugom. Oporavim se od jedne, krenem natjecati dođe nova. Imala sa čak sedam operacija na stopalima i koljenu. Poslije svake sam se vratila, ali zato sada plaćam danak. Jedno vrijeme bila sam bez trenera pa sam bila sama sebi trenerica i to su prva iskustva trenerskog rada. Sada zajedno sa suprugom vodimo Atletski klub Liburnija Rijeka i moram se pohvaliti da imamo državne prvake i u seniorskoj i u kadetskoj kategoriji.
Ljubav prema trčanju kod mene je izvan svake kategorije. Koliko god mi se činilo da povratkom u Rijeku natjecateljski neću napredovati, kad si sam sebi trener lako izgubiš osjećaj koliko i kako jako trebaš trenirati. Kod mene je uvijek bilo previše i to je uz asfalt pridonijelo ozljedama. Meni je tu jako pomogao i mogu reći trenerski me usmjerio jedan divan čovjek i veliki atletski znalac gospodin Dimitar Dimitrov. U to vrijeme sam imala i dvije pobjede na Kupu Europe, u dva dana natjecanja na 3.000 m i 10.000 m.
Problem je i u tome da u to vrijeme u Hrvatskoj nisam imala konkurenciju, a ja sam izrazito natjecateljski motivirana i ako imam konkurenciju onda je i vjerojatnost dobrog rezultata izvjesna. Čekati samo jedno natjecanje u sezoni i očekivati rezultatski pomak, nije baš realno. Nisam baš zadovoljna sa svojim PB na 5.000 m i 10.000 m, upravo zbog nedostatka jakih trka.
U Rijeci nisam razmišljala o maratonu. Nekoliko je razloga koji su me udaljili. Počela sam raditi, prestala dva puta dnevno trenirati, ozljede su neprestano prekidale moj trenažni ciklus. U Rijeci sam svu kilometražu radila na cesti, a moja biomehanika i prirodna tehnika trčanja bliže su atletskoj stazi i srednjim prugama nego čistom cestovnom dugoprugaškom trčanju.
Ali vrag mi nije dao mira i kad sam napunila 40 godina odlučila sam istrčati još jedan maraton. Primili su me na Treviso maraton koji je te godine prvi put organiziran. Zanimljivo je da sam na njihovoj prvoj uličnoj trci 15 godina ranije pobijedila. Dakle, imala sam priliku trčati u tom gradu dvije trke, svaku u prvom izdanju. U karijeri imam samo pet istrčanih maratona, a ovaj zadnji bio je samo da dokažem sebi da mogu. I dogodio se veteranski rekord 2:57:53, 17 minuta brže nego dotadašnji rekord. Treviso maraton isto ima svoju priču, ali o tome nekom drugom prilikom.
Nekako ispada da sam ja slučajna maratonka. Od pet istrčanih maratona za dva sam se baš pripremala – Rotterdam i Chicago, na koji nisam otišla zbog stres frakture fibule. Kako sam jako željela trčati u Americi, nakon oporavka uslijedio je maraton u Pitsburgu. Pokazao se kao krivi izbor zbog uzbrdica jer sam zaradila ozljedu tijekom utrke. Završila sam samo jer sam došla trčati na drugi kontinent, rezultat 2:48. Ozljeda hvatišta na jednoj kosti s tog maratona pratila me godinama. Brzi treninzi i kratke dionice dugo su mi predstavljali problem.
Rekla bih da s maratonima nisam imala previše sreće. No svejedno se državni rekord iz Rotterdama održao preko 20 godina. Mene su primarno ozljede udaljile od dugoprugaškog cestovnog trčanja. Maratone zbog svojih iskustava, koliko sam voljela isto toliko i nisam. Previše uloga, a tako malo treba da stvari krenu krivo, a priliku za sljedeći treba čekati pola godine. Ja sam bila trkačica za dva maratona godišnje. Uvijek su mi bile draže cestovne utrke 5 do 15 km. Za to je Italija obećana zemlja, imaju brojne utrke izuzetno dobro organizirane i na brojnima sam trčala. Mislim da sam i predugo ostala u natjecateljskoj atletici, s obzirom na zdravstvene okolnosti.
3sporta: Jeste li se ikad okušali u ultramaratonu, kakva je u to vrijeme bila ultramaratonska scena – posebice za žene? Kako komentirate procvat ženske ultramaratonske scene posljednje desetljeće?
Tijana Pavičić: Maraton je za mene kraj. Ultramaraton je posve druga dimenzija trčanja i treninga. Iziskuje puno vremena pa je uz obaveze standardnog života (dijete, posao, kuća i sve što uz to ide) izuzetno zahtjevno organizirati trening. Moj trening i interes uvijek je više bio usmjeren prema stadionskoj atletici. Meni je i za maraton uvijek teško bilo skupljati kilometre, a to je u ultramaratonu primarno. U zadnjih desetak godina se interes za trčanje općenito strašno povećao.
3sporta: Što je stajalo na putu da se u vaše vrijeme postižu danas aktualni rezultati u ženskom trčanju?
Tijana Pavičić: Dugo godina sam bila sama u dugoprugaškom trčanju. Konkurencija stvara rezultate i pomiče rekorde. Nisam ljubomorna, ali mi je strašno žao da moj rezultat 2:39:25 u moje vrijeme nije bio ni B norma za Olimpijske igre, dok je za prošle OI u Riu bilo dovoljno trčati 2:45.
3sporta: Je li u vaše vrijeme bilo teško biti žena u atletici? Jeste li se ikad osjećali diskriminirano te da su vam uskraćivane neke prilike te podcijenjene vaše mogućnosti?
Tijana Pavičić: Ne bih rekla da je biti žena određivalo bilo što vezano za moj atletski put. Atletika je individualni sport i određuje vas najprije rezultat i plasman na nekom natjecanju. Istina da sam bila jedina žena u grupi (Živko Romeo, Nebojša Pešić, Mladen Kršek tada svima nama i trener), svi smo bili reprezentativci, zajedno smo odlazili na pripreme, natjecanja, putovali. Podržavali smo se. Dečki su mi pomagali u treningu. Trener se trudio pronaći modus da moj trening ukomponira barem dijelom s grupom.
Diskriminaciju sam osjetila jedino od sustava. U vrijeme prvenstva Europe u Splitu, imala sam rezultatsku normu za maraton i 10.000 m,ali tadašnji atletski savez nije imao sluha za moju želju da trčim na stazi 10.000 m. Splitski maraton bio je izuzetno brdovit, krugovi oko Marijana meni konfiguracijski nikako nisu odgovarali i nisam uspjela završiti utrku. I danas mi je žao da na tom natjecanju nisam trčala željenih 10.000 m, u jakoj konkurenciji na takvom natjecanju, možda bi moj PB bio nešto bolji.
3sporta: Je li u prošlosti bio premali interes žena za maraton ili je nešto drugo bio razlog?
Tijana Pavičić: U to vrijeme Slavica Brčić i poslije ja, u Hrvatskoj smo bile jedine koje iza sebe imaju nekoliko maratona. Kako je maraton disciplina koja iziskuje neke godine prethodnog trenažnog rada, entuzijazam pojedinca nije dovoljan da bi se napravio dovoljno dobar rezultat. A da dođete do visokog rezultata potrebno je puno više. Rekla bih da smo bile prepuštene same sebi. Vrhunski sport zahtijeva veliko odricanje i negdje do 30. godine u tome vas drži velika želja i ne razmišljate previše. Dobar rezultat, lovljenje norme za veliko natjecanje, putovanja, dobre utrke, zadovoljstvo nakon dobro odrađenog treninga. Ali život vas natjera da presložite prioritete. Povratkom u Rijeku uz ozljede koje su slijedile, nerado priznajem i to da savez u to vrijeme nije imao viziju razvoja ženskog dugoprugaškog trčanja.
3sporta: Koliko se razlikuju treninzi današnjih trkačica/dugoprugašica od vaših treninga?
Tijana Pavičić: Po mom skromnom mišljenju atletika je sport brzine. Da nisam imala brzinsku podlogu u treningu i natjecanjima od 800 m, 1500 m i dalje, vjerujem da ni u maratonu u koji sam slučajno krenula ne bih postigla rezultate koji me definiraju kao uspješnu maratonku. Moj problem je što sam preskočila prilagodbu iz stadionske atletike i prenaglo povećala volumen treninga. To je često pogreška trenera, veliko je umijeće pronaći odgovarajuću mjeru i dozirati trening. Puno su bliži stadionska atletika, iz koje sam ja krenula i maraton nego stadionska atletika i ultramaraton. Za dobar rezultat u maratonu poželjno je da vam je i osnovna brzina ili bolje rečeno brzinska izdržljivost što bolja. Slično možemo preslikati i na maraton i ultramaraton. Dobar rezultat u maratonu sigurno vam daje više šanse u ultri, naravno ako su vaše tjelesne predispozicije i talent orijentirane u tom smjeru.
3sporta: Kako komentirate entuzijaste koji se tek nakon godinu-dvije u trčanju odlučuju na prvi maraton, smatrajući da je dovoljno proći program pripreme za maraton?
Tijana Pavičić: Već sam spomenula da sam i ja napravila grešku prebrzog prelaska iz kraćih disciplina u maraton. Nadalje, dok si mlađi treba razvijati brzinu, eksplozivnost jer maratonski trening kontraindiciran je tim sposobnostima. Entuzijasti i danas sve veći broj zaljubljenika u trčanje je nešto što najiskrenije pozdravljam. Ali tu se javlja i jedan problem koji je zanemaren. Često voditelji škola trčanja nemaju dovoljna znanja o tehnici trčanja, značenju opće tjelesne snage i periodizaciji treninga pa nerijetko te zaljubljenike u trčanje prebrzo uvode u duga trčanja, polumaratone i maratone. Ne bih željela da se pojedini voditelji škola trčanja ovom mojom izjavom nađu prozvani, ali trebamo biti odgovorni.
Možda će ovo biti malo nespretna usporedba, ali i ja kuham za svoju obitelj i nitko nije završio u bolnici zbog mog kuhanja. Ponekad dobijem i pohvale da je jako ukusno, ali ne pada mi napamet da se javim za posao kuhara.
3sporta: Koja vam je bila najdraža trkačka disciplina/dužina te koja podloga?
Tijana Pavičić: Najdraža dionica mi je 1500 m na stazi. U toj disciplini je sažeto sve što predstavlja atletiku. Potrebna vam je zavidna brzina, brzinska izdržljivost, snaga, taktička domišljatost da reagirate u pravom trenutku, utrka je dovoljno duga da sve to povežete u cjelinu. Ne zove se bez razloga kraljevskom utrkom.
Od cestovnih utrka dajem prednost kraćim gradskim utrkama 5 do 10 km. Uglavnom su organizirane u središtu grada, prisutna je publika, vrlo često su to kružne utrke središtem i dobije se veći natjecateljski žar. Maraton i polumaraton zahtijevaju dobru pripremu jer kad protrubite na ceneru nije isto kao kad puknete na maratonu.
Prilagodili: Martina Maloča, Zvonimir Mikašek
