Moje trkačke ambicije i rezultati su skromni. Ipak, kao i svi rekreativni trkači, u svakoj utrci, pa i na svakom treningu, nastojim pobijediti samu sebe. To su one sitne pobjede koje se ne vide u rezultatu, ali su razlog naše ustrajnosti.
Ove godine je odmah bilo jasno da će Grawe noćni maraton biti posebna utrka. Nisam baš vjerovala da mogu popraviti svoj polumaratonski rezultat jer je krajem kolovoza oko Bundeka uvijek najveća vrućina i sparina. Ali utrka je unaprijed bila posebna – u moru otkazanih utrka izgledalo je da će se ova ipak održati.
Na startu je bilo zanimljivo i neobično. Organizacija izvrsna, niti u jednom trenutku nije bilo potrebno približiti se ikome na više od 2 m. Ulazili smo u boks u skupinama po 50 i svatko je imao svoju točku na kojoj je čekao start. S maskama na licima. Ipak smo se prepoznavali, ipak su padali selfiji za koje samo mi znamo tko je na njima… Srela sam drage ljude, upoznala nove. Sve na propisanoj distanci.
Krenuli smo trčati prema suncu na zalasku. Moj je plan bio obratan nego u ranijim utrkama. Inače se držim negativnog splita i to dobro funkcionira. Sad sam pomislila – idem probati prvu polovicu istrčati na tempu kojim bih popravila osobni rekord… I išlo je nekako, ali nakon te prve polovice bilo mi je jasno da moja strategija nije bila dobra… Temperatura je preko dana bila oko 35 stupnjeva, prognoza za idući dan kiša. Pritisak, sparina… Trkači koji su već umorni pa vuku noge i dižu prašinu… Uz sve to komarce nisam ni primijetila. Uglavnom, na 16. kilometru sam se raspala. Istrčala sam ovoga ljeta (uglavnom zahvaljujući virtualnoj ligi Hrvatska trči) nekoliko puta polumaratonsku dužinu. Na nekoliko treninga kilometraža se približila i brojci od 30 km. Polumaraton bi za mene trebao biti nešto što mogu bez problema jednom tjedno istrčati… I što mi se sada to događa? Zašto moje noge ne žele trčati?Pogledam puls i pomislim: „Nema smisla riskirati. Ionako ništa od novog rekorda, idem ja prohodati još tih 5 km. Utrku moram završiti kako god znam jer sam nasred nasipa u mraku… usred ničega…“
Nakon pola kilometra hodanja shvatim da mogu ipak malo ubrzati, tek toliko da se ne povlačim još jedan sat do cilja… I nekako je polako krenulo. Na 18. kilometru moj mozak mi govori: „Pa čekaj, imaš još samo 3 km, zar nikada nisi pretrčala 3 km???“
Shvatila sam da svi trkači usporavaju. Svima je teško. A meni se pomalo vraćala snaga. Čak sam kalkulirala s rezultatom i izračunala da bih mogla imati bolje vrijeme nego prošle godine (a tada nisam imala ovakvu veliku krizu). Kada je ostao još 1 km do cilja, kao da su svi problemi nestali. Počela sam prestizati ljude, činilo mi se da sam jako brza (nisam bila, samo su oni bili mrvicu sporiji). Ništa me više nije boljelo, nije mi bilo teško, noge su odjednom postale lagane… Mislim da sam zadnjih 100-200 m pretrčala u tempu o kojem inače ni ne sanjam. Povukli su me ljudi, i trkači koji su posustajali, i oni koji su bili brži od mene, ali i malobrojni navijači koji su shvatili da trčim ludo brzo pa su počeli navijati.
I onda najveličanstveniji ulazak u cilj: sama utrčavam, na razglasu moje ime, u cilju mali vatromet samo za mene. I moja najvjernija publika – muž i pas. Rezultat je bio barem 10 minuta lošiji od onog koji sam na početku utrke priželjkivala, ali iskustvo je bilo nezamjenjivo. Što sam naučila?
- Drži se ti ipak negativnog splita.
- Kad stvarno ne možeš, malo hodanja može napraviti čudo.
- U finišu utrke možeš sve, samo moraš dozvoliti glavi i tijelu da te vode.
- Važno je da te u cilju dočeka netko tebi drag tko po mogućnosti ima auto u blizini.
- Grawe noćni maraton je najteža, grozna, užasna utrka koju obožavam.
Dakle, budite hrabri i ustrajni, ali osluškujte svoje tijelo, ne dajte da vas srce povuče preko fizičkih mogućnosti. Prvi cilj mora biti sačuvati zdravlje. A tek kada tome sve podredite, možete ostvarivati čuda. Jer ova utrka je bila čudo za mene. Ne po rezultatu. Nego po pomicanju granica. Po otkrivanju sebe. I po ulasku u cilj u kojem sam bila pobjednica.
Piše: Ivana Hebrang Grgić
Foto: Dinko Bažulić
