“Znaš što, nekako si mi sumnjiv, raspoložen, kao da si malo napušen? Ma nee, šta ti je, nisam napušen, natrčan sam!”. Ovako bismo mogli zamisliti razgovor informiranog trkača i neinformiranog promatrača nakon što se informirani trkač vrati s trčanja u ozbiljnom “runner’s high” stanju.
Da, malo je čudna ta euforija, trkači su inače vrlo kreposni i neskloni porocima (osim piva, ali znamo da to nije porok!). Trkači se najčešće ne drogiraju, barem ne onako svjesno. No, čini se da nije to baš točno, trkači se drogiraju – trčanjem.
Nedavna je studija naime pokazala da opće prihvaćeno mišljenje da “runner’s high” izazivaju endorfini – nije točno. Čini se da nisu endorfini zaslužni za onaj blago teleći osmijeh nakon dobrog trka, za onu raspoloženost, euforiji i sreću. Za sve to zaslužni su endokanabinoidi. Ako znamo da “endo” znači “iznutra” a da su kanabinoidi tvari iz kanabisa (marihuane), jasno će nam biti da se radi o kanabinoidima koje proizvodi naše tijelo.
Studije su pokazale da endokanabinoidi inače imaju ulogu u upravljanju našim raspoloženjem, apetitom, snom, a utječu i na reproduktivni sustav. Istraživanja iz 2012. dokazala su da se razina endokanabinoida u tijelu utrostruči nakon polusatnog trčanja umjerenim tempom, što je za posljedicu imalo bolje raspoloženje nakon trčanja.
Najnovija studija potvrdila je ranije sumnje u pogrešan zaključak o utjecaju endorfina na dobro raspoloženje nakon trčanja. Iako se za vrijeme aktivnosti pojačano izlučuju, oni ne prelaze krvno-moždanu barijeru i ne mogu biti zaslužni za dobro raspoloženje nakon trčanja. S druge strane, endokanabinoidi prelaze tu barijeru i vežu se za specifične receptore u mozgu i čini se da su upravo oni zaslužni za blaženstvo nakon trčanja, runner’s high.
Dakle, idući put kad se budete osjećali mrzovoljno, tenisice na noge i po svoju dozu kanabisa! 😉
