Ultramaraton Badwater poznat je kao najteža i najzahtjevnija cestovna utrka na svijetu. Utrka je duga 217 kilometara i počinje na dnu kalifornijske Doline smrti u bazenu Badwater, na najnižoj točki sjeverne hemisfere koja iznosi 85 metara ispod razine mora. Cilj utrke je na 2530 metara nadmorske visine na ulazu u Mount Whitney.
Badwater se održava sredinom srpnja kada su vremenski uvjeti najekstremniji, a temperature sežu i do 55 °C. Staza utrke obuhvaća tri planinska lanca, 3962 m kumulativnog vertikalnog uspona i 1433 m kumulativnog spusta.
Razvoj, povijest i zanimljivosti
Utrka je zamišljena kao spoj najniže (Badwater, Dolina smrti, -85 metara nmv) i najviše točke (vrh planine Whitney, 4421 metara) dviju susjednih pograničnih država Kalifornije i Nevade. Točke su udaljene oko 128 kilometara zračne linije, no njihova stvarna udaljenost je znatno duža zbog mnogih okolnih puteva oko jezera i oko planinskih vijenaca, a iznosi ukupno 235 kilometara. Nakon nekoliko godina zabranjene su utrke oko područja planine Whitney pa je staza skraćena na današnju kilometražu.
Prve osobe koje su propješačile rutu 1969. godine su Stan Rodefer i Jim Burnworth iz San Diega. Prva osoba koja je rutu uspješno pretrčala 1977. godine je Al Arnold, a za to mu je trebalo 80 sati.
Staza je 1987. godine postala službenom cestovnom utrkom i tada je 5 osoba uspješno stiglo do cilja. U prvim godinama nije postojala konkretno zadana staza pa su mnogi imali različite metode i prečace do cilja, primjerice, Adrian Crane se poslužio skijama kako bi prešao preko bazena soli u Badwateru.
Nakon nekoliko početnih godina, organizaciju preuzima AdventureCORPS te staza utrke postaje zadana. Pravila su se mijenjala tijekom godina. Danas se, primjerice, ne smije koristiti intravenozna tekućina, ukinut je start u poslijepodnevnim satima itd. Potpora i okrepa uz stazu nisu organizirane, već svaki natjecatelj sam mora organizirati svoju prateću ekipu i vozilo. Ekipa pruža trkaču sve što mu je potrebno: hranu, vodu, medicinsku pomoć, led, opremu i sl. U prošlosti je vremenski limit za utrku iznosio 60 sati, a danas iznosi 48 sati. Trkači koji uspješno završe utrku osvajaju medalju i pojas, ali ne i novčane nagrade.
Osjećaj
Poznati ultramaratonac Dean Karnazes, dvostruki pobjednik Badwatera, opisuje uvjete na utrci kao nešto ‘onostrano’ te kaže da je osjećaj vrućine u Dolini smrti jednak neprestanom puhanju vrućeg zraka iz sušila za kosu ravno u lice: očne jabučice i sinusi su stalno suhi, a sloj kože koji prekriva usta počinje pucati i guliti se. Trkači svjedoče da dolazi do mnogi tegoba: krvavih žuljeva, dehidracije, mučnine, halucinacije, a mogući su i toplinski udar, zatajenje jetre i bubrega. Natjecatelji za vrijeme utrke ne mogu normalno jesti te stoga pate od manjka energije koja je potrebna za hodanje, a pogotovo za trčanje.
Rekordi
Rekord iz 1991. godine, kada je staza iznosila 235 km, postavio je Marshall Urlich završivši utrku za 33:54. Rekord staze na 217 km, sa startom po danu, u muškoj kategoriji drži Valmir Nunes (2007., 22:51:29), a u ženskoj Jamie Donaldson (2010., 26:16:12). Rekord staze sa startom po noći u muškoj kategoriji drži Pete Kostelnick (2016., 21:56:32), a u ženskoj Alyson Venti (2016., 25:53:07).
Reportaža ovogodišnje utrke: 2016 STYR Labs Badwater 135
Dokumentarni film Badwater Ultramarathon: Running On The Sun
Autor: 3sporta/Valentina Đureković
