BRAVO BEZIMENA

Da, trčanje mi je pomoglo da se izvučem iz teške životne situacije

Dobili smo na mail sljedeću poruku s tekstom, koji s velikim zadovoljstvom objavljujemo. 😊: “Ovaj dokument stoji mi u kompu već od 2019. godine i sad sam ga krenula čitati, pa me podsjetilo kako mi je bilo tada. Zbilja sam bila u nekom čudnom periodu, gušila se sama u sebi, sjedila na poslu u nemogućnosti obavljati svakodnevne zadatke. Gubila sam se u bespućima interneta i raznim člancima “kako pobijediti depru trčanjem” i sl. To vrijeme daleko je iza mene, sad sam jednostavno u onom modu kad mi “nije neki dan”, jednostavno odem trčati. Mislim, i muž skuži kad je vrijeme da krenem. 🙂 U svakom slučaju, možda se nađe prilika da se tekst objavi, jer sigurno u ovom trenutku netko sa suzama u očima kucka po internetu kao ja tada.”

 

Zašto sam se upustila u avanturu zvanu polumaraton…

Moja priča s trčanjem počela je slično kao i kod većine. Zanimljiva, vesela ekipa s kojom izgleda ne bi trebalo biti dosadno. I tako, na prvom treningu imala sam posuđene tenisice od kolegice, barem dva broja prevelike. Kad razmislim, to je bio jedini razlog zašto sam uopće došla na taj trening. Rekoh, ok, pa žena će donijeti tenisice, neću valjda biti p..i ne pojaviti se, mada da je pitate danas, rekla bi da uopće nije očekivala da ću doći.

Na početku to ide lagano, trening za treningom, vrlo brzo napreduješ. Prijeđenih prvih 1 km u komadu, zatim 3, zatim utrka na 6 km i nevjerojatan ponos na samu sebe. 6 km bez stajanja! Pa to je udaljenost od moje rodne kuće do obližnjeg grada. Čak i nakon dvije godine uvijek udaljenost mjerim time što se postavim u kući svojih roditelja iz koje sam davno otišla u 250 km udaljen grad.

Da ne duljim… Nakon utrka na 5 ili 10 km već mi je pomalo dosadilo uvijek jedno te isto. Znaš da uvijek možeš istrčati te dužine, nisu ti više izazov. Prvi polumaraton koji sam prijavila bio je početkom rujna, misleći kako ću vrijedno raditi preko ljeta treninge i dužine. Jesam, ali do početka srpnja, a nakon toga – down. Na vrijeme i bez krivnje odlučila sam da neću niti pokušati jer ako nije uložen trud i muka, neće biti vrijedno spomena. Realan cilj bila je Ljubljana krajem listopada.

Nažalost, ovog puta nisam dolazila u školu trčanja (tako vrijednu spomena) što zbog obveza, što zbog treninga djece koji se, eto, poklapaju baš s mojima. I tako je započela moja avantura, pripreme tri puta tjedno, oko 20-21h navečer kad nema ni pesa. Toliko puta mi se istinski nije dalo, toliko puta sam pokušala smisliti razloge da ne idem, ali jednostavno je prevagnulo ono – sad dosta i kreni!

Negdje tamo putem počeli su mi se događati razni ispadi, nervoza, tjeskoba, osjećaj da sam upala u bunar, vidim svjetlo, a ne mogu doseći ljestve koje su na samo nekoliko metara od mene. Buđenje iz sna s paničnim ispadima, suze na poslu… I to se tako vuklo, bilo je boljih, bilo je lošijih dana, a onda se dogodio onaj najlošiji.

Breakdown, pad sistema, a gumba za resetiranje nema. I dok se to vuklo, u nekom rijetkom trenutku racionalnosti, shvatila sam da sam sebe negdje putem izgubila. Godine potpune posvećenosti djeci, obitelji, praćenje svih školskih i izvanškolskih aktivnosti, posla domaćice, kuharice, spremačice, tješiteljice… u dijelu života kada me djeca po prvi puta ne trebaju jer su za zadovoljavanje osnovnih potreba već dovoljno veliki, a nekim čudom su postali dovoljni i jedan drugome (dječak školarac i curica iz vrtića su konačno postali i prijatelji), osjetila sam se jednostavno suvišno. Doma, na poslu, svugdje… Suprug je također nakon godina preokupljenosti poslom dao otkaz i našao novo, mirnije radno mjesto. On koji je uvijek bio depresivan, zaokupljen, pod stresom, sada je odjednom spoznao smisao života.

Moja uloga slušateljice i psihologa je i tu prestala. Svi su pronašli neku svoju sreću,a ja sam ostala negdje sama. Tog trena je moja priprema za polumaraton postala nešto sasvim drugo, borba same sa sobom, borba mene s onom koja ne želim biti, moja želja za polumaratonom tada je zbilja postala stvarna, daleko više od onoga “hajde da i to odradimo“.

U moru članaka na internetu kako se tko nosi sa svojim demonima, postala sam svjesna da svakim istrčanim kilometrom više nisam žena koja je loše raspoložena, mama koja nema strpljenja, već sam sretnija žena.

I na kraju, prolaskom kroz cillj nakon najljepše otrčane utrke u životu, suza je suzu jednostavno stizala od silne količine emocija!  Sreća, ponos i ponovno sreća što sam samu sebe pobijedila i saznanje da sam jedina ja zaslužna za svoj mir i odgovorna za sebe. Svjesna činjenice da mi se ovo dogodilo prvi put, ali vjerojatno ne i posljednji, jer život je dug i nosi puno iznenađenja, idem dalje znajući da sve mogu i da sam tu za sebe. Što je najvažnije, i drugi su tu za mene.

Bezimena trkačica 🙂

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here