PRIČA SA 100 MILJA ISTRE

Damir Kligl: Nakon 60 km borbe s grčevima, vratio sam se i izvukao najbolje iz utrke

Cijelu zimu pripremamo se za 100 milja Istre. Odlučujemo se na mnoga odricanja, žrtvujemo svoje vrijeme s obitelji i prijateljima, ponekad i nevoljko odlazimo na trening u brdo po ružnom vremenu – sve samo da budemo spremni za taj vikend sredinom travnja. OK, sad smo stekli super kondiciju, osjećamo se spremnima, imamo zacrtan cilj i krećemo u napad! Međutim, što se to dogodi na ultri da se naši ciljevi ne poklope sa željenim rezultatom, ili čak da utrku ni ne završimo? Je li sve samo u kondiciji i jesu li ultratrailovi samo trčanje? Pročitajte u iskustvu Damira Kligla sa staze od 110 kilometara.

Damir se odlučio na “plavu“ stazu, kako bi trčao Prvenstvo Hrvatske za MK Hrvatski sokol, kao i za SRK Baraber. U vrhunskoj kondiciji, planirao je ići manje od 14 sati i konkurirati za postolje među Hrvatima. Njegovo iskustvo samo je jedno u nizu manje ili više sličnih, koja govore kako se na utrkama ovakvog tipa mora poklopiti više stvari od pukog trčanja, a koje će utjecati na konačan ishod. Probavne smetnje, ekstremni vremenski uvjeti te reakcija tijela na njih, padovi i ozljede, bitan su dio tih čimbenika.

 

Glupa vjetrovka, glupi vjetar…

Odlična organizacija, vrijeme kakvo sam želio, staza zahtjevna i teška te na kraju ravni dio koji mi uvijek odgovara. Što sam iskoristio od toga?

Par glupih pogrešaka u početku me malo izbacilo iz ritma. Prvo sam na startu obukao vjetrovku jer je gore padao snijeg, pa nakon prvog kilometra stao – skidaj ruksak, vjetrovku, spremaj sve nazad. Ma što je dvije-tri minute na ovakvoj utrci?! Eee pa puno, jer staza je u tom dijelu prešla u single track, a jako je teško pretjecati znatno sporije trkače. Trebalo mi je skoro pet kilometara da se vratim na poziciju gdje sam bio prije stajanja, uz znatno više utrošene energije.

Na visini od 1000 metara vjetar postaje užasno jak, leden, snježna mećava naprosto mi ne dozvoljava da nastavim dalje u majici kratkih rukava. Ponovno stajanje, skidaj ruksak, vadi vjetrovku koju vjetar vrti i zapetljava da je gotovo nemoguće obući ju. Navučem jedan rukav, drugi se već zapetljao s kapuljačom… i tak, navučem ju nekako i narednih 400 metara uspona lovim ravnotežu dok jednom rukom pokušavam naći kapuljaču koja se spetljala.

 

Loš omen na vrhu

Konačno vrh. Vjetar i snijeg neumorno udaraju u lice, a svjetlosni trag lampe daje kontra-bljesak, koji meni poprilično ćoravom čini veliki problem. Tako, nisam vidio skretanje s asfalta na singlicu i naravno, prozujim dalje. Srećom, ovo je treća utrka tom stazom pa osjetim da sam predugo na asfaltu. Vraćam se nazad, uz sam rub tražeći zastavice koje je vjetar toliko izvijao, a snijeg pokrio da ih gotovo i nema. Vidim svjetlost u šumi koja se kreće, dobro je… to je to, staza je tu. Konačno krećem dolje punom snagom opasno riskirajući jer spust do Poklona nije nimalo bezazlen.

Nailazim na Maju Urban koja je, u pravilu, trebala biti iza mene, ali eto, nije zbog mojih gluposti. Jadna Maja muči se s lampom. Nitko od trkača ne želi stati i pomoći joj sa svjetlom, vjerojatno zbog hladnoće i želje da pobjegnu što prije s vrha. Pomažem joj zamijeniti baterije i oboje se molimo da nije u pitanju lampa. Osjetili smo neopisivo olakšanje kad je lampa zasvijetlila potpomognuta novim setom baterija. Bježim odmah dalje i tu osjetim čudan osjećaj u trbuhu, donji dio trbuha, baš nisko… Ipak, ignoriram to i dosta brzo dolazim na Poklon te vraćam poziciju koju sam imao na usponu, tik do Nenada Ostojića.

 

Prijatelj se u nevolji poznaje

Ne zadržavam se, ništa mi ne treba, samo prolazim kroz šator i tada, na makadamskoj cesti gdje sam planirao ići brzo, počinju grčevi. Ne sjećam se kad sam imao grčeve u trbuhu takvog intenziteta. Uopće ne želim opisivati kako sam došao do Buzeta. Držao sam priključak uz Nenada do vrha Žbevnice, ali nizbrdo više nisam mogao pustiti noge jer tad me već uhvatila upala trbušnjaka od naprezanja i napinjanja od bola.

Buzet…

Dali Dokic me vidi. Vjerujem da je primijetila da sam u u užasnom stanju, donosi mi nešto pojesti, ali jedva sam dva zalogaja stavio u usta. Tad vidim Milušu Bošković i ona mi daje probiotik te dalje nastavlja sa mnom. Od Buzeta do Oprtlja poput učenika sam pratio njen tempo. Mnogo mi je to značilo jer koncentracija mi je bila ravna nuli. Ne znam kako bih pratio stazu jer, dio od 100 milja poznajem, ali ovaj mi je dio nepoznat u početku. Međutim kasnije, prepoznajem dijelove staze od prvog izdanja stomajlerica kad je staza išla u suprotnom smjeru, odnosno kad je start bio u Umagu.

Uglavnom, probiotik čini svoje i ja se polako vraćam, počinjem osjećati tempo, snaga se vraća. Na Oprtlju slušam Milušin savjet i cijedim limun… Užaaas! Odvratno je, ja ne volim kiselo! Uz sve, već par minuta nakon Oprtlja shvatim da sam zaboravio štapove pa se vraćam natrag.

 

Povratak među žive

Međutim, sve se mijenja. Ubrzo sustižem Milušu koja je dosta iscrpljena i kaže mi da idem dalje. Napuštam ju, pomalo i s grižnjom savjesti jer puno mi je pomogla, a sad ja bježim. Mislio sam da će me sustići na usponima gdje je stvarno moćna, ali ja sam se skoro sasvim oporavio.

Od Grožnjana sam držao ritam oko 5:0 po kilometru bez ikakvih poteškoća. Na trenutke sam želio i brže ali nisam mogao više naći inspiraciju, i sama činjenica da sustižem trkače koji su išli na 41 kilometar učinila me zadovoljnim. Zadnji dio, oko 13 kilometara trčim kao da je tek bio start. Održavam tempo s lakoćom, sustižem Domagoja Krebera i njegovu ekipu te prolazim uz njih kao da sam tek krenuo. Pred ciljem sustižem Kristijana Hađura koji je trčao 41 kilometar, i ulazim u cilj

Vrijeme – 15:29:31 sati

Planirao sam ići ispod 14 sati. Znam da sam spreman za to i da mogu. Tako da je ovo, s jedne strane moj poraz, ali s druge, zapravo puno veći uspjeh jer prebrodio sam oko 60 kilometara bez razmišljanja o odustajanju. Pobijedio sam samog sebe, bol, iscrpljenost i najbitnije, kad je već nestao i motiv, ja sam se vratio i nastavio.

Velika zahvala Dragomiru Bilom Čoviću koji je bio velika podrška tijekom utrke, Miluši Bošković koja me doslovno vratila među žive, i svim onim dobrim ljudima u organizaciji koji su učinili sve da ova utrka i dalje bude na vrhu.

Vidimo se i nagodinu, možda nađem motiv i za treću stomajlericu, a možda 41 kilometar jer to mi još nedostaje. Vidjet ćemo…

 

Piše: Damir Kligl
Foto: Jože Opeka, Jelena Sekelj, privatna arhiva

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here