Na trail utrkama u nas, s porastom kilometara, uočljiv je pad broja sudionica. Žene na ultra trailovima broje se na prste. Povodom Dana žena, nekoliko snažnih žena u outdoor sportu s nama je podijelilo mišljenje o ovoj prigodnoj temi te o njihovim razlozima (ne)sudjelovanja na ultrama.
Treniranje za ultre iziskuje ogromnu satnicu
Tadeja Krušec pionirka je kad govorimo o terenskom trčanju općenito, ali i ultraškom. Štoviše, krasi ju titula treking kraljice jer su se u njenim počecima utrke svodile na orijentaciju pomoću karte. Te su utrke od samog starta bile mnogo dulje, da bi se tek kasnije počele uvoditi i kraće kategorije.
“Privukla me je avantura u nepoznato. Moji motivi bili su znatiželja i traženje sporta koji bi zadovoljio sve moje apetite. Prije trčanja bila sam rukometašica i voditeljica aerobika s prosječnom satnicom treninga 25 sati tjedno. Kondicijski, u smislu izdržljivosti jesam bila spremna za taj sport, ali što se tiče specifične snage za brda nisam. U trčanju sam bila spora i prosječna. Te 2005. godine nisam imala pojma o aktivnostima u prirodi, a o orijentaciji još manje.“
Naše druge dvije sugovornice potvrda su Tadejinog zaključka da su žene svestranije, te imaju manje vremena za bavljenje ovim sportom, koji iziskuje ogromnu satnicu.
Na poligonima Slavonije i Baranje Sonja Sabo i Jasna Pavičić poznate su odlične sportašice, a kad se pojave na listi prijavljenih za lokalne trail utrke, ženska konkurencija zna da joj šanse za postolje izvjesno opadaju – ali(!) samo na stazama do određene dužine. Imaju zavidnu kondiciju i mišićnu građu, vrijedno treniraju, no odlučile su se ograničiti na određenu kategoriju i uglavnom teren lokalnih utrka.
Sonja je neumorna u outdoor aktivnostima, od trčanja, preko bicikla, plivanja i skijanja pa do penjačke stijene. Članica je HGSS-a, organizira utrke te potiče zajednicu, posebice najmlađe na aktivan život…
“Mene previše toga zanima, a penjanje mi je na prvom mjestu. Tako da nemam vremena, a ni prevelike želje za treninge za duže utrke, dok ove kraće, do 20 km na lokalnoj razini ponekad mogu odraditi i na svježinu. Uvijek ću prije odabrati Biokovo, uže i penjačice nego tenisice za trčanje. Da bi tijelo bilo spremno za duže utrke i ne bi došlo do ozljeda, potrebno je mnogo sati provesti trenirajući, a teško je sve to iskombinirati.“
Jasna se prvi put u trčanju trail utrka okušala 2021. godine.
“Moj prvi trail bio je dug oko 20 km. Bilo je teško, ali ne neizdrživo. Bilo je napeto, uzbudljivo i blatno, ali sve su to čari zbog kojih sam zavoljela takav način trčanja. Najduža trail utrka bila mi je oko 35 km i na nju se sigurno ne bih prijavila da nije bila dio lige u kojoj sudjelujem. Budući da se na utrci poprilično trudim, često dajem svoj maksimum, volim otrčati utrku, a da ne budem preumorna. To znači da mi je dužina utrke oko 25 km sasvim dovoljna.“
Jasna dijeli Sonjino mišljenje oko nužnosti povećanog opsega treninga za ultre te nedostatka vremena za to.
“Živim u ravničarskom kraju, što znači da svaki trening u brdu zahtjeva minimalno sat vremena putovanja do tamo i toliko nazad. Uglavnom si to ne mogu priuštiti. Također, ultre me baš ne privlače je smatram da su ozljede popratni i neizostavni dio takvih avantura, a na to nisam spremna.
Strah od dužina ili otežanih vremenskih i terenskih uvjeta uistinu nisu moji razlozi za ne odlazak na ultra trailove. Niti se smatram slabijim spolom te da su muškarci spremniji i sposobniji od žena. Ja se jednostavno još nisam zasitila lokalnih trail utrka te su mi (zasad) dužine do 25-30 km dovoljne za uživanje, druženje, održavanje kondicije i poboljšanje mentalnog i fizičkog zdravlja, što mi je i primarni cilj.“
Ne vjerujemo da mi to možemo jer smo “slabiji spol“?
Za ultramartone, ekstremne uvjete i terene, kao i orijentaciju, tvrdi Tadeja, potreban je poseban mindset, odvažnost, ego, mnogo sati treniranja i potpuna predanost, a žene su većinom prigrlile kroz dugu im povijest pripisivanu ulogu slabijeg spola.
“Ženama je u našoj kulturi od rođenja usađeno da smo slabije pa su tako a priori ekstremni sportovi rezervirani za muškarce i superžene (dok ni potonje nisu nužno prihvaćene kao nešto društveno prihvatljivo).“
Sonjin je stav da najveću ulogu u neodvažnosti žena igra manjak samopouzdanja te da ne vjeruju da one to mogu odraditi.
“Iz iskustva prilikom nagovaranja ljudi da se priključe i sudjeluju na nekoj od mojih utrka mogu reći da je puno teže pridobiti i nagovoriti žene. Međutim, kad ih se jednom nagovori onda ne staju. 😊 Muškarci se odmalena više bave sportom i imaju naviku aktivnijeg načina provođenja slobodnog vremena, dok kod žena to nije slučaj pa je proces promjene načina života teži.“
Također, Tadeja drži da žene za sebe vjeruju da je mnogo više potrebno kako bi bile spremne za težu i dulju utrku, nego što to muškarci misle za sebe.
“Usudila bih se reći da će se određen broj muškaraca, prije nego žene, zbog ega i prevelikog samopouzdanja lakomislenije prijaviti na nešto za što i nisu najbolje spremni.“
Žensko postolje “niže je“ od muškog?
Što se tiče ravnopravnih mogućnosti na trkačkoj sceni i ohrabrujućih uvjeta za prijavu na ultru i slično, Tadeja većim problemom smatra viđenje ekstremne sportašice na razini opće populacije.
“Mislim da je stav po pitanju pruženih uvjeta individualan, odnosno da ovisi što osoba očekuje od utrke. Međutim, kad su u pitanju uspjesi rekla bih da se muškarcima i ženama ne pripisuju jednake zasluge. Kad je žena uspješna u ultraškom trčanju, onda prema hrvatskom mentalitetu “sigurno nešto ne valja s njom“. Držim da bi se žene više ohrabrivale na podvige poput ultre kad bi ih se stavilo uz bok muškarcima na svakoj razini. Potrebno je educirati populaciju o jednakim vrijednostima bez obzira na spol.“
Sonja zaključuje da žensko postolje u odnosu na muško “gubi na vrijednosti“ upravo zbog premale konkurencije u ženskoj kategoriji. Stoga se smatra da žena mnogo lakše i uz manje truda dolazi do postolja.
“Ipak, držim da žene jesu ravnopravne na trkačkoj sceni – nema razlike po pitanju uvjeta za nastupe, kao ni u nagradnom fondu, barem ne na lokalnim utrkama koje ja posjećujem.“
U nekim su zemljama osvijestili problem
Problem je simptomatičan i na globalnoj razini. Organizator ultramaratona u Britaniji Threshold Trail Series pokušao je doskočiti tome pokrenuvši kampanju povećavanja udjela žena na ultrama na 50 %. Kampanjom usmjeravaju sve organizatore na mjere koje će djelovati ohrabrujuće na žene – od osiguravanja odgovarajućih ženskih toaleta do izjednačavanja novčanih nagrada s muškima.
Već preko granice, u sportski mnogo osvještenijoj Sloveniji, organizatori Kočevsko Outdoor Festivala uvelike su olakšali obiteljima organiziravši besplatno čuvanje i animiranje djece, dok su roditelji na utrci. Time su maknuli ženu iz njene “ladice, gdje joj je mjesto uz djecu” i stavili je bok uz bok na startu s tatom.
Tako da simbolika Dana žena nije samo u poklonjenoj crvenoj ruži. Ima nešto i u “velikoj crvenoj mašni“ na startnini – za ultra trail. Cijelu godinu. 😉
Piše: Martina Maloča
Foto: Privatna arhiva
