Mnogi od nas trkača iza sebe osim trkačkih, imaju i bezbroj biciklističkih kilometara. Mnogi od nas su prikovani uz TV s divljenjem gledali najpoznatije biciklističke etapne utrke, možda zamišljajući sebe na njima. Nisam jedan od tih biciklista, no ovo je priča o jednom od mojih etapnih supermaratona u kojem sam u tri dana trčao 200 km – 70 + 70 + 60 km.
Cijeli tekst izvorno je iz mog trkačkog dnevnika. Utrka je održana u Mađarskoj, u Budimpešti, davne 1987. godine. Etapni supermaraton od 200 km istrčao sam za 16 sati 54 minute i 42 sekunde, ili kako ja to volim pojednostavniti – dvije stotke po 8:30.
Prvi dan: 70 km
Cijelo vrijeme sam se bojao povreda i “neuspjeha”. Taj strah je trajao samo prvi dan kada sam trčao u grču, rezervirano, samo s jednim ciljem i željom da mi se ništa ne dogodi.
Dobro se sjećam kako sam se trudio biti opušten, pa sam tek negdje pred kraj tih prvih 70 km počeo normalno trčati i pojačavati intenzitet. Prvi dan sam završio za 6 sati i 6 minuta.
Izvrsno sam se osjećao, cijelim putem nisam imao ni jednu krizu. Maksimalno sam motiviran samo da izdržim još 130 km. Te večeri su me Mađari dobro izmasirali, tako da nisam osjetio pretjerano zatezanje mišića. Nisam mogao zaspati od uzbuđenja, zanimalo me kako će to ujutro izgledati.
Drugi dan: 70 km
Probudio sam se, izmasirao prije doručka, osjećao sam se izvrsno iako su noge bile pomalo tvrde. Prvih 15 km sam krenuo lagano da se mišići ugriju. Nakon 20. km jedan Mađar i ja počinjemo svoj show. Nekim prešutnim dogovorom smo diktirali strahovit tempo, tako da smo samo prestizali jednog po jednog.
Bilo je tu bezuspješnih pokušaja nekih Bugara, jednog Francuza, te jednog Čehoslovaka da prate taj tempo, no svi su brzo odustajali. Taj dan, dakle drugih 70 km sam išao za 5:57, a staza je bila daleko teža i kompliciranija. Dobro se sjećam kako sam opet uletio u cilj iznimno svjež s dosta neiskorišteno snage u sebi. Navečer opet masaža, neka bijesna večera. Imao sam ogromno samopouzdanje nakon dva prevaljena dana, znao sam da je sve gotovo. Psihički sam bio rasterećen onog početnog straha, tako da mi je preostalo da samo taj zadnji dan odradim što bolje kako bih išao ispod 17 sati. Znao sam da zadnjih 60 km trebam trčati za 4 sata i 56 minuta kako bih imao bar minutu ispod 17 sati. Prolaz na 60. km, tog drugog dana je bio 5 sati i 9 minuta.
Treći dan: 60 km
Dolazi treći dan, konfiguracijski pakao, kako su samo životinjski istrasirali tu stazu, čini mi se da nije bilo ni 100 m ravnog, strahovita brda da zaista ne znam s kojim brdima bih usporedio tu stazu. No, tu se vidi koliko sam blesav, otkačen, spreman, životinjski izdržljiv i nadasve psihički otkačen i jak. Cepao sam te km kao luđak.
Na 15. km sam imao 1 sat i 13 minuta, na 20. km 1 sat i 37 minuta, na 40. km 3 sata i 11 minuta, da bih na kraju na 60. km imao 4 sata i 50 minuta. Na takvoj stazi, posljednji dan trčanja, kada su svi umorni, mrtvi ja pičim kao zmaj, kao da ništa nisam ni radio. Ogromno, fantastično je to samopouzdanje. To znači da bez problema mogu trenirati i 60 km u jednom danu, uz maksimalnu motiviranost, odlučnost. Neopisiva je vrijednost tog saznanja o vlastitim mogućnostima. Utrku sam završio na zapaženom 12. mjestu s jednom bitnom činjenicom – bio sam najmlađi stranac na tom supermaratonu.
Kada danas 31 godinu kasnije, u trenucima vlastite nemoći čitam ovaj dnevnik, čini mi se da me više umaralo pisanje i analiza vlastitih osjećaja.
Napisao i istrčao: Drago Miličić
