Zahvaljujući prvenstveno sjajnim rezultatima naših ultrašica na čelu s trenerom Draganom Jankovićem i njegovom ekipom, Hrvatska će za nepuna tri mjeseca biti domaćin Svjetskog prvenstva na 100 km. Sveti Martin će ugostiti najbolje svjetske ultraše i vjerujem da se mnogi od vas trkača često pitaju: “Pa kako se netko uopće priprema za utrku na 100 km?”
Toliko puta sam se osobno sreo s tim pitanjem, da bih već kao papagaj mogao krenuti – “s izrazitim motivima, vlastitom neuračunljivošću, željom za dokazivanjem, testiranjem vlastite izdržljivosti, mazohizmom, izrazito visokom tolerancijom na bol…” Mogao bih cijelo popodne nabrajati, a vjerujem da bi svaka od naših djevojaka ultrašica imala još puno toga za dodati. Sretan sam što ćemo ove godine imati, osim sjajnih cura, i vrlo kvalitetnu mušku ekipu, e pa dečki pročitajte ovu priču, vjerujem da će vam biti zanimljiva.
Naime, poznato je već da sam davne 1988. bio uz Branka Pecika, koji je nažalost odustao i Dušana Mravljea, prvi Hrvat koji je bio sudionik Svjetskog prvenstva na 100 km. Bez imalo prepotencije mogu reći da sam bio opasno spreman, no let od Madrida do Santadera je odgođen zbog nevremena, vozili su nas osobnim automobilima i jedva smo stigli na start utrke. U toj silnoj žurbi, jer smo se izravno prijavljivali (nije bilo Janka) nisam ni naveo svoju godinu rođenja. Užasno umoran i pomalo razočaran jer sam očekivao puno, puno više, istrčao sam opasno tešku i zahtjevnu stazu za 9:31 h i ustanovio, iako me nisu stavili u tu kategoriju jer nisu imali moje podatke, da je samo 15 ljudi mlađih od 30 godina došlo prije mene. No to je zapravo totalno nebitno. Vratimo se na početak priče.
Kako se uopće spremiti za ovakvu ludoriju od 100 km. Jedna od mojih boljih stotki je ona od 9. 11. 1986, dakle u mojoj 25 godini, i to 4 mjeseca nakon operacije meniskusa. Naime, operiran sam 2. 6. 1986. I znate koji mi je bio najveći motiv? Lijeva noga mi je od mirovanja naravno gotovo potpuno atrofirala, neki moji “veliki prijatelji” su me već doslovno “sportski sahranili” i onda sam jednostavno popizdio i odlučio se pripremati za tu trku.
Između ostalog, u rujnu je moj prijatelj ultraš Slađan Dragojević organizirao jednu manifestacijsku utrku od “samo” 305 km u 3 dana. Odličan način za izvrsne pripreme.
Okupila se maratonsko – ultraška krema., kao nogometna Barcelona: Mravlje, Pecik, Habuš, Kovačić, Selman, Antolović, Dragojević… Svatko od nas 19 koji smo uspjeli istrčati svih 305 km je doslovno u to vrijeme bio pri samom Svjetskom ultraškom vrhu..
Evo kako samo tu utrku opisao u svom dnevniku: “Osjećam se izvrsno, nisam ni malo iscrpljen, ništa me ne boli, istrčao sam to dosta lagano bez ikakvih kriza. Potajno sam želio istrčati za oko 35 sati, a ispalo je sjajno. Prva dva dana na konfiguracijski najtežoj stazi, 130 km sam prešao za 12 sati, idućih 50 km sam išao za 4 sata, da bih jučerašnjih 76 prevalio za 7 sati i današnji 49 sam prešao za 4:30 što znači da sam 305 km po Istri odvalio za 27 i pol sati
Naravno da mi je sve ovo gore navedeno dali izuzetan poticaj, samo u jednom trenutku opisujem strah jer sam u jednoj od dionica osjetio peckanje u operiranom koljenu. Najbitnije u cijeloj priči je izuzetno samopouzdanje prijeko potrebno koje opisujem u jednom djelu dnevnika: “Najbitnije je ogromno povjerenje u vlastite snage, strašno vjerujem da mogu nešto značajno učiniti, ne zahvaća me nikakvo euforično stanje, trezveno i realno gledam na vlastite mogućnosti i svjestan sam da je samo krvavi, fanatični rad jedini ispravni put ka ostvarenju osobnih ciljeva, a oni su potpuno jasni… prije svega pripremiti se fizički a poslije svega i psihički za ovu stotku i nastojati ju što bolje istrčati.”
Kada danas čitam taj dnevnik treninga, stvarno se naježim od uzbuđenja, nekakvog ponosa i zato stalno naglašavam svim svojim sportskim prijateljima –vodite dnevnike treninga.
Doista s lakoćom sam odrađivao 2×20 km i to doslovno bez pretjerivanja sve debelo ispod 1:30 Evo ulomak s jedne 30-tice iz ciklusa od 7 dana u kojem sam napravio više od 300 km, no bez treninga dužine: “Od stvarno životinjskog rada kada sam cepao po 30 km u komadu, ali sve na vrijeme, prvih 15 km za 1 sat i 5 minuta, a drugih 15 km, teži dio staze, uz vjetar u prsa za 58 minuta.”
Jedini način da bar pokušate smanjiti sve one muke i psihološke krize na bilo kojoj utrci su upravo ovakvi, kako ja to kažem životinjski treninzi. O samoj stotki u Košicama samo želim naglasiti par navoda iz dnevnika: “Kad je trka u pitanju moram priznati da sam naišao na izuzetno jaku konkurenciju, toliko jaku da se može nositi sa najjačim supermaratonima svijeta, dokaz tome je da je prvih deset trkača išlo ispod 8 sati, a sam pobjednik inače Sovjetski predstavnik, je pobijedio s vremenom. 6:54. … Inače opasno smo se sprijateljili i doznao sam od njega da mu je rekord u maratonu 2.14. Stvarno je drag čovjek, koji plijeni jednostavnošću, nevjerojatno star a tako mladoliko izgleda, ima 39 godina, profesor biologije, fantastično svira klavir, što nam je sinoć na večeri demonstrirao. Bio sam doslovno klinac među trkačkom ultraškom elitom koja me izuzetno poštivala.” Sad to naravno shvaćam, jer ne samo da sam “star” kao on sa 39, već sa svojih 57 spadam među “hodajuće mrtvace”.
I za kraj ove ultraške priče, koja će nadam se motivirati naše cure i dečke da “poginu” na stazi, evo jedan doista emotivan dio koji čovjek pamti do kraja života. “Takvi trenuci kada na stadionu trčim zadnjih 400 m, a oni me bodre kao da sam im sin, organizator me doslovno ljubi poput svog djeteta, vidno uzbuđen što sam završio trku. A tako je malo trebalo da odustanem, samo da su naišla bolnička kola, sigurno bih odustao, molio sam Boga da dođu, nisam se više mogao patiti, potonuo sam psihički no uspio sam se dignuti iz mrtvih, dokazati sebi da sam doista jak, te na kraju istrčati svoj “lični rekord od 8 sati i 6 minuta, a moglo je biti i te kako bolje.”
Želim vjerovati da shvaćate koliko je nužna ljubav, strast, kao glavna energije svih naših nastojanja da dođemo do nekih vlastitih ciljeva. Rijetki se odlučuju za maratone, supermaratone još rjeđi. No vjerujte mi, svi, apsolutno svi možete napraviti sve što želite ako ste pritom dovoljno uporni, ustrajni, nepokolebljivi, hrabri ali i pomalo ludi.
Želim vam da istrčite sve svoje “stotke”, nije važno jesu li duge 5, 10, 21 ili stvarno 100 kilometara.
Napisao: Drago Miličić
