POŠTUJ SEBE I DRUGE

Drago Miličić – Kako sam prije točno 30 godina pobijedio na utrci na 24 sata s 205 istrčanih km

Kada obilježavate 30. godišnjicu mature, osjećate se pomalo čudno u društvu prosijedih školskih frendova. A kad shvatite da je prošlo točno 30 godina od vaše prve utrke na 150 km i utrke na 24 sata, onda se tu već svašta događa u vašoj glavi. Malo se pogledate u ogledalo i kažete “Ok, nema nekih značajnih promjena, naravno lažete si kao i svatko u krizi srednjih godina”.

 

Onda odete na jutarnji trening i nakon prvih par stotina metara koji izgledaju kao da “trčite na žeravici” shvatite da je vrag odnio šalu i da ipak niste mladi, kao što pokušavate uvjeriti sebe i druge. Prije točno 30 godina, 24. 6. 1989. trčao sam u Hirtenbergu na Euro Cupu utrku na 150 km i 24 sata.

U to vrijeme, bez imalo lažne skromnosti, smatrao sam to potpuno normalnim. Ne samo zbog činjenice da sam u razdoblju od 1984. do tada, iza sebe imao pet istrčanih Čazmi, najmanje desetak istrčanih stotki, između ostaloga i na Svjetskom prvenstvu u Santaderu, jednu dvjestotku i bezbrojne pedesetice i maratone, koji su mi služili kao treninzi. Jedan od takvih treninga bio je i Yassa maraton 2:55, dva mjeseca prije ove ludorije u Hirtenbergu

U to vrijeme nije bilo društvenih mreža niti je bilo tko osim naših najboljih prijatelja uopće znao zbog čega luđaci poput mene, svakodnevno trče po svojim ulicama, šumama, kvartovima. Isključivi i presudni motiv bio nam je sportski i sa psihološkog aspekta to je dokazano, sve druge adolescentske mušice s kojima se danas mnogi susreću, nemaju mjesta u ultrama.

U to vrijeme na sceni smo imali doista vrhunske ultraše poput Kovačića, Pecika, Habuša, tu i tamo je netko od sjajnih maratonaca lakoćom skinuo Čazmu, poput Lackovića, Vargića, Rnjaka… Ali za trčati više od 100 km ste ipak morali biti malo više spaljeni. Naravno da sam se i sam tijekom svih navedenih ludorija potpuno “preobratio na ultre”, jer nije kao danas bilo gotovo svakodnevno po “tri halfa” na kojima ste mogli izliječiti sve svoje frustracije. Očito je da su ljudi poput mene očito morali tražiti “psihološku pomoć” na dužinama iznad 100 km.

Utrka je došla nakon Santadera i Svjetskog prvenstva na kojem sam razočarao sebe istrčavši 100 km za 9:31 i to u trenucima kada sam zapravo bio najspremniji, jer sam godinu dana prije, puno težu stazu u Košicama išao za 8:06. Dakle, pomalo ljut i razočaran odlučio sam vidjeti mogu li uopće preživjeti trčanje na 24 sata.

Zahvaljujući Janku i našoj sjajnoj ultraškoj reprezentaciji, već ste mogli shvatiti da nema tog načina na koji se možete adekvatno pripremiti za ovakvu trku. Na sreću i ja sam to tada shvatio, iako sam pokušavao sa bezbrojnim “situacijskim treninzima” poput trčanja u dva sata ujutro, u kojima sam znao do izlaska sunca već maznuti maraton, ili situacija u kojima sam nakon dolaska doma iz noćnog života, natjerao kumove da me prate biciklom na nekom od mojih ludih treninga. Vjerujte mi, puno mi je pomogao takav mazohistički pristup. Na samoj utrci se to dokazalo.

Na utrku sam išao sa tada jednim od najboljih Svjetskih ultraša Slađom Dragojevićem, čovjekom kojeg sam izuzetno poštivao, ali ga se ni u jednog trenutka nisam bojao, niti mi je ikad palo na pamet da se s bilo kim uspoređujem, računam, opterećujem se rezultatom.

Upravo je to danas nažalost najveći problem trkačke populacije. Imao sam svoj jasan cilj –  preživjeti i pokušati trčati svih 24 sata na tempu 6:00. To je onaj plan koji svi mi imamo kad idemo na utrke. Moje jedina i najveća podrška, tada, baš kao i danas bila je supruga Sanja, a imali smo samo nekoliko kg banana i Cedevite koju smo ponijeli od kuće. Apsolutno ništa više.

Hirtenberg je mali austrijski gradić, staza kružna, 5 km i vjerujte mi – stvarno zahtjevna. No s druge strane, sa psihološkog aspekta ipak zanimljivija od trčanja po ravnom u nekom krugu od 2 km; ali zapravo fizički iscrpljujuća.

Podsvjesno sam znao da mogu izdržati bez spavanja što se pokazalo dobrom procjenom, ali isto tako se pokazalo da nakon masaža, a na njih sam se odlučio nakon 50-og i 100-og km, osobito teško funkcioniram. Možete zamisliti kako se osjećate kad nakon 9:31, a to je bio moj prolaz na 100 km, malo legnete da vas masiraju, cijelo vrijeme svjesni činjenice da ste tek na “pola puta” a duša u vama spava. Nekako pregrmite snagom volje taj osjećaj pospanosti i krećete dalje u mučenje.

Na toj jednoj masaži Slađo je napravio ne baš značajnu razliku, ali zapravo dovoljno veliku da stvori na meni određen pritisak “da ga stišćem”. Nisam uspio u tome. Nakon 150 km on uvjerljivo pobjeđuje s 15 sati 11 minuta, a ja osvajam treće mjesto s 15:47. Za njega u tim trenucima prestaju sve muke. Zadovoljan je ovom pobjedom i bez obzira što ga pokušavam nagovorit da mi se pridruži, da izdržimo još tih 7-8 sati, on definitivno odustaje.

Naravno da sam i ja bio na prekretnici, gotovo na rubu iscrpljenosti, više psihičke nego fizičke, jer vas takva stvari užasno emocionalno troše. Vi imate imaginarni osjećaj fizičke premorenosti, no zapravo vam je mozak strašno umoran, prazan. Nekako se ipak uspijevam ustati i nastaviti dalje. Iako sam svjestan činjenice da sam uvjerljivo prvi, jednostavno ne mogu normalno reagirati. Bez ikakvih osjećaja, kao u transu vrtim krugove. Sanja već pomalo očajna i u strahu za moju sigurnost diže ruke od svega. Nije bilo Janka i Kosa da me dignu iz mrtvih.

Negdje između 190-200 km sam vrlo jasno shvatio da sam došao do svog ruba, ponora. Samo sam na trenutak potpuno iscrpljen legao na neku travu da “malo odmorim”. Iste sekunde sam osjetio da je to kraj, da ću zaspati tu na livadi i mili Bog me neće probuditi. Samo sam htio spavati, sanjao sam krevet. Našao sam snage, jedva se digao i nekako došao do cilja. Kao da je danas bilo, sjećam se vlastite iscrpljenosti.

Ničeg nisam bio svjestan, totalno ludilo. Čak ni svoj broj nisam vidio. Kada danas 30 godina nakon toga gledam sliku svog ulaska u cilj trke u kojoj sam pobijedio, istrčavši 205 km, pitam se – “Jebote, zar sam stvarno bio tako lud”. Zaista nekada dođete u fazu da uopće niste svjesni nekih dobrih ili loših stvari koje ste napravili u životu. Neću reći da je ovo neki spektakularni sportski rezultat, ne zato što sam lažno skroman, ali zapravo mi se čini da danas 30 godina nakon svega puno više poštujem sve svoje rekorde, rezultate.

Najbolje mi sami znamo koliko smo uložili u njih, ne trebaju nam nikakve društvene nagrade, priznanja jer smo tijekom svojih karijera, nema veze kakve su, to uopće nije bitno, naučili poštivati sebe i druge.

I upravo je to razlog zašto sam napisao ovu priču, koju oni koji nikoga ne poštuju, vjerojatno  nikad neće shvatiti.

Napisao: Drago Miličić

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here