PER ASPERA AD ASTRA

Drago Miličić – Ne gubite motiv, iz krize izađite još snažniji

Nakon današnjeg treninga s Magdalenom i Mirnom na kojem smo se pridržavali svih preporuka, nekako spontano sam odlučio napisati ovu priču. Svjestan sam činjenice da je ova specifična situacija izuzetno stresna za sve nas. Svakodnevno nas bombardiraju bezbrojnim informacijama pozivajući nas na društvenu odgovornost, što je opravdano, ali pri tome zaboravljaju da je mnogima od nas trčanje i trening puno više od dokazivanja društvene odgovornosti.

 

Oni koji nas pozivaju na tu odgovornost su pomalo “profesionalno deformirani” i apsolutno nam ne daju za pravo da i mi trkači budemo “malo profesionalno deformirani”, ali u isto vrijeme i dovoljno odgovorni, jer trenirajući u nekom svom svijetu, zapravo apsolutno nikoga ne ugrožavamo.

Puno veći problem od ovih što nas bombardiraju odgovornošću, jer mi sportaši ionako ne sjedimo i gledamo sve moguće tiskovne, dakle puno veći problem je nedostatak natjecateljskog, pravog sportskog motiva. Mnogi od vas su se mjesecima marljivo pripremali za određene trke i u jednom trenutku je doslovno sve palo u vodu. Izgubili ste motiv, emocionalno potonuli, nemate jasan, konkretan cilj, pomalo ste depresivni jer je gotovo sve neizvjesno.

Apsolutno vas razumijem, shvaćam vaše strahove, nostalgičnost i glad za utrkama, prijateljima, onim osjećajem kada danima ne možemo spavati, jer “sutra nas očekuje još jedna od naših trka života”… I tu, upravo sad, danas, pokazujete vlastitu dosljednost prema onome što volite. Vjerujem da se pitate, na koji način sad trenirati, ispast ću iz forme, hoće li uopće biti utrka do kraja godine… Bezbroj pitanja, a nigdje zapravo odgovora osim u vama samima.

Upravo zato vam i pišem osobno iskustvo koje će vas vjerojatno potaknuti na razmišljanje. Nažalost, kao i mnogi početkom Domovinskog rata i ja sam u jednom danu izgubio doslovno sve što je moja obitelj stvarala godinama. Sve ono što sam krvavo trenirajući uspio osvojiti i to prvenstveno na bezbrojnim supermaratonima je doslovno nestalo u plamenu vlastite kuće. Otišao sam 16. rujna 1991 iz svoje kuće i stao u obranu vlastite domovine, niti jedne sekunde ne razmišljajući o nekom treningu.

Moj jedini trening u to vrijeme je bilo izviđanje okupiranog područja, ne pišem vam ovo da bih glumio nekog junaka, jer znam da vam je pun klinac i junaka i tih priča. Pišem u kontekstu treninga i motiviranosti, da dočaram situaciju u kojoj sam bio.

Ove dvije medalje koje vidite su mi, rekao bih, najvrijednije medalje koje sam osvojio u životu. Zašto? Zato što sam osjećao da kao nekakav maratonac, bez obzira što uopće nisam ništa trenirao, već se doslovno borio za vlastiti život, osjećao sam da moram biti na prvom prvenstvu samostalne Hrvatske u polumaratonu. Ne zbog rezultata, već zbog prijatelja koji su svakodnevno ginuli, zbog bezbrojnih ljudi koji su ostali bez svojih domova i čitav svijet im se srušio u samo jednoj sekundi.

Nisam imao pojma koliko uopće rezultatski vrijedim, nisam se toliko bojao halfa jer sam se nekako potajno nadao da nisam puno izgubio u tih sedam mjeseci netreniranja. Pokazalo se da je to bila dobra procjena. Vrijeme od 1:19 je zapravo totalno nebitno i zato često naglašavam:  “Ne uspoređujte se nikad ni sa kim, poštujte svoje protivnike, a ponekad ćete i sami sebe iznenaditi vlastitom (ne)spremnošću.

Trčao sam i 61 km Čazme par dana nakon ovog halfa, na Dan državnosti 30. 5. 1992., i to gotovo u nekom transu, vođen slikama koje vam ne želim opisivati, jer bi rekli da nisam normalan. Da, možda nisam ni tada bio normalan, danas sigurno nisam. 😉

Ali nemate pojma koji je to divan osjećaj kada se užasno mučite na stazi, a kroz glavu vam prolazi vaša srušena kuća i znate da se više nikad tamo nećete vratiti. U vama se miješa ponos, dostojanstvo, mržnja, da mržnja jer jedini, isključivi motiv za sva zla koja se događaju u svijetu su ljudska glupost, zloba, pokvarenost, nacionalizam, mržnja…

Sjećam se kao da je jučer bilo, nošen svim navedenim emocijama nisam osjećao apsolutno ništa, imao sam sjajne prolaze, sve do negdje 50. km. A onda je naravno, unatoč svemu, do izražaja došla moja fizička nespremnost i počinju muke koje su svim (ultra)maratoncima poznate.

I zato danas, kad smo svi pomalo zarobljeni u sebe, imate priliku mnoge stvari složiti u glavi. Pokušati pronaći dovoljno motiva, ljubavi, mržnje, strasti, avanturizma, te nastaviti živjeti svojim životom. Proći će i ovaj “rat” i vi će te se vratiti svojim snovima, na vašu sreću ne i sušenim kućama, ali vjerujte mi, svaki vaš kilometar je poput cigle kojom ponovo gradite neki svoj novi (sportski) dom. Iskreno vam želim da uspijete u tome. Bit ćete neizmjerno ponosni na sebe i to vam neće moći nitko uzeti. Meni je taj osjećaj vrjedniji od svih medalja koje imam.

Napisao: Drago Miličić

- Marketing -

Nema postova za prikaz