S obzirom da se u svibnju u Rumunjskoj održava Europsko prvenstvo u trčanju na 24 sata, na kojoj će naše cure sigurno upecati koju medalju, odlučio sam ovu priču podijeliti s vama.
Naime, davne 1989. godine, zajedno s tada jednim od najboljih Svjetskih ultraša, Slađanom Dragojevićem iz Buja, čovjekom koji iza sebe ima nekoliko Spartathlona te ultramaraton Hirošima – Nagasaki, sudjelovao sam na Euro Cupu u trčanju na 24 sata. Sama utrka održana je u Hirtenbergu, Austrija na izuzetno zahtjevnoj i doista teškoj stazi, što sam posebno osjetio nakon 150 km.
Obojica smo do te trke imali dosta “ludih ultri” i nekako smo zajednički odlučili probati istrčati tih 24 sata. Naravno da smo pritom obojica ipak osjećali određenu dozu straha, pomalo skeptični prema vlastitim mogućnostima, no za nas kao ultraše je to prvenstveno bio izazov. Znali smo da će nas ta utrka, ako je uspijemo završiti, obilježiti za ostatak života, jer ruku na srce… stvarno moraš biti malo luckast da se upustiš u takvu avanturu.
Nismo se ništa posebno pripremali za to, naši treninzi su ionako (kad ih danas pogledam) bili stvarno luđački. Meni je bez imalo prepotencije bila rutina istrčati dva halfa dnevno za po 1:30 h, s tim da sam prvi gotovo uvijek započinjao dok su mnogi normalni ljudi još spavali. A Slađo je bio još luđi. Naši treninzi dužine nikad, apsolutno nikad nisu bili kraći od 50-tak km i to naravno sve na tempu 4:30 po km.. Totalna ovisnost.
Tako smo se i dogovorili da ćemo u Austriji trčati. Dogovorili smo se da držimo tempo 4:30 min/km dok možemo, a poslije ćemo ionako padati. Iz iskustva znam da taj tempo počinje padati negdje poslije 60-65 km. Naša zajednička podrška, naša sva logistika je bila moja današnja supruga Sanja.
Nismo mi ništa posebno imali kod sebe, par kilograma banana, isostar (ili tako se nekako zvalo), par Nivea kremica za guzu, poput male djece i mogli smo krenuti.
Krug je bio 5 km, uobičajena ultraška priča koje mi tada nismo bili ni svjesni. Znali smo da moramo trčati od 19:00 do 19:00 idućeg dana i stvarno smo to shvatili kao igru. Nije nas uopće zanimalo prisustvo bezbrojnih TV kamera jer je to bio EuropaCup. Cilj je bio preživjeti i vidjeti jesmo li dovoljno ludi.
Ispalo je na kraju da smo taj dan izgleda bili najluđi. Zajedno smo trčali gotovo prvih 100 km, gdje nam je prolaz bio 9:31 h. Odličan prolaz s obzirom na težinu staze. Negdje nakon 12 sati trčanja, a to je tek pola puta, osjetio sam prve znakove psihološke krize, ostao sam malo na masaži te pritom gotovo zadrijemao.
Slađo je u tom razdoblju, kako se poslije pokazalo, napravio presudnu razliku koja mu je bila dovoljna za pobjedu na 150 km (utrka u sklopu 24-satne utrke). Nedugo nakon njega i ja sam odvalio tih 150 km za 15 sati i 47 min, te osvojio treće mjesto.
Nakon toga nastaju pravi psihološki problemi za obojicu. Pomalo iscrpljeni, a znali smo da je ostao još gotovo 8 sati trčanja, teško pronalazimo motive za daljnje mučenje. Pokušavao sam ga dignuti iz “mrtvih” jer sam znao da će mi bez njega biti puno teže držati taj tempo, no nisam uspio. On se zadovoljio pobjedom na 150 km, a ja sam vjerojatno i zahvaljujući Sanji koja me “tjerala” da izdržim i tih “samo 8 sati” smogao snage i nastavio s pravim mučenjem.
Znao sam da sam prvi, doista dominantan, užasno iscrpljen pokušavam na sve moguće načine ostati budan idućih par sati. I danas se sjećam kako sam na nekoj livadi samo na trenutak legnuo na travu da malo odmorim, ispružim noge; vjerujte… iste sekunde sam zaspao…. Imao sam dojam da to traje vječnost, a trajalo je par sekundi. Znao sam da se moram dignuti i nastaviti. Kakva to mora biti volja, danas to ne mogu shvatiti.
Uspio sam na kraju ne samo ne zaspati već pobjediti na toj trci, s istrčanih 205 km. Vjerujem da bi uz Dragojevića to bilo sigurno još bar 20-tak kilometara više, no zapravo u tim trenucima sam unatoč strašnom umoru, ipak osjetio ponos. Ne samo zbog tri, četiri pehara koja sam donio doma, već spoznaje o vlastitim mogućnostima, sreće jer sam trčao i pobijedio jednog od najboljih svjetskih ultraša – mog velikog sportskog rivala ali i još većeg prijatelja, čovjeka kojemu skidam kapu za sve sjajne vrhunske, svjetske rezultate.
Nadam se da će ova priča biti mali poticaj za Janka i naše cure da osvoje medalju u Rumunjskoj.
Od srca im to želimo!
