Nenad Šimunko, dijabetičar i dvostruki Ironman pomaže mladima u borbi protiv dijabetesa promovirajući sportski pristup. Svojim primjerom dokazuje da se ova bolest puno lakše može staviti pod kontrolu uz bavljenje sportom. Bio je u Dubaiju, gdje je predstavio svoj slučaj, a malo je i trčao. Ovo je njegova priča o 5K utrci u Dubaiju.
Kako mi je ove godine prihvaćen abstact (sažetak) za Svjetski kongres osoba s dijabetesom Dubai 2011., imao sam priliku prezentirati svoju životnu priču i trčati utrku kroz vjerojatno jedan od najljepših krajolika kroz koji ću trčati u svom životu.
Zamislio sam idealnu situaciju, rekoh sam sebi da sam u dobroj formi, da imam posla s “dijabetičarima ” pa sam si mislio – lako ćemo. Ali dobio sam po nosu samo tako! Došli su na trku malo žešči igrači. Atmosfera na startu strašna, 1.000 ljudi je došlo podržati ideju da se sportom itekako može pomoći u regulaciji šećerne bolesti.
Kako volim reći da se sve događa s razlogom, tako se pored mene našao čovjek obučen u dres s logotipom Ironmana, započnemo mi razgovor i eto mi novog prijatelja iz Argentine – također dijabetičara koji je u svojoj sportskoj karijeri natrpao 15 završenih Ironman utrka. Guram se što bliže prije samog starta da se ne moram kasnije probijati kroz gužvu. Čuje se pucanj pištolja, prvih 100 metara držim se prve grupe i onda raspad sistema – prvu desetoricu kao da je netko pustio s lanca. U nekoliko kratkih skretanja gubi im se trag. Staza dosta zahtjevna za trčanje jer je teren iz trenutka u trenutak od nizbrdice prelazio u uzbrdicu i tako do samog kraja.
Ali nastojao sam uživati u prekrasnom okruženju, od prelijepih potoka do palmi, krajolik koji možete samo sanjati.
Kad sam stigao na cilj nisam imao pojma koje mjesto sam zauzeo, sada mi to više nije bilo bitno, znao sam da je negdje među prvih dvadeset, trideset. Čekam prijatelja da završi utrku, bodrim ljude koji su kao i ja bili ondje sa zajedničkim ciljem: Pobijediti dijabetes!
Naravno, kad sam stigao doma zanimao me rezultat. Nešto prije nego sam upalio kompjuter zove me prijatelj koji je sa mnom trčao utrku i veli: “Poštovanje Nataša Čuk Roland“. Naravno kao i toliko puta do sada, ne bih to bio ja da nešto ne zeznem. Kako smo na kongresu pobacali vrećice s brojevima, ja sam naravno uzeo krivi i tako je Nataša stigla 29-ta u cilj s vremenom 19:21 min kao prva u svojoj dobnoj kategoriji. 
Zašto sam napisao na početku žestoki igrači? E pa zato jer je pobjednik utrke bio Dejene Amosha Feysa s vremenom 14:01 min (2:48 min/km), a kod žena Emebet Belew Adane s vremenom 15:18 min (3:03 min/km) koja je ujedno zauzela 2. mjesto na utrci.
Svaka im čast!
Autor: Nenad Šimunko
