Donosimo ekskluzivni intervju s jednim od favorita sutrašnjeg Zagreb Maratona. On je Etiopljanin, ime mu je Yared Admasu Miratu.
Razgovarali smo u petak, dva dana prije Maratona Zagreb, za ručkom u malom rustikalnom restoranu u Varaždinu. Vani je lilo kao iz kabla, bilo je hladno i drugo se gotovo nije niti moglo raditi osim razgovarati. Yared je izuzetno skroman i pomalo povučen, možda je takav uvijek, a možda je u pitanju samo druga, za njega nepoznata sredina. Jedini trenutak kada je pomalo izgubio želju odgovarati na moja pitanja bilo je nakon pitanja o roditeljima. Zarosile su mu se oči pa nisam htio inzistirati na osobnim detaljima. Yared se solidno služi engleskim jezikom, onako za sporazumijevanje, ali ponekad ga je potrebno zamoliti da ponovi ono što je rekao. Jeo je špagete bolonjez i pizza-kruh, kaže da mora jesti puno ugljikohidrata prije utrke, a nakon utrke može jesti što god hoće. Ručak je bio dobar!
Prije svega želim ti u ime svih čitatelja portala 3sporta.com čestitati na dosadašnjim uspjesima, osobito na pobjedi i rušenju rekorda Varaždinskog polumaratona.
Hvala!
Zanima me na početku našeg razgovora zašto se tvoje ime sastoji od tri dijela. Većina etiopskih imena izgledaju tako. Možeš li to objasniti?
Da, Yared je moje ime, Admasu je ime mog oca, a Miratu ime mojeg djeda. To je uobičajeno u Etiopiji.
Kada si započeo s trčanjem?
Prije otprilike šest godina, kada sam bio 18 godina star. Sada imam 24.
Prije toga se nisi bavio trčanjem?
Ne, išao sam u školu gdje sam bio najbrži, ali nisam se bavio trčanjem. Izgleda da sam prirodno nadareni trkač. Započeo sam s trčanjem tako da sam upoznao neke trkače koji su išli na utrke, pa sad probao i ja – i pobijedio ih. Tako sam započeo s treniranjem. Prvo sam počeo sa srednjeprugaškim dionicama, utrkama na milju i 5.000 m, a tek 2010. sam započeo s dužim utrkama.
Kako treniraš u Etiopiji?
Tri dana u tjednu treniram s ekipom, tri dana treniram sam, a jedan se odmaram. Imamo trenera u klubu u kojem treniram i s njim radimo ta tri dana s ekipom, a moji treninzi su više kao oporavak, no dugi, oko dva sata. Treniram dva puta dnevno, ujutro i poslijepodne.
Kakvi su uvjeti za trening, gdje treniraš?
Uglavnom u poljima i šumi, imamo mogućnosti nizinskog i visinskog treninga, a na asfaltu treniram jednom tjedno. Poslijepodne kad su treninzi lakši trčim samo u šumi i po travnatom terenu. 
Kako živiš, kako opstaješ, imaš li kakav izvor prihoda od trčanja?
Dobivam malu naknadu od kluba, oko 1.000 etiopskih birra mjesečno (oko 60 US dolara), što dostaje samo za hranu, prijevoz i najam kuće.
I možeš s tim preživjeti?
Jako teško, to pokriva samo osnovne potrebe, no ekomija je u Etiopiji takva da ako nemaš diplomu i školu ne možeš dobiti gotovo nikakav posao od etiopske vlade. A ono što možeš raditi su teški fizički poslovi koji se ne mogu raditi ako želim trenirati.
I tako pokušavaš naći svoju priliku kroz trčanje?
Da, pokušavam, za sada sam postigao dobre rezultate i jako sam sretan zbog toga.
Kako si uopće stigao do Hrvatske na Varaždin polumaraton?
Za to najviše treba zahvaliti Goranu (Goran Pongračić, predsjednik TK Maraton Varaždin, op. 3sporta) bez kojega ni prvi, a ni drugi dolazak u Hrvatsku ne bi bio moguć. Stvarno sam mu jako zahvalan, jako mi je pomogao. Osim njega pomogao mi je i Nike u Hrvatskoj, opremili su me za utrku i puno opreme ću moći ponijeti sa sobom kući. U Etiopiji je jako teško nabaviti trkačku opremu, a i kada se može nabaviti jako je skupa. I na tome sam jako zahvalan Nikeu!
Gdje sada živiš u Etiopiji?
Živim u Addis Ababi, ali prije sam živio s obitelji na selu. Živim sa svojoj braćom i sestrama, dvije seste i tri brata. Ja sam nekako u sredini po starosti. Za sada trčim samo ja, ali i moj brat od 16 godina pomalo započinje s treniranjem. Roditelji su nam umrli kad sam bio još dijete, pa se snalazimo sami.
Koji su ti planovi nakon Zagreb maraton, ako pobijediš?
Nakon Zagreb maratona želio bih nastupiti na Olimpijskim igrama u Londonu za svoju zemlju na 5.000 ili 10.000 metara. Prvo se moram kvalificirati u Etiopiji, tamo je polufinale kvalifikacija i nakon toga finale negdje u Europi. Mislim da će za kvalifikaciju biti potreban rezultat između 26 i 27 min na 10.000 m.
Zašto ne u maratonu?
5.000 i 10.000 m su nekako moje discipline, a osim toga na tim distancama u Etiopiji nema toliko puno atletičara, puno ih više ima na maratonu, oko 15 internacionalnih trkača koji trče ispod 2:07.
Koje su tvoje prognoze za Zagreb maraton?
Spreman sam pobijediti i srušiti rekord staze, pokušat ću i ako ne budem imao neku ozljedu i sve bude u redu, mislim da imam dobre šanse za rezultat oko 2:12 ili manje. Staza je ravna bez uspona, vrijeme će biti dobro pa mislim da je ovaj cilj ostvariv.
Što ćeš napraviti s novcem od nagrade ukoliko pobijediš?
Želio bih pomoći svojoj braći i sestrama, dva brata i sestra još idu u školu pa bi im htio pomoći.
Jesi li završio neku školu, solidno govoriš engleski?
Nisam baš najbolje obrazovan, završio sam 10 razreda škole, a želio bio nastaviti sa školovanjem ako ga budem mogao platiti. Školarine su skupe i to si trenutno ne mogu priuštiti, ali volio bih.
Ako se prije ne oženiš…
Ha ha, ne još, imam viziju svojeg života, imam cilj – uspjeti u trčanju, a nakon toga ima vremena za sve.
Koji ti je najbolji rezultat u polumaratonu?
Najbolje vrijeme na polumaratonu sam ostvario na utrci u Italiji, Roma Ostia gdje sam trčao 1:02:52 h, bio sam šesti, a u Etiopiji sam trčao i 1:01.
A u maratonu?
Nisam nikad trčao utrku maratona izvan Etiopije, puno sam puta na treninzima istrčao tu dionicu i duže, ali nikada na službenoj utrci.
Želim ti puno sreće i brzinu na Zagreb maratonu!
Hvala!
(Sva prava pridržana, Copyright Zvonimir Mikašek, PIS d.o.o. 2011.)
Autor: Zvonimir Mikašek
