Obično se svi osvrćemo na utrke “za velike cure i dečke“, uvijek pričamo dužinama i brzinama te izvještavamo o rezultatima, pišemo o najboljima. Znamo kakav profil ljudi ide na duže kategorije trailova – trkači. Tu se utrkuje, bori za plasman, postiže rezultat. Ovaj put, novinarka 3sporta odlučila je na najtežoj hrvatskoj brdskoj utrci Velebit Ultra Trailu, provjeriti kakva se ekipa mota po najkraćoj, obiteljskoj kategoriji i što se događa na toj stazi.
Na malobrojnom, ali glasnom startu light kategorije traila koji vodi kanjonom velebitske Velike Paklenice gužva se ekipica, većinom ne viša od “metar i žilet“. Najmanji su i najglasniji, najhrabriji i guraju se u prve redove „Ja ću pobijediti!“, “Ne, ja sam najbrži!“ čuje se iz dječjih grla. Iz pozadine ih na oku drže roditelji koji su odlučili svoje mališane za vikend izvesti u prirodu i na svjež zrak, te upoznati ih s jednom od najvećih ljepota njihove zemlje – velebitskim nacionalnim parkom, Paklenica.
Manji je broj odraslih koji su na ovoj kategoriji odlučili testirati svoje granice i brzinu, te oni većinom kreću ležernim hodačkim korakom već od starta. Međutim, među klincima i klincezama vlada prava napetost pred utrku, baš kao što je sat ranije bila atmosfera na startu “velike“ kategorije.
Striček na startu daje detaljne upute o stazi, odbrojavanje je završeno, start obilježen i konkurenti za vodeće pozicije kreću na pobjedu iz niskog starta i visokog sprinta 🙂 .
Među ljudstvom protrči i jedan dlakavi ljubimac, začuje se jedno “Čekaj me!“ te već na prvom brežuljčiću poteku i prve suze ostavljenoga na začelju. Mama suze obriše i sad avantura duga sedam kilometara uz 350 metara penjanja, može tek pravo krenuti.
I dok dječica na zaravnima nakratko potrče, dok se opet ne izmore na blagim uzbrdicama popločenima zapeglanim kamenom; odrasli hodaju manje-više jednoličnim i sigurnim korakom. Konstantne uzbrdice su najteže, doznajemo od nekoliko gospođa dok prolazimo “pod turom“ penjačima na stijenama pa uz idilični potok i slapiće uz stazu.
– Vrlo malo iskustva s utrkama imam. Prvi put sam na Velebitu i oduševljena sam njime, ali malo je teško – priča nam početnica Gabrijela Habjan loveći dah.
Ivana Horvatinčić Ajayi nakon svojeg nedavnog prvog iskustva s utrkama, na Treking ligi, navukla se i odlučila je zajedno s obitelji upoznati i Velebit.
– Ovo mi je druga utrka. Prva mi je bila noćna u Zagrebu. Super mi je bila utrka po mraku, a Velebit mi je prekrasan – kaže ona znojnog lica, ali puna pozitivnih emocija.
Nešto kasnije na stazi susrećem i njenog supruga koji je porijeklom iz Nigerije i koji je na tečnom hrvatskom s nama podijelio svoje dojmove.
– Ovo mi je druga utrka, ali prvi put sam na Velebitu. Super mi je, malo teško, ali interesantno. Svakako bih opet htio doći, jako mi se sviđa Paklenica – oduševljen je Peter Ajayi.
Usput mi se pridružila jedna djevojčica te sam, snimajući i razgovarajući sa sudionicima ove kategorije, do kraja utrke držala tempo s njom i Peterom. Djevojčica se zove Mia Vidović i na utrci je bila s obitelji i obiteljskim prijateljima. Kratila mi je vrijeme pričom o sinu tih prijatelja koji je najbrži i uvijek prvi i koji joj daje savjete o trčanju, te priča veličanstvene priče o veličanstvenim brzinama. Malo ju je mučilo to što neće biti prva djevojčica i hoće li uspjeti upecati koju stepenicu postolja.
– Ovo mi je negdje već četvrta utrka. Bila sam i na Škrapingu i na ZG Night Trailu dosad. Najviše mi se svidjela ta noćna utrka jer je po mraku. Super mi je i Velebit, ali malo mi je teško – puna je doživljaja Mia.
Borba do cilja bila je žestoka. Na zaravnima je trebala mali poticaj na trčkaranje, uspone smo hodale, malo se revijalno nadmetala sa skupinom dječaka u prolazu, malo smo se slikale s Peterom. Što je cilj bio bliži, to je umor bio veći, ali taj željno i nestrpljivo dočekani cilj na planinarskom domu, napokon je dočekan nakon sat i pol na stazi. I što je najvažnije, mala hrabra Mia osvojila je srebrnu medalju među djevojčicama.
Putem smo susreli i dvije cure u “jednom paketu“ koje su zajedničkim snagama od 28 žena sedme stigle u cilj. Naime, Anita Komljenović Zec u šestom se mjesecu trudnoće odlučila počastiti još jednom utrkom, prije nego li rodi.
– Curica nam dolazi krajem devetog mjeseca, a nadam se da ću i s njom moći trčati. Svakako mi je to u planu. Inače sam trkačica, ali sad sam, za promjenu izabrala ovu malu stazu. A na utrci… malo je bilo teže uz brijeg, ali inače mi je ok – podijelila je s nama buduća mama.
Pri završetku naše putešestvije, oni prvi već su se odmoreni spuštali natrag prema Starigradu. Vidjelo se da su se najbolji, ipak, malo ozbiljnije potrudili i da spadaju u skupinu trkača u naponu snage svojih mladih godina, te da njih tek čekaju godine u kojima će procvasti na dužinama trail staza. A među tim boljima bio je, jasno, i spomenuti četveronožni trkač s početka priče.
U hladovini planinarskog doma za stolovima je vladala zdravo umorna, ali pozitivna atmosfera i zadovoljan žamor koji je odavao entuzijazam upravo završenim podvigom.
Dočekali smo i posljednje sudionike ove kategorije – par koji se od početka držao začelja i koji se od početka držao za ruke te odlučio ovu pustolovinu završiti u vidu romantične šetnje i uživanja u prirodi.
Za kraj donosimo izjavu gospođe koja je došla među zadnjima, a koja će najviše reći o profilu sudionika najkraće kategorije na trail utrkama, te koja će poslati najljepšu poruku.
– Jedva čekam da svojoj obitelji mogu reći da sam to završila. Mislili su da ne budem mogla. Oni su se ostali dolje brćakti i sunčati na plaži – ispričala nam je ova novopečena trailerica koja je pobijedila samu sebe i sve one koji su odlučili ne startati na ovoj utrci.
Nije na odmet naglasiti da, iako je sama utrka od starta do cilja iznosila sedam kilometara u jednom smjeru, jednaku je kilometražu trebalo pješice prevaliti i natrag u civilizaciju, kako do planinarskog doma ne vode ceste. Istina, natrag je bilo lakše jer je sve bilo nizbrdo. Ipak, treba uzeti u obzir da su taj dan ljudi koji nisu prekaljeni trkači, štoviše, mnogi od njih nisu ni u nekoj zavidnoj kondiciji, pješice prevalili 14 kilometara velebitskog podnožja.
Piše: Martina Maloča
