TKO SE TO MOTA PO LIGHTU?

[FOTO] Istražili smo: I na najkraćim trail stazama u sudionicima gori vatra upornosti koja ih čini pobjednicima

Obično se svi osvrćemo na utrke “za velike cure i dečke“, uvijek pričamo dužinama i brzinama te izvještavamo o rezultatima, pišemo o najboljima. Znamo kakav profil ljudi ide na duže kategorije trailova – trkači. Tu se utrkuje, bori za plasman, postiže rezultat. Ovaj put, novinarka 3sporta odlučila je na najtežoj hrvatskoj brdskoj utrci Velebit Ultra Trailu, provjeriti kakva se ekipa mota po najkraćoj, obiteljskoj kategoriji i što se događa na toj stazi.

 

Na malobrojnom, ali glasnom startu light kategorije traila koji vodi kanjonom velebitske Velike Paklenice gužva se ekipica, većinom ne viša od “metar i žilet“. Najmanji su i najglasniji, najhrabriji i guraju se u prve redove „Ja ću pobijediti!“, “Ne, ja sam najbrži!“ čuje se iz dječjih grla. Iz pozadine ih na oku drže roditelji koji su odlučili svoje mališane za vikend izvesti u prirodu i na svjež zrak, te upoznati ih s jednom od najvećih ljepota njihove zemlje – velebitskim nacionalnim parkom, Paklenica.

Manji je broj odraslih koji su na ovoj kategoriji odlučili testirati svoje granice i brzinu, te oni većinom kreću ležernim hodačkim korakom već od starta. Međutim, među klincima i klincezama vlada prava napetost pred utrku, baš kao što je sat ranije bila atmosfera na startu “velike“ kategorije.

Striček na startu daje detaljne upute o stazi, odbrojavanje je završeno, start obilježen i konkurenti za vodeće pozicije kreću na pobjedu iz niskog starta i visokog sprinta 🙂 .

Među ljudstvom protrči i jedan dlakavi ljubimac, začuje se jedno “Čekaj me!“ te već na prvom brežuljčiću poteku i prve suze ostavljenoga na začelju. Mama suze obriše i sad avantura duga sedam kilometara uz 350 metara penjanja, može tek pravo krenuti.

I dok dječica na zaravnima nakratko potrče, dok se opet ne izmore na blagim uzbrdicama popločenima zapeglanim kamenom; odrasli hodaju manje-više jednoličnim i sigurnim korakom. Konstantne uzbrdice su najteže, doznajemo od nekoliko gospođa dok prolazimo “pod turom“ penjačima na stijenama pa uz idilični potok i slapiće uz stazu.

Gabrijeli Habjan ovo je bilo prvo iskustvo na trailu

– Vrlo malo iskustva s utrkama imam. Prvi put sam na Velebitu i oduševljena sam njime, ali malo je teško – priča nam početnica Gabrijela Habjan loveći dah.

Ivana Horvatinčić Ajayi nakon svojeg nedavnog prvog iskustva s utrkama, na Treking ligi, navukla se i odlučila je zajedno s obitelji upoznati i Velebit.

– Ovo mi je druga utrka. Prva mi je bila noćna u Zagrebu. Super mi je bila utrka po mraku, a Velebit mi je prekrasan – kaže ona znojnog lica, ali puna pozitivnih emocija.

Ivana Horvatinčić Ajayi na zagrebačkom noćnom trailu, zarazila se ovim sportom

Nešto kasnije na stazi susrećem i njenog supruga koji je porijeklom iz Nigerije i koji je na tečnom hrvatskom s nama podijelio svoje dojmove.

– Ovo mi je druga utrka, ali prvi put sam na Velebitu. Super mi je, malo teško, ali interesantno. Svakako bih opet htio doći, jako mi se sviđa Paklenica – oduševljen je Peter Ajayi.

Usput mi se pridružila jedna djevojčica te sam, snimajući i razgovarajući sa sudionicima ove kategorije, do kraja utrke držala tempo s njom i Peterom. Djevojčica se zove Mia Vidović i na utrci je bila s obitelji i obiteljskim prijateljima. Kratila mi je vrijeme pričom o sinu tih prijatelja koji je najbrži i uvijek prvi i koji joj daje savjete o trčanju, te priča veličanstvene priče o veličanstvenim brzinama. Malo ju je mučilo to što neće biti prva djevojčica i hoće li uspjeti upecati koju stepenicu postolja.

– Ovo mi je negdje već četvrta utrka. Bila sam i na Škrapingu i na ZG Night Trailu dosad. Najviše mi se svidjela ta noćna utrka jer je po mraku. Super mi je i Velebit, ali malo mi je teško – puna je doživljaja Mia.

Peter Ajayi i Mia Vidović bili su ugodni partneri na stazi

Borba do cilja bila je žestoka. Na zaravnima je trebala mali poticaj na trčkaranje, uspone smo hodale, malo se revijalno nadmetala sa skupinom dječaka u prolazu, malo smo se slikale s Peterom. Što je cilj bio bliži, to je umor bio veći, ali taj željno i nestrpljivo dočekani cilj na planinarskom domu, napokon je dočekan nakon sat i pol na stazi. I što je najvažnije, mala hrabra Mia osvojila je srebrnu medalju među djevojčicama.

Putem smo susreli i dvije cure u “jednom paketu“ koje su zajedničkim snagama od 28 žena sedme stigle u cilj. Naime, Anita Komljenović Zec u šestom se mjesecu trudnoće odlučila počastiti još jednom utrkom, prije nego li rodi.

Curica nam dolazi krajem devetog mjeseca, a nadam se da ću i s njom moći trčati. Svakako mi je to u planu. Inače sam trkačica, ali sad sam, za promjenu izabrala ovu malu stazu. A na utrci… malo je bilo teže uz brijeg, ali inače mi je ok – podijelila je s nama buduća mama.

Pobjednici light kategorije

Pri završetku naše putešestvije, oni prvi već su se odmoreni spuštali natrag prema Starigradu. Vidjelo se da su se najbolji, ipak, malo ozbiljnije potrudili i da spadaju u skupinu trkača u naponu snage svojih mladih godina, te da njih tek čekaju godine u kojima će procvasti na dužinama trail staza. A među tim boljima bio je, jasno, i spomenuti četveronožni trkač s početka priče.

U hladovini planinarskog doma za stolovima je vladala zdravo umorna, ali pozitivna atmosfera i zadovoljan žamor koji je odavao entuzijazam upravo završenim podvigom.

Dočekali smo i posljednje sudionike ove kategorije – par koji se od početka držao začelja i koji se od početka držao za ruke te odlučio ovu pustolovinu završiti u vidu romantične šetnje i uživanja u prirodi.

Za kraj donosimo izjavu gospođe koja je došla među zadnjima, a koja će najviše reći o profilu sudionika najkraće kategorije na trail utrkama, te koja će poslati najljepšu poruku.

– Jedva čekam da svojoj obitelji mogu reći da sam to završila. Mislili su da ne budem mogla. Oni su se ostali dolje brćakti i sunčati na plaži – ispričala nam je ova novopečena trailerica koja je pobijedila samu sebe i sve one koji su odlučili ne startati na ovoj utrci.

Sama svoja pobjednica

Nije na odmet naglasiti da, iako je sama utrka od starta do cilja iznosila sedam kilometara u jednom smjeru, jednaku je kilometražu trebalo pješice prevaliti i natrag u civilizaciju, kako do planinarskog doma ne vode ceste. Istina, natrag je bilo lakše jer je sve bilo nizbrdo. Ipak, treba uzeti u obzir da su taj dan ljudi koji nisu prekaljeni trkači, štoviše, mnogi od njih nisu ni u nekoj zavidnoj kondiciji, pješice prevalili 14 kilometara velebitskog podnožja.

Posljednji i sretni

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here