Ragnar je bio vikinški vladar, osvajač i nasilnik, oličenje snage, borbenosti, izdržljivosti. O njemu se prepričavaju legende, snimaju filmovi i serije, a Steve Hill i ekipa dosjetili su se posuditi njegovo ime za štafetnu utrku održanu u SAD-u 2004. godine. Dan, noć, dan i više od 188 milja – to je bila prva Ragnar utrka Wasatch Back Relay.
Nakon toga, odlučili su se na proširenje diljem SAD-a, a ja sam s Reebok ekipom ima priliku sudjelovati na prvoj Ragnar Relay utrci na tlu EU, u Velikoj Britaniji.
Kako sam dospio u ekipu
Reebok je želio u svoju ekipu uvrstiti influencere, trgovačke partnere i ljude iz medija pa sam kao urednik portala 3sporta ušao u ekipu. U njoj su bili još Nedeljko Vareškić, Igor Špoljarić i Borislav Đurđinovski iz Hrvatske. S obzirom da ekipu treba činiti 10 trkačica i trkača (natjecali smo se kao mješovita štafeta) bili su tu i četvoro veselih Grka te Talijan na privremenom radu u UK.
Gdje se trčalo
Utrka je duga oko 170 milja (272 km), a trči se non-stop od starta do cilja. Ukupna dužina utrke podijeljena je na 30 segmenata, trkači trče svaki deseti segment. Ja sam bio trkač broj 2 i trčao sam 2., 12. i 22. segment. Utrka nosi naziv Reebok Ragnar White Cliffs pa je prema nazivu jasno da smo trčali na samom jugu Engleske uz poznate bijele stijene u blizini Dovera.
Put, promet i vožnja krivom stranom
Zagreb – Frankfurt – London, jedno predsjedanje, gužva i kašnjenje po aerodromima te simpatični Indijac koji već sat vremena stoji držeći pločicu s našim imenima na izlazu iz Heathrowa. Taksi do renta car parkirališta gdje nas čeka ogroman kombi koji će nam biti dom za vrijeme utrke. Svi voze krivom stranom. I mjenjač je na krivoj strani. Uglavnom, počinje avantura još veća od samog trčanja – snalaženje na prenapučenim, preuskim cestama na kojima se baš svi voze krivom stranom. Mi povremeno pokušamo pravom, ali brzo se prilagodimo većini.
Prije utrke
Bili smo na prezentaciji Reeboka na kojoj smo saznali o planovima ove kompanije za ozbiljan dugoročan ulazak na područje trčanja, saznali da Reebok i Ragnar imaju zajedničke planove jer dijele istu filozofiju. Reebok logo, delta, simbolizira tri elementa – physical, mental i social, a to se direktno prenosi i na vrijednosti koje promovira Ragnar Relay. Ukrasili smo svoj kombi, a s obzirom da nam se ekipa zove Reebok SEE (south east Europe), nabavili smo veelike naočale jer – WE SEE! 🙂
Start
Na utrci je sudjelovalo oko 100 deseteročlanih ekipa što umnoškom daje oko 1000 ljudi. Kako bi smanjili gužvu, ekipama je dodijeljeno vrijeme starta svakih pola sata. Naš je bio u 10:30. Dolazimo do predivne engleske livade u gradiću Maidstone i pripremamo se za start. Prvi trči naš Igor, ljudina od 1.90 m, prije nekoliko tjedana odvalio je 100 km trčanja u Svetom Martinu. Sve je spremno.. i ode on.
Tijek utrke
Ekipe su podijeljene u dva kombija. Mi smo u kombiju broj jedan i ima nas četiri. U drugom su kombiju Grci, Alain iz Italije i naš Boris. Svoje segmente prvo odrađujemo mi, onda pet segmenata odrađuje ekipa iz kombija broj dva pa opet mi i tako dalje. Svatko trči po tri puta, s tim da Alain ima double-leg, tj. odlučio je da će samostalno istrčati segmente trkača koji nam nedostaje (jer ima nas ukupno devet).
Čim je Igor otrčao uskačemo u kombi i jurimo do prve izmjene gdje ću “štafetnu palicu” preuzeti ja. Srećemo Igora putem, trči pored ceste. Snalaženje već postaje jednostavnije, za sve pozicije izmjena imamo GPS koordinate, a blaženi Google Maps nas vodi precizno i bez greške do odredišta. No prolazak preuskim engleskim cestama s ogromnim kombijem uopće nije jednostavan i to nam oduzima poprilično energije.
Prvi segment
Nakon što je Igor vrlo brzo odgulio prvu dionicu, počinjem trčati pješačkom stazom pored ceste. Nakon par kilometara odjednom skretanje lijevo, a meni se čini da to nije moguće jer izgleda kao da trebam utrčati nekom u dvorište. Produžim ravno i nakon petstotinjak metara shvatim da sam pogriješio. Vratim se do oznake i skužim da trebam pored dvorišta u polje. Uzbrdo preko livade (srećom suhe), pa natrag na sporednu cestu. Brzo je prošlo tih prvih 11 km i već sam na drugoj izmjeni gdje me bodri ekipa.
Vožnja, vožnja
Nakon mene trčao je Alain pa Nedeljko pa opet Alain (onu dodatnu dionicu) i mi smo gotovi s prvim dijelom. Još je dan, vrijeme je za opskrbu hranom i pićem u obližnjem dućanu. Kupujemo i previše ne znajući što nas čeka. Sada imamo vremena dok ekipa iz drugog kombija odradi svoje, a mi se pripremamo i putujemo do 10. mjesta za izmjene.
Drugi put na stazi
Pala je noć, a svi koji trče ovako duge utrke znaju da je ona zeznuta. Dodatnu komplikaciju ovdje donosi i to da je utrka u smislu orijentacije zapravo svojevrsni urbani trail. Nema nikog tko će te usmjeriti ako promašiš znak ili ga je netko maknuo. Noćni dio utrke najvećim dijelom prolazi pored mora i u blizini White Cliffsa, ali mi ih naravno ne vidimo. No vrijeme je ugodno, nema kiše i može se normalno trčati. Igor se malo gubi ali ipak na kraju dolazi do stanice gdje preuzimam palicu.
Trčim obalom, a ni po čemu nemam osjećaj da sam pored mora. Jedan kolega je napisao “to ti je kao more” i moram priznati da se slažem, osobito u usporedbi s našim. Nakon 3 km penjem se travnatim stepenicama na vrh stijena (koje i dalje ne vidim) i nastavljam stazom koja je povremeno asfalt, povremeno staza i trava.
Noć
Nekako smo došli do kraja svojih pet dionica i vrijeme je za barem mali odmor dok trči druga ekipa. Smještamo se na strateške pozicije u kombi, svako u svojoj vreći za spavanje i uspjevamo odmoriti dva i pol sata. Ja jako teško zaspim u takvim situacijama, ali malo sam odrijemao.
Jutro
Jutro donosi olakšanje. Kad smo došli na red za trčanje, iza nas je bilo 20 otrčanih dionica, a ispred nas samo 10. Raspoloženje je vidno bolje, svima je jasno da ćemo uspješno završiti utrku, a to nam je bio i glavni prioritet. Od ekipe iz kombija dva saznajemo da Evmorfia, jedna od trkačica iz Grčke, neće moći istrčati svoju zadnju dionicu zbog ozljede i dogovaramo se tko će uskočiti. Svi smo htjeli, no Igor se učinio najspremnijim, a htio je zaokružiti istrčanu dionicu na 50 km. Pa neka mu bude.
Zadnja dionica
Odmah poslije Igorove redovne dionice preuzimam palicu i idem na svojih zadnjih 12 km. Davno nisam trčao lakše i ugodnije! Nestalo je opterećenje hoću li uspjeti, sunce je izranjalo negdje iznad Francuske, a priroda oko mene bila je samo za mene. Moj zadnji segment bio je oko 80% trail, uskim stazicama kroz šumu, pa pored stijena, preko nepregledne livade, koja je vjerojatno nekad bila golf igrališe, pa sve do 250+ stepenica kojima sam se spustio do izmjene broj 22.
Svaki korak ove zadnje dionice bio je čisti užitak trčanja. Nisam želio da završi, želio sam da ima barem još 2-3 dionice. No bilo je gotovo.
Kraj
Nakon što je trčanje zadnjih pet segmenata preuzela ekipa iz drugog kombija, pojačana našim Igorom, uputili smo se prema Brightonu gdje je finiš utrke. Predivan grad na obali ugostio je naš cirkus. Naša zadnja trkačica Natasha se pojavila i utrčavamo svi zajedno u cilj, nakon 28 sati. Oko vrata dobivamo predivne medalje koje spojene zajedno nose poruku. Sreća.
Physical, mental, social
U ove se tri riječi nalazi točno ono što se događalo na utrci – trebalo je izdržati fizički napor, trčanje i nespavanje, trebalo je izdržati psihički napor, novu sredinu, nove ljude koje vidiš prvi put u životu, a sve zajedno ima društvenu notu. Iako će zvučati kao floskula, za ta četiri dana koje smo proveli zajedno stvarno smo funkcionirali kao ekipa. Približili smo se i upoznali, proživjeli smo zajedno nešto izazovno i pobijedili sve prepreke.
Ova će nam utrka ostati trajno u sjećanju.
Oprema
S obzirom da smo bili Reebok tim, dobili smo sponzorsku opremu, kompet od glave do pete (više puta). Reebok ima dugu tradiciju proizvodne fitness odjeće, a ova za trčanje je perfektna i baš po mom ukusu. Ultra tanke majice, ugodni materijali i odličan dizajn.
Iako sam znao da će neke dionice biti trail, odlučio sam odmah na početku trčati isključivo u Reebok Floatride Run tenisicama – i nisam požalio. Ovo su mi prve tenisice ovog tipa, koje nemaju klasičan jezik, već “pleteno” gornjište i “kavez” za stabilnost. Prije Ragnar utrke isprobao sam ih samo jednom i htio sam vidjeti kako će izdržati i kako ću se osjećati.
U usporedbi s ostalim tenisicama koje koristim Floatride su lakše i mekše, a konstrukcija je takva da su i udobnije, osobito u prednjem dijelu stopala. Na cesti se ponašaju savršeno, odlično prianjaju za podlogu, meke su i imam odličan osjećaj brzine. Pokazale su se odličnim i na utabanim ravnim stazama, no nisu namijenjene za neki ozbiljniji trail. Staze kojima sam trčao na nekim su mjestima bile vrlo neravne (oranice, livade…), ali i njih sam uz povećan oprez prošao bez većih problema.
Uz ovu utrku za mjesec dana planiram trčati polumaratonu u Ljubljani i siguran sam da ću ga istrčati baš u Reebok Floatride Run tenisicama.
Hvala Reebok Hrvatska na ovom nezaboravnom iskustvu!
Istrčao i napisao Zvonimir Mikašek
