100 kilometara trčanja najduža je atletska disciplina koju priznaje i koja se provodi pod okriljem IAAF, Svjetske atletske federacija. A Hrvatska ženska reprezentacija trenutno je jedna od najboljih na svijetu!
Ženska ekipa nastupila je s četiri predstavnice – Marija Vrajić Trošić, Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Nikolina Šustić. Među njima na utrci u nizozemskom Winschotenu najbrža je bila Marija Vrajić Trošić koja je nakon taktički izvrsne utrke osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu, prvu na svjetskim trkačkim natjecanjima za Hrvatsku od 1993. (Branko Zorko, 1.500 m u dvorani). Uz to, ovo je bilo i pojedinačno Europsko prvenstvo na kojem je Marija osvojila srebrnu medalju. Na ovoj je utrci istrčala svoj osobni rekord i rekord Hrvatske, a za 3sporta je odgovorila na nekoliko pitanja.
3sporta: Pratimo te već dugo, na puno utrka si pobjeđivala i bila među najbržima. Vidiš li ovaj rezultat kao najveći svoj uspjeh u dosadašnjoj karijeri?
Marija Vrajić Trošić: Ovaj bih uspjeh ocijenila prije svega kao odskočnu dasku, jedan poticaj za daljnji rad.
3sporta: Poznat nam je tvoj fajterski duh. No čini se da si na ovoj utrci uspjela otrčati planski i smireno. Kakva je bila strategija?
Marija Vrajić Trošić: Na ovoj sam se trci usmjerila jedino na vrijeme, a ne na plasman. Jedino takvo gledanje me dovodi do napretka. Međutim bilo je prilično oblačno, a ja sam na obje ruke imala po jednu štopericu od kojih je svaka pokazivala druga prolazna vremena po kilometru pa me to zbunjivalo – nisam bila sigurna da li održavam pravilan ritam.
3sporta: Kako je tekla sama utrka?
Marija Vrajić Trošić: Nakon starta Nikolina i ja smo nastojale održavati odgovarajući tempo, međutim ona je zbog prijašnje povrede koljena i mučnine morala odustati oko 30-og kilometra. Jedno vrijeme trčala sam u blizini našeg trkača Hrvoja Lovelos Slovinca i Amerikanke Meghan Abrogaist. Mislim da sam se oko 40-og kilometra odvojila i počela sustizati žensku konkurenciju. Pretpostavljala sam da sam negdje na jedanaestom mjestu, ali nisam bila sigurna. Ne sjećam se koliko sam točno žena prošla, ali oko 75-og km su mi Pavao i Janko javili da su dvije Ruskinje ispred mene. Nakon što sam i njih pretekla saznala sam da sam na četvrtom mjestu. To mi je bio veliki poticaj za nastavak utrke. Onda je još i naša hrvatsko- nizozemska podrška g. Čedo Paić (koji nas je i sponzorirao sa Saucony opremom) navijao pa nisam smjela usporiti :). Međutim, nakon 85-og kilometra kad sam sustigla trećeplasiranu ženu izgubila sam koncentraciju. Zadnjih devet kilometara bilo je zaista vrlo teško za pretrčati, ali kad sam na kraju zadnjeg kruga vidjela u daljini cilj, pojavila se neopisiva sreća!
3sporta: Spomenula si neke članove ekipe. Često si na ovakvim utrkama nastupala sama ili u pratnji supruga. Koliko ti znači timska podrška?
Marija Vrajić Trošić: Timska potpora je vrlo bitna. Osjećalo se da nam nedostaje još koji par ruku da nam pomaže na okrepnim stanicama
3sporta: Znamo da loviš normu za OI. Koje utrke ćes trčati i što očekuješ?
Marija Vrajić Trošić: U ovom trenu razmišljam o dobro otrčanom Zagreb maratonu. Kako se on navodno ne nalazi na popisu maratona na kojima se može ostvariti norma za Olimpijske igre, nakon njega bih se odlučila gdje otići po normu.
Veronika Jurišić također je na ovoj utrci istrčala svoj osobni rekord na 100 km. Utrku je završila za 7:44:45 h i zauzela 11. mjesto u ženskoj konkurenciji. Evo njenog viđenja utrke.
Veronika Jurišić: Prije nešto manje od godinu dana, kad sam sjedila u avionu na povratku iz Dohe (pod dojmom lijepog prvog nastupa ultraške repke na svjetskom i europskom prvenstvu 2014.), maštala sam kako ćemo se jednom i mi penjati na to postolje. Ta mi se misao stalno negdje provlačila i za vrijeme trke. Trka je bila zbilja stotka iz snova: vrijeme skoro idealno (ne prevruće, u početku malo oblačno, ali bez kiše, malo obaveznog nizozemskog vjetra, ali ništa što bi negativno utjecalo na rezultat), staza i atmosfera uz nju nezaboravne, naš status “elitne ženske ultraške repke” motivirajuć. Winschoten ima 40-godišnju tradiciju ultraških natjecanja i to se osjeća. Mali grad je potpuno predan utrci, ulice okićene zastavicama i balonima, obitelji na ligeštulima ispred svojih kuća (navijaju i roštiljaju), klinci neumorno sve te silne sate trčkaraju uz stazu, trude se čitati naša imena sa startnih brojeva. Mene takva atmosfera neopisivo nosi. Znala sam da dobro držim ritam i već sam na 80-om kilometru bila sigurna da imam dovoljno snage da završim ispod 7:50 i uhvatim PB, ali do samog cilja nisam znala kako su cure i jesmo li i koliko smo blizu medalji. Janko je u zadnjem krugu viknuo “probaj sad stisnuti koliko ide” i samo mi se to vrtilo u glavi kroz tih zadnjih deset kilometara. Lud mi je taj osjećaj kad ti se sa svakim korakom čini da će baš ta sekunda biti presudna. Ulazak u cilj je bio neopisiv, Janko i Vlahek sa zastavom pred samim finišem, na semaforu 7:44 i vijest da je Marija druga u Europi i treća na svijetu !!!! i da Tonka trči izvrsno (da smo jako blizu ekipnoj europskoj bronci). Svi smo mi (cijeli tim) već jako dugo u trčanju i imamo u nogama puno velikih trka i prvenstava, ali mislim da će svima nama ovaj nizozemski dan ostati zauvijek urezan kao jedan od najvažnijih. I što je najluđe, ali potpuno objektivno, još uvijek imamo prostora za još bolje i ta me misao baš opija!
Naša ženska ekipa imala je četiri članice, no nakon odustajanja Nikoline Šustić zbog probavnih problema i bolova od stare ozljede, Antonija Orlić je morala preuzeti odgovornost za ekipni plasman i eventualno ostvarenje želje za treće mjesto u Europi. Taj je posao izvrsno obavila! Evo što ona kaže o ovoj utrci.
Antonija Orlić: Winschotenu je ovo bila 40. organizacija utrke na 100 km, i 8. organizacija Svjetskog prvenstva. Dočekali su nas iskusni organizatori, ravna staza i izvrsne vremenske prilike za dobar rezultat, a ja sam si zaželjela novi osobni rekord. Planirala sam završiti utrku između između 8:30 i 8:40 h, a bila sam uvjerena da 8:40 mogu. Sve brže od toga bi bilo riskantno jer se onda pojavljuju grčevi u nogama, a stajanje i masaže tada potroše puno više vremena nego par sekundi sporiji tempo.
Jutro je bilo hladno i ugodno za trčanje pa sam ipak odlučila malo riskirati. Kad je na 30-om km Nikolina odustala, sjetila sam se Jankovog plana od večeri prije gdje je je objasnio da u slučaju pucanja ne smijemo odustati jer s rezultatom od 8:30 h još uvijek imamo šansu za europsku medalju. Tada sam pokušala još malo ubrzati, ali to me koštalo – negdje iza 60-og km počele su me zatezati noge i u prolazu sam najavila da u sljedećem krugu stajem na masažu. Negdje ubrzo iza toga sam počela pucati i tempo mi je pao za nekih 10 sek/km. Koraci su mi postajali sve kraći, no sve ono što me mučilo s nogama je ostalo na istom nivou pa sam se ipak izvukla bez masaže. Na 80-om kilometru su mi rekli da ja Marija treća i da Veca ide dobro pa sam bila izbezumljena do kraja, čak sam pokušavala izračunati koliko najviše smijem pasti u tempu da ipak stignem do 8:30, ali mozak mi je tada bio već odavno isključen. Kada sam ušla u cilj, sat je pokazivao 8 sati 25 minuta i 18 sekundi.
Veselu trkačku ekipu u Nizozemsku je vodio izbornik reprezentacije Dragan Janković koji je izvrsno postavio taktiku, a ovaj put se ona i ostvarila. I on nam je dao izjavu o utrci.
Dragan Janković: Svjetsko prvenstvo na 100 km u Winschontenu je, što sam uostalom i najavljivao, bila najjača ultraška trka u povijesti. Naime, Camille Heron je otrčala najbolji rezultat u posljednjih 8 godina, četvrti u povijesti, a prvi put u povijesti se dogodilo da su četiri žene u jednoj trci trčale ispod 7:30. Rezultat Marije Vrajić je novi državni rekord i 15. rezultat u svijetu svih vremena. Samo tri puta u povijesti se dogodilo da se s tim rezultatom nije pobjedilo, a ovo je prvi put da se s tim rezultatom osvojilo „samo“ treće mjesto. Rezultat Veronike Jurišić (7:44:45 – 11. pozicija) je negdje oko 60-og mjesta svih vremena, i prvi put u povijesti da se s tim rezultatom na SP nije ušlo u TOP 10, uglavnom je na mnogim prvenstvima bilo dovoljno za medalju, na nekima čak i zlatnu. Rezultat Antonije Orlić (8:25:18 – 28. pozicija), je isto tako najbolji rezultat ikad ostvaren za tu poziciju, na mnogim prvenstvima je bilo dovoljno za TOP 15, a na nekima i za top 10. Na svim dosadašnjim svjetskim prvenstvima je ekipno vrijeme koje je ostvarila naša reprezentacija (23:37:14 – 4. mjesto) bilo dovoljno za jednu od medalja, na nekim prvenstvima i za zlatnu. Sve su to argumenti koji dovoljno govore o snazi ovogodišnjeg prvenstva i o uspjehu naše reprezentacije koja je briljirala u fantastičnoj konkurenciji, te i sama dala doprinos tome.
I Marija i Veronika su imale negativ split, tj. brže su trčale drugih drugih 50 nego prvih 50 km – Marija (3:44:04 + 3:43:13), Veronika (3:52:57 + 3:51:48), s tim da je Marija imala najbrži drugi dio (3:43:13) od svih učesnica trke, čak i od pobjednice Camille Herron, dok je Veronika imala sedmo vrijeme drugog dijela. U drugom djelu je Marija skočila sa sedmog na treće mjesto, Veronika sa 20. na 11., a Antonija sa 43. na 28., s tim da nakon polovice trke ni jedna od njih tri nije izgubila niti jednu poziciju ili u prijevodu – nitko ni jednu od njih nakon 50-og kilometra nije prestigao, a one su ukupno prestigle 28 atletičarki, što sve skupa govori kako su, između ostalog, i u taktičkom smislu fantastično odradile trku. Opširan izvještaj izbornika Jankovića možete pročitati ovdje.
Poredak ženskih ekipa:
1. Team USA 22:39:35 h
2. Team SWE 22:51:06 h
3. Team RUS 23:30:05 h
4. Team CRO 23:37:13 h (treće mjesto u Europi)
Poredak prve tri žene pojedinačno:
1. Camille Herron USA 07:08:35 h
2. Kajsa Berg SWE 07:20:48 h
3. Marija Vrajić Trošić CRO 07:27:11 h
Za Hrvatsku su u muškoj konkurenciji nastupila tri mušketira: Robert Radojković iz Rovinja, Hrvoje Lovelos Slovinac iz Zagreba, te Ivica Šakota iz Dubrovnika. Robert je nažalost morao odustati negdje oko 30. kilometra dok su Lovelos i Ivica uspješno završili utrku, Hrvoje Lovelos Slovinac za 8:01:31 h (69. mjesto) i Ivica Šakota za 9:54:19 h (102. mjesto).
Poredak prva tri muškarca pojedinačno:
1. Jonas Buud SWE 06:22:44 h
2. Asier Cuevas ESP 06:35:49 h
3. Giorgio Calcaterra ITA 06:36:49 h
U pratnji reprezentacije bio je Pavao Vlahek, dr. med koji je rješavao medicinske i logističke probleme natjecatelja, a za fotografije se pobrinuo Goran Pozek kojem i ovim putem zahvaljujemo što nam ih je ustupio za objavu.
Autor: 3sporta / foto: Goran Pozek
