Pola pet ujutro. Kako bi rekla moja trkačka prijateljica, samo tu i tamo preko prozora vidiš da neki penzići, koji ne mogu spavati, prate šturi TV program. Međimursko-varaždinska ekipa, nas devetero, strpalo se u kombi i krenulo put Velike, odnosno u podnožje parka prirode Papuk.
Posljednja utrka Trekking lige donosi, u svojoj najdužoj utrci od 28 km, kombinaciju trekkinga i trail trčanja, a u kraćim utrkama od 18 i 8 km samo trail.
Nakon ugodne vožnje stižemo pred restoran Čiča Mata, a s parkiranjem pred restoranom, nakon dosta magle i oblaka, pojavljuju se i prve zrake sunca. Super! Pa ovo će biti jedna od najboljih utrka!
Pogled prema obroncima Papuka i nekakvoj tvrđavi odmah iznad nas (kasnije smo skužili da se “to” zove Ružica grad), budi respekt u meni i one klasične misli: hoću li ja to moći, jesam li trebao izabrati kraću stazu, blablabla. Uglavnom, uz usputno pikanje ponuđenih delicija od čvaraka, kosane masti i raznih namaza, ulazimo drito u restoran i na registracije. Kategorije “lait“, “aktiv“, i najjača, “čelenđer” ispisane su točno tako, po Vuku. LOL. Dobra fora, organizatori!
Plaćam startninu, uz smiješak uzimam “goodie” vrećicu u kojoj imam što vidjeti. Start paket kakav nikad nigdje nisam doživio – umjesto pamučne majice s kojima više ne znam gdje bih – crni ručnik sa izvezenim logotipom utrke. Zakon! Dalje – paket čvaraka. Jbg, znaju organizatori kaj ti treba da prođeš sve ove zavrzlame po Papuku. Energetske čokoladice, magnezij i promo materijali (ne znam zašto, ali svi na engleskom jeziku) postali su već standardni u start paketima.
I onda iznenađenje – karta! Kakva sad karta? Kaj je to na karti? To JA trebam pratiti da bi došel do cilja? Hahaha! Odma sam se sjetil trenutaka dok su mi ljudi pokušavali objasniti kak se čitaju karte i kak sam im rekel “Mah, pa kad bu mi to trebalo?”. E jesam se zaj…. No, ok, budem si stavil kartu u ruksak, nek se nađe ako se izgubim. Ne bu pomogla, ali može poslužiti kao dodatna izloacija ispod astro folije ako bude mi zima 🙂 (neko je previše gledal Bear Gryllsa???)
Nisam se stigao okrenuti oko sebe, malo zafrkancije, presvlačenja, razmišljanja o dugim i kratkim rukavima, energetskim gelovima i ostalim nebulozama, i imam što vidjeti – 10 min do starta. Ajmo. Aaaaa…di je start opće? Start je bio 200-tinjak metara od restorana, a nakon što sam se “stopio s masom”, organizator je naveo nekoliko glavnih smjernica i savjeta gdje treba paziti i kamo skrenuti na neoznačenim dijelovima treking staze. Od svega toga ja sam čuo da pored bazena treba skrenuti lijevo u šumu. Totalno nebitna informacija jer je to skretanje bilo nakon cca 1,5 km od starta, pa ono… kud’ svi, tud i mali Mujo.
Tih prvih 1,5km bilo je i jedini dio staze na asfaltu, a onda piči uzbrdo. Ali onak, pravo uzbrdo, odmah za zagrijavanje. Da ne bi neko mislio da će biti lako. A šuma – prekrasna. Jesenski crveno-žuto-smeđi tonovi na lišću, na obzoru oblaci koji sjede na planinama, svježi zrak ako uspiješ do zraka doći…
Penjemo se do prve kontrolne točke na već spomenutom Ružica gradu gdje prvi put cvikamo startni broj. Kolega Dejan i ja trčimo cijelo vrijeme zajedno i razgovaramo o tome kak se ne treba bojati pustiti se nizbrdo kol’ko ide. Ali to “nizbrdo” nikako da dođe. Samo ono “uzbrdo” i “sljedeće uzbrdo”. Čekam da se konačno popnemo do vrha, a kroz ogoljele grane uspijevam negdje tamo gore vidjeti gole stijene.
Aaaa sad se sjećam. Te sam stijene vidio dok sam guglao gdje to idem trčati. Tauberove stijene stvarno su prekrasne. Kad se konačno popneš gore i staneš da ti od muke pluća dođu sebi, ima se što vidjeti. Prekrasan pogled puca na sve strane, dok te ostali trkači pucaju svojim pogledima jer im smetaš dok ti razgledavaš prirodu. Okinem koju fotku, idemo dalje.
Trčimo malo po hrbtu tog dijela i evo, konačno spust. Ajmoooo Dejaaaan piči nizbrdo! E tu smo fakat dosta ljudi prestigli, ali nije zadovoljstvo nizbrdice dugo trajalo. Nastavljamo dalje dobro označenom stazom, cvikamo startne brojeve.
Startovi kategorija “aktiv” i “lait” bili su sa po 30 min odmaka od “čelenđera”, a staze su se u jednom dijelu spajale, pa nisi kasnije više znao tko je tko, tko trči, tko hoda, tko su planinari, a tko trkači. Tko ti je konkurencija, a tko nije. Tko, tko?!?
E sad, sve je bilo lijepo i krasno do treće kontrolne točke, gdje je bio kraj označene, a početak trekking staze. Nije bed, samo treba doći do kontrolne točke 6, gdje je staza dalje označena. Ok, bez panike, imam kartu u ruksaku. Haha.
Ništa, odlučujem trčati za trkačima ispred mene i vjerovati da oni znaju put. A kaj sad, ako se oni izgube, bar neće biti sami. Na jednom usponu uhvatio sam, kasnije sam saznao. Slovenca, koji je imao super tempo i odgovaralo mi je trčati iza njega. Držim se njega i pratim ga, a onda skužim – on u ruci ima kartu! E! Pa taj zna čitati kartu i zna kud ide! Woo-hoo! Pa ti si moj do kraja utrke. Ako bum te mogel pratiti, naravno. Skužil je lik da ga pratim pa smo počeli i razgovarati, a bilo je to netom prije jednog škakljivog skretanja u obliku slova “S” gdje ne vjerujem da bih sam bio odabrao pravi put.
Trčimo mi tako zajedno, ćaskamo pomalo, priča on kako je tu negdje prošle godine na cesti sreo veprove i tako to sve… Tu opet kreće malo žešći uspon prema još jednom vrhu. Hodamo mi šumom prema gore, kad odjednom, niotkud prema nama doleti neki lik, trči prema nama i piči dolje k’o lud. Rekoh, otkud sad ovaj? Nema veze, ajmo dalje, korak po korak sve sam bliže i tome vrhu. Kad opet neki lik prema nama i prema dole, pa za njim opet neki likovi. Onak, WTF?
Poslije tog vrha, gdje smo opet uživali u pogledu (a neki se zbog toga i izgubili), ispostavilo se da se treba vratiti istim ili sličnim putem jedan dio staze, kako bi se nastavilo dalje. Ok, sad sam i to naučio.
E tu sam već bio umoran, ali donekle lako nastavljam dalje jer se tu staza spuštala, i trebalo je samo uhvatiti ritam. Stisnuo sam jedan med u usta, vodu, isotonic i idem dalje. Spuštamo se kroz šumu i skokom preko potoka izbijamo na šumsku cestu.
Dosadnu, ali ravnu cestu, baš kao stvorenu za malo odmora za noge. Polako razmišljam o okrepi na 20-tom kilometru, a kad preda mnom – okrepa na 15-om! Uh kako sam joj se obradovao! Tu je bila i “živa kontrola” sa zapisivanjem brojeva. Tamanimo banane, napolitanke, razno… Planinarski dom Jankovac i jezero pored njega u ovo doba jeseni su prekrasni. Krećemo dalje uz jezero, a Dejan mi govori kako je tu sad lagani uspon sljedećih 5 km, taman do sljedeće okrepe. Tako je i bilo, a pokazalo se da treba dobro pratiti stazu, iako hodaš i misliš da ne možeš zalutati.
E da, tu je bilo i malo blata pa je trekking dionica time bila upotpunjena! Dolazim do vrha tog brda, a onda opet juriš nizbrdo. Iako su mi od “brzine” spuštanja suze išle od vjetra, Dejan mi je nekud pobjegao i ne vidim ga više ispred sebe. Tu sad ima svih kategorija natjecatelja, pa ih dosta i prestižem, čak i neke iz svoje ekipe.
Sljedeća okrepa je još bolja od prijašnje! Taman sam stigao i izviknuo svoj broj radi evidencije, a tip ispred mene sipa vruće ćevape i pečeni špek na stol! Inače nisam neki ljubitelj kobasica i špeka, ali ovaj špek bio je najfiniji u mom životu. Vrući, slani, malo mastan…mmmm…. Jedna banana na sve to i gibam dalje. Opet se penjem jedno vrijeme do vrha brda, gdje počinje zadnji ali i doista dugi spust. Tu čak dostižem i prestižem i mog ranijeg prijatelja Slovenca, a iz sebe vučem zadnje atome snage kako bih izdržao taj zadnji dio.
Na satu piše 26 km, znači još samo dva! Konačno zvaršavam spust i nalazim se opet kod onih bazena s početka, samo s kontra strane. Dalje znam i bez karte 🙂 Trčim još tih 2 km, direktno do restorana i šanka, gdje je bio i cilj! 3 h i 39 min trebalo mi je za ovu avanturu. Ja zadovoljan!
Nakon utrke, nismo se puno zadržavali jer smo znali da nas čeka još oko 3 h vožnje do doma.
Sve u svemu, ovo mi je bila jedna od ljepših utrka na kojima sam sudjelovao i preporučujem svakome tko voli ovakav tip utrka ili planinarenje da posjeti park prirode Papuk.
Trčao, napisao i usput fotkao: Tomislav Možanić
