Nekima prvi maraton, a nekima 250. – šarena rijeka raznolikih trkača razlila se prošlog vikenda po glavnom gradu Slovenije. Ljubljanski maraton doista je primjer vrhunske organizacije i atmosfere na stazi, a to je iskusilo gotovo dvadeset tisuća trkača. Hrvata je bilo oko dvije tisuće.
Vremenski su uvjeti bili dobri, skoro idealna temperatura uz povremeno neugodne nalete vjetra. Slovenci doista jako vole svoj maraton pa je spontano okupljenih navijača bilo svuda uz stazu, a to su dodatno začinili glazbenici koji su žestoko svirali na nekoliko mjesta.
Najbrži maratonci i maratonke očekivano su bili gosti iz Kenije i Etiopije. Kod žena je pobijedila Shuko Genemo Wote s 2:27:02, druga i 50 sekundi sporija bila je Purity Jebichii Changwony, a treća Jane Jelagat Seurey s 2:28:05. Najbrži muškarac na maratonskoj trci bio je Marius Kimutai koji je u cilj stigao za 2:08:33, minutu iza njega Solomon Kirwa Yego i na trećem mjestu Albert Korir s 2:10:35.
Naši najbrži predstavnici bili su Nikolina Šustić Stanković (2:50:34) i Danijel Katalenić (2:54:00).
Na upola kraćoj stazi pobijedila je Fruzsina Bakonyi iz Mađarske s 1:22:36, druga je stigla slovenska trkačica Klara Ljubi 13 sekundi kasnije, a treća Srpkinja Biljana Cvijanović s 1:24:00. Rok Puhar je pobijedio na domaćem terenu s 1:08:17, drugi je bio Austrijanac Michael Marantelli s 1:09:09, a treći opet Slovenac Jan Brešan za 1:09:37.
Najbrži polumaratonci iz Hrvatske bili su Ingrid Nikolesić (1:25:15) i Goran Murić (1:18:23).
Sve rezultate možete pretražiti na linku.
Čestitamo svima i vidimo se u predivnoj Ljubljani i iduće godine (s nadom da će nas tada dočekati nešto kreativnije medalje)!
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
__________
Evo i nekih dojmova trkača 22. Ljubljanskog maratona:
Bio je to moj prvi maraton, krenuo sam prilično konzervativno i nastojao disciplinirano održavati jednolik tempo. U par navrata sam bio u iskušenju ubrzati, ali sam, na svu sreću odolio tom porivu.
Negdje oko 17. kilometra me uhvatila nekakva kriza, ali su baš tu negdje trojica rokera pored ceste imali svoj preformans. Momci su tako žestoko prašili da sam u trenu zaboravio krizu i noge su postale nekako lakše.
Nakon 20. kilometra i odvajanja od polumaratonaca prolazi mi kroz glavu da sam mogao i ja skrenuti prema cilju za polumaratonce kad sam vidio kolika rijeka ljudi ide u cilj polumaratona, a na maraton nastavlja samo manji dio. Kako su kilometri odmicali noge su postajale sve teže. Ipak sam do 35. kilometra odradio u istom tempu kao od starta. Nakon tog 35. malo sam popustio u strahu da me neće negdje zalijepiti za asfalt i da neću moći dalje, a tako blizu cilja sam.
S vremenom 4:19 sam utrčao u cilj, čak sam imao i sprinterski finiš kad sam vidio ispred sebe nekoliko natjecatelja u ciljnoj ravnini.
Iako sam, eto, odradio svoj prvi maraton ipak će mi najviše ostati u sjećanju cijeli taj šušur oko fantastično održane utrke. Navijači cijelom trasom utrke. Prepune okrijepe na svakih 2,5 km. Svako malo neko dobacuje: „Dejmo, dejmo!! Še mal, še mal!!“
Predivno iskustvo. Ljubljana, Slovenia, svakako se vidimo opet.
Renato Pilipović
__________
Svaki utrka ima priču – želju, plan, početak i cilj. I puno više. Moj prvi polumaraton je najviše od svega bio želja. Hvala svima na podršci – zaslužili ste čuti priču o herojima koje mnogi brzi nisu upoznali.
Još prije 10 mjeseci sam se oporavljala trčeči 200 m, pa 500 m… Jučer sam bila jedna od 12000 trkača na startu polumaratona i maratona u Ljubljani. Divnoj Ljubljani, s najboljim navijačima duž cijele trase!
Krenula sam sa začelja da ne ometam druge, no noge su nosile same, srce htjelo, bar tisuću sam ih prešla. Divota! I nakon 10 km boool! Opet ta opaka bol! Šepala sam, hodala, pokušavala se više puta vratiti u trku i usput gledala kako me ona tisuća trkača prelazi. Hmmm…grzem usnu i brojim koliko mi sati šepanja preostaje do cilja.
I onda dolazi najbolji dio! Začelje! Na začelju su pravi heroji utrke: starci, šepavi, ljudi sa slabim plućima ili bez iskustva,… stotine onih koji jednostavno žele doći do cilja. Razbiti zid i tvrdoglavi su – kao i ja. 🙂 Ma ništa drugo nije bitno! Otraga je fešta! Otraga se jedu banane i čokolade na svakoj okrepnoj stanici, rukujemo se. Otraga se ide i na wc ili masažu kad god zatreba. Otraga je Selma iz Ljubljane, dankinja koja dugo nije trčala, ali je došla u Ljubljanu samo da bi trčala, djevojčica sa down-sindromom koja voli trčati s mamom, mostarac koji voli brati gljive…Svi se kužimo i lagano držimo svoj tempo prema cilju.
Neodoljive okice kraj ceste i pružene ručice obavezno su dobile 5. Pa čak i transparent sa srcem na kom piše “daj 5 za snagu!” Bobnjari i trobentice koje su dočekali nas otraga su dobili obavezni smiješak ili leteću pusu… Otraga je ekipa! Policajcu na zavoju je sve jasno dok me gleda ovakvu šepavu, pa zeza: ne tako hitro, gospa!
Usput sam par puta radila čučnjeve i mahala nogom da bi sve sjelo na svoje mjesto… bol se smanjuje i lakano napuštam “moje otraga”. Mašemo si. 🙂 Srce mi je prejako i željno cilja.
Sretna sam! Jako! I zbog brzih trkača, i zbog mojih heroja otraga, zbog cijele priče, zbog tvrdoglavosti… zbog ostvarenog cilja. 🙂
Dunja Franjić, objavljeno u grupi TRČIMO! 3sporta.com
