Ne sjećam se točno kad sam se odlučio trčati još jedan maraton ove godine, ali se sjećam da je od prvog trenutka u igri bio maraton u Reggio Emiliji. Najviše me privukao kasni termin utrke jer mi je ostavio dovoljno vremena da se odmorim od Zagrebačkog maratona i kvalitetno pripremim za još jedan maraton.
Zapravo mi je već u rujnu bilo jasno kako na Zg maratonu neću biti u najboljoj mogućoj formi jer sam zbog Plitvica dosta kasno krenuo s treninzima za drugi dio sezone. A ja se volim temeljito spremiti za maraton za što mi najčešće treba 5 mjeseci. Pokušao sam i sa šest, ali to je bilo previše. 
Drugi razlog za odlazak na ovaj maraton je i relativna blizina Reggio Emilije, svega 6-7 sati vožnje do tamo, a maraton je (kao i većina talijanskih) organiziran na najvišem nivou s mnogo trkača, a koliko sam vidio tamo se postižu i vrlo kvalitetni rezultati. Gotovo da nema grada u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji u kojem Marija Vrajić nije trčala maraton , a osobni rekord je postavila upravo na ovom maratonu prije dvije godine. Znajući da je Marija stalna gošća Reggio Emilije već prije dva mjeseca smo se počeli dogovarati o zajedničkom odlasku na utrku, a konačni dogovor je pao poslije Stareka.
Na utrku smo krenuli dosta kasno, u subotu oko 12h i to zbog nekih mojih obaveza koje sam imao u jutarnjim satima. Osim Marije i mene, na put s nama je krenuo i Marijin muž Dejan. Ili bolje rečeno, mi s njim, jer je on vozio. A u Ljubljani smo “pokupili” i moju prijateljicu Vesnu kojoj je ovo bio drugi maraton u životu. Prvi je trčala prije 6 mjeseci na Plitvicama. Dejan je toliko pričao i zabavljao nas cijelim putem da nismo ni skužili kako smo brzo stigli na odredište. Čovjek je pravi zabavljač!* Po dolasku u Reggio Emiliju shvatio sam kakva je Marija tamo zvijezda, pri tome ne mislim samo na taj grad, već na cijelu Italiju. Organizator i ostali trkači su je tako srdačno pozdravljali i izljubili kao da je Usain Bolt. Bez pretjerivanja. Nakon što smo obavili registraciju i uzeli brojeve otišli smo u hotel, večerali i vrlo brzo na počinak. Ne sjećam se kad sam zadnji put u krevetu bio u 21:30.
Sate prije utrke sam proveo vrlo ležerno. Start je bio u 9h, a budilicu sam namjestio na 6h, no priuštio sam si još pola sata dodatnog sna što je rezultiralo time da sam za doručak pojeo puno manje nego što inače jedem prije maratona. Ali tako mi je odgovaralo, uopće nisam imao neku potrebu za obilnim doručkom kao inače. Kao da sam se tako dobro “loadao” prethodnih dana da sam slobodno mogao startati maraton na tašte. No pola žemičke i jedan kolačić su mi savršeno sjeli. Poslije toga kava i pola litre izotonika i spreman sam za start. Još samo treba obaviti sve aktivnosti vezane uz WC. Zagrijavanje pred utrku vrlo kratko. Marija i ja smo malo trčkarali gore dole u startno ciljnom prostoru, u svoj onoj gužvi smo izgubili Vesnu pa joj nisam stigao ni poželjeti sreću i dobru utrku. Nakon starta maratonaca u kolicima uslijedilo je predstavljanje najboljih trkača i trkačica, a posebno je najavljen Paolo Bettini kojem je ovo bio prvi maraton u životu i stao je na startnu liniju pored Marije i mene. Zna pored koga će.
Prije samog opisa utrke evo nekoliko podataka o samom maratonu. Ovo je bilo 16. izdanje istog. Na prvim maratonima broj natjecatelja se kretao oko 1500 da bi 2005. godine prvi puta probili granicu od 2000 trkača i trkačica. Slijedeće godine je zabilježen i najveći broj natjecatelja (2800) da bi u slijedećih par godina došlo do stagnacije i blagog pada u broju trkača, ali poboljšanja u kvaliteti utrke. Tako je 2009. godine postavljen rekord staze (2:13:46) za muške, dok je ženski rekord staze postavljen 2007. godine (2:35:28). No ove je godine većina tih rekorda porušena: startalo je 2986 trkača i trkačica, postavljen je muški rekord staze, a jedino je opstao ženski rekord staze koji je opasno visio čemu sam i osobno svjedočio veliki dio utrke. Inače, staza u Reggio Emiliji ne spada u red laganih, ravnih staza, no unatoč tome tamo se postižu jako dobri rezultati. Sličan slučaj je kod nas s Riječkim polumaratonom. Svi će reći da je staza teška, a opet većina tamo trči svoja najbolja vremena. Što se atraktivnsoti staze tiče, ja bih rekao da je tipična talijanska (iako mi je ovo tek četvrti put da trčim u Italiji), početno kruženje po gradu, pa na selo, tamo dođeš do nekog malo većeg mjesta i povratak nazad nekim drugim putem. Nema nekih atraktivnih građevina, parkova i slično, no tu smo zbog trčanja, a ne razgledavanja. Turistički se ide u New York, London, Pariz, a u Italiju (i Sloveniju) po rezultat.
Odmah nakon starta uhvatio sam se za grupu u kojoj su bile vodeće žene i ta grupa je bila vrlo brojna. Uz njih tu su bili i njihovi pacemakeri, a skupilo nas se još puno koji volimo trčati brzo u društvu djevojaka.
Kad smo izašli iz grada grupa se raspala ne nekoliko manjih grupica. Jedna predvođena visokim Tunižaninom je otišla malo naprijed, ja sam ostao u grupi s vodećom ženom i kasnijom pobjednicom Elianom Patelli, a neki su polako počeli zaostajati. Prvih 8km utrke je više manje ravno, uz par blagih uzbrdica i nizbrdica, a zatim ima sve više uzbrdica uz tek poneku nizbrdicu, no itekako se osjeti da se staza penje. Ja sam na većinu tih uzbrdica došao na čelu kolone pa bih malo “usporio” i na kraju uzbrdice bih se našao na začelju kolone, ali ni u jednom trenutku nisam upao u probleme da bih pustio grupu. Zatim bih opet otišao malo naprijed, a grupa je s vremenom postajala sve manja i manja. Najviša točka utrke je na 17. kilometru, a do tada nas je u grupi ostalo svega pet. Eliana, trkač koji je bio zadužen za njezin tempo, jedan trkač u Brooks tenisicama kojeg sam ja u toku utrke prozvao Balaško jer i on ima iste takve i neki Davide koji je imao podršku biciklista sa strane. I ja…
Nakon 20. kilometra uslijedio je najljepši dio staze, blagi dugi spust, upravo onakav kakav ja najviše volim. Polumaraton smo prošli 1:18:22, a kilometre poslije tog prolaza smo išli ispod 3:35/km. U tim trenucima sam tako uživao u trci da je to teško opisati riječima. Imao sam osjećaj kao da bih mogao tako do kraja. U međuvremenu je Davide malo zaostao tako da nas je u grupi ostalo četiri, a sve je bliže bila grupa s onim Tunižaninom koja se raspala na parove i pojedince. Ali “san” je kratko trajao. Tik pred oznakom 25. kilometra došli smo do najstrmije nizbrdice u cijeloj utrci, no na nju se nastavljala i najstrmija uzbrdica, a na vrhu te uzbrdice bila je okrepna stanica. I ja se zaletim gore kako bih došao prvi do okrepe kao da će nestat vode ako se ne požurim i tu počinju prvi problemi. Malo sam pretjerao i u slijedećim kilometrima sve teže sam pratio Elianin tempo, no nisam puštao. Zajedno smo dostigli nekoliko trkača i taman kad se formirala nova grupica ja sam izgubio korak na jednoj kratkoj uzbrdici i pustio grupu. To je bilo negdje oko 30. kilometra i do kraja utrke sam trčao sam. Iza 35. kilometra me prestigao jedan trkač, pokušao sam ga pratiti, ali mi je bio malo prebrz. Unatoč težini koju sam osjećao tempo mi nije značajno padao, i dalje sam držao tempo ispod 3:45/km. No nakon 35. kilometra dolazimo na najteži dio staze gdje se trči kroz neki park gdje je puno šetača (što je pozitivno), ali i puno kratkih uzbrdica i nizbrdica što mi kvadricepsi sve teže podnose. A najgori dio trke je svakako bio prolazak kroz neki podvožnjak na 39. kilometru što mi se činilo kao da sam na Lagvić ligi, i to na Mrcini. Onaj Davide je sve bliže, čujem kako mu cijeli grad viče “Vai Davide!”, očito je neki domaći dečko. Do kraja je još par kilometara i ponovno uspijevam ubrzati, čak spuštam tempo na kraju i do 3:30/km i ne dam mu da me stigne. A skoro sam dostigao i onog koji me prestigao nakon 35km. Kroz cilj prolazim u vremenu novog osobnog rekorda – 2:36:59, i sretan sam k’o Nova Godina.
A vidim da ni Eliana nije došla puno prije mene jer još nije došla sebi za fotografiranje i izjave. Bila je 43” brža. Dobivam medalju, ogrnu me ručnikom i odlazim nešto popiti. Mislim da mi “Sky Cola” nikad nije bila finija. Vraćam se nazad da dočekam Mariju u cilju i nisam puno čekao. Eto Marije na 2:51:04. I ona je istrčala osobni rekord i osvojila odlično 8. mjesto u vrlo jakoj konkurenciji. Već sam spomenuo da je pao muški rekord staze. Postavio ga je Marokanac Mokraji Lahcen i sad iznosi 2:12:29. Drugi je bio našim trkačima poznati Mađar Tamas Kovacs (rekorder Jaruna) s 2:14 dok su drugi Mađari ostali bez novčanih nagrada iako su išli ispod 2:30. A novci su se dijeli za prvih 10. Ja sam bio ukupno 26. u utrci, 25. od muških i 4. u kategoriji. No nisam ostao bez nagrade jer su organizatori praktičnim nagradama počastili sve muške ispod 3h i sve žene ispod 3:30. A malo iza 3:30 na cilj je došla Vesna – točnije u vremenu 3:41:39, što je više od 25 minuta bolje od Plitvičkog rezultata.
Povratak doma je bio još ugodniji i zabavniji od odlaska na trku. Svi smo bili sretni i zadovoljni zbog “personal bestova” koje smo istrčali, a Dejan nas nije prestao zabavljati sve do Zagreba.
Preneseno s: http://goranmuric.wordpress.com/2011/12/12/osobni-rekord-na-kraju-sezone/
*Mala interna šala na Dejanov račun koji je toliko koncentriran na vožnju da progovara samo u slučaju krajnje nužde.
Autor: Guran Murić
