TIHA VODA BREGE DERE

[INTERVJU] ADRIJANA ŠIMIĆ: Zbog puno prepreka, cilj mora biti velik – da ga bolje vidiš

Da izreka “Nikad nije kasno!” nije tek isprazna floskula dokazuje naša sugovornica, 53-godišnja Adrijana Šimić – žena koja je još jednom, ovaj put na utrci u Našicama, pokazala nevjerojatnu izdržljivost i održala se ne samo na nogama, nego u trčećem ritmu 25 sati. Time je iza sebe ostavila i mlađe žene i sve muškarce te odnijela pobjedu na Lapovac Backyard Ultri sa 167.65 kilometara u nogama.

 

… A počela se ozbiljnije baviti trčanjem ne toliko ni davno, iako samu sebe ne smatra čak ni ozbiljnom trkačicom. Za sebe kaže da je sanjar među trkačima.

3sporta: S koliko godina si navukla tenisice da više ne izađeš iz njih, kakvi su ti trkački počeci?

Adrijana: “Hej, dođi četvrtkom na ligu Puntijarka, to je nešto za tebe!” javila mi je 2012. godine prijateljica koja je tada bila u BRT školici trčanja. Od tada su mi tenisice glavna obuća. 🙂 Tražila sam kontinuitet u trčanju. Trčala sam i prije, ali uvijek sa prekidima. Glavni okidač bio je nekih još ranijih godina, u želji da očuvam zdravlje zbog sebe same, svoje mlade obitelji, kao i da bih mogla pomoći roditeljima jer se mama teško razboljela. Na neki način sam joj zahvalna na indirektnom poticaju.

 

3sporta: Prvi si maraton istrčala tek sa 45 godina i nakon toga si povećala apetite… Može li se reći da si se zaljubila u ultre?

Adrijana: Kako sam voljela trčanje, želja mi je bila istrčati jedan maraton u životu. Jednom. Dogodio se već 2013. na poticaj moje glavne motivatorice Milane Murgić. Nisam znala što su ultre do 2014. kada sam istrčala Čazmu i šestosatni Forrest Gump. Onako. Za svoj gušt. Ne smatrajući se još duže vrijeme ultrašicom. Onda sam se početkom 2016. ozlijedila i izostala s klupskih treninga praktički cijelu godinu. Samo sam džogirala u jutarnjim satima. No, da bih održala kontinuitet odlučila sam na jesen trčati prvu stotku u Svetom Martinu na Muri. Nije skromno, ali zbog puno prepreka cilj mora biti velik da ga bolje vidiš. 🙂 Mnogi znaju da je i za to ˝kriva˝ ona ista Milana. Znajući da sam u međuvremenu na to do listu stavila Passatore (nakon što sam pročitala osvrt Veronike Jurišić, koji ujedno nije bio jedini koji me motivirao na ultra ludorije), predložila je da odemo u Sveti Martin – ona na 50 a ja na 100 km. Uglavnom, nakon te stotke trener Dragan Janković bacio mi je bubu u uho o utrci na 24 sata, a nakon toga se sve zarolalo. Trebala mi je 1,5 godina da kažem “da“.

Glavna motivacija za prvu stotku, kao i za sve sljedeće ultre uključujući BY Lapovac, je izdržljivost. Idem vidjeti koliko mogu. A da bih mogla što duže, trebalo je biti kreativna u micanju kriza. Ne mogu reći da je to bila zabava, ali izazov da. Nisam poželjela odustati nijednom. Ako sam se za neku utrku odlučila, jedva sam ju čekala. Bilo je par teških situacija, ali nisam poželjela sama se maknuti sa staze.

 

3sporta: Iza tebe su izrazito teške i duge utrke na 100 kilometara poput Passatorea, ali i one na 24 sata sa 182 km u nogama, na kojima si nastupila kao članica Hrvatske reprezentacije. Također, možeš se pohvaliti i titulom prvakinje na Prvenstvu Hrvatske na 100 km, 2017. godine u Sv. Martinu na Muri. Kako nakon svega toga možeš sebe nazivati neozbiljnom trkačicom, čak ni rekreativkom?

Adrijana: Haha, pa evo, u međuvremenu sam postala ozbiljna rekreativka. 🙂 Koliko sam neozbiljna trkačica govori činjenica da sam dva tjedna unazad, prije Lapovca, na Durmitoru u pet dana istrčala preko 100 milja, planinarila možda 20-ak kilometara i zadnji dan odvozila bajkom Durmitorski prsten, 84km i 2000 metara visinske s Ahilovom tetivom koja me 2-3 tjedna upozoravala. Mislim da to ne rade ozbiljni trkači. 🙂

3sporta: Koliko truda i vremena “neozbiljna trkačica“ poput tebe ulaže u treninge? Koliko kilometara trčiš unutar tjednih, odnosno vikend-treninga?

Adrijana: Nisam baš sklona brojkama pa mi je to uvijek teško pitanje. U zadnje 3-4 godine godišnja se kilometraža vrti oko 3200-3400 km. Ove godine će biti više, ako ovako nastavim i 30 posto više – isto nešto što ne rade ozbiljni trkači. Riskiram, svjesno. Tako je mjesečna kilometraža 350-450 km, a prvi put sam ove godine imala više od 500 km u mjesec dana. Vikend dužine različito – 25-45 km subotom i nedjeljom 10-15, ovisi o utrci za koju se spremam.

Žrtva je u smislu što me nema doma pa ponekad odem ranije da bude neprimjetnije :), a glede discipline, s obzirom na to da želim kontinuitet, da, disciplinirana sam.

3sporta: Trčala si 25 krugova oko jezera cijelu večer, cijelu noć i cijeli idući dan na 35 stupnjeva i nemilosrdnom suncu, sa samozatajnim osmijehom na licu, u tišini, gotovo neprimjetna, praktički na začelju skupine. Mnogima je dugo trebalo uopće odgonetnuti tko si ti, da bi na kraju izašla kao veliko iznenađenje u vidu pobjednice, među brojnim poznatim ženskim ultraškim licima i snažnim muškarcima. Što te drži toliko postojanom, snažnom, nesputanom i pozitivnom svo to vrijeme?

Adrijana: Pitanja postaju sve teža… 🙂 Bila mi je ovo posebna utrka. Od starta mi je sve nekako bilo drugačije. Nisam u utrku ušla svježa, niti oduševljena kako inače budem. Istina, bila sam i pretjerano tiha što je i Janko primijetio i uvijek startala u zadnjem redu. No s druge strane, nije me ništa ni brinulo. Utrku sam uplatila sat vremena prije isteka roka. Pomogla mi je pomisao da će svi biti tamo, na Lapovcu i trčati u teškim uvjetima, a mene neće biti (?!). Gotovo! Uplata i dolazim! I to je bio kraj dilemama, sumnjama… Od tog trenutka utrka je krenula i mentalna priprema je bila u tijeku. A za mene to znači da nema loše stvari u utrci. Da ću sve, ama baš sve, nastojati okrenuti u saveznika. Pa tako i to naše sunce. 🙂 Nevjerojatno je svima, ali i meni, da sunce uopće nisam doživljavala. Možda sam se samo dobro hidrirala, stavljala sam i led u šiltericu, po 3-4 kockice od kojih se niti jedna jedina kap nije spustila niz lice… ali, da me netko pitao da li mi je vruće, rekla bih ne. Ta misao ne bi postojala, jednostavno jer ne pridonosi utrci. Točka. Dan nakon utrke malo sam se uplašila tog stanja. Boca vode koju sam uzela u ruke u šatoru bila je vruća, a meni je unutra bilo OK.

I bez obzira na moju lošu tehniku trčanja, bila sam svjesna lakoće pokreta – od početka do kraja.

 

3sporta: Postoji li neka životna priča kao podloga iz koje crpiš snagu i inspiraciju?

Adrijana: Rekla bih da samo nastojim gledati pozitivno. Osobito u ultrama nemam mjesta za negativnosti, a i think pink stanje je poželjno. Znači, iako je na Lapovcu jako sunce bila činjenica, ni činjenica da sunce daje život ne može biti negativna te će ona biti iznad njegove jačine. To zvuči kako zvuči, ali meni pomaže. Nepovoljne uvjete nastojim učiniti saveznicima. No, istina, ima situacija u kojima nisam bila i ne znam kako bih ih riješila.

 

3sporta: Nisi trkačica koja među svoje adute može ubrojiti neku veliku brzinu. Međutim, to se nije pokazalo presudnim za uspjeh u vodama u kojima si se ti našla. Koje su ključne razlike između ultra-dužinskog trčanja, posebice vremenski zadanog i onog općoj javnosti mnogo poznatijeg, natjecateljskog u smislu brzine?

Adrijana: Meni je najvažnije postaviti realan cilj. Među starijima sam, ali još uvijek popravljam rezultate. 🙂 Tako da i za vremenske ultre, kao i za ove druge, za svaku sljedeću samo malo dignem ljestvicu i idem ka tome. Ne uspijem uvijek, ali se trudim. U tom smislu, rezultat mi nije najvažniji. Nisam dosad spomenula, ali osim što sam postigla kontinuitet radi zdravlja, zajednički klupski treninzi, druženja uz pivu i putovanja su mi smisao cijele priče. Moja kvartovska grupa Jogging ponedjeljkom, pa moji Amateri (zapadni i istočni kvartovi J), Rakijarun grupa, pa durmitorske cimerice, moja 6. grupa najjakijih – to su razlozi zbog kojih trčim. Postigla sam neke ultraške rezultate, ali ne bi ih bilo da nije bilo svih ovih ljudi AK Sljemena na čelu s Draganom Jankovićem i Žanom Rajić.

Naravno da su godine faktor, ali se prilagodimo mogućnostima. Iako, od onih sam koje će motivirati nečiji neočekivani uspjeh. Volim one rijetke primjere starijih sportaša koji svojom upornošću i vjerom postižu uspjeh. Znači, i mi možemo ako želimo. Da, želja je ključna!

 

3sporta: Namjerno su u prethodnom pitanju istaknute kolegice jer su i na ovoj utrci izdržljivosti žene držale većinu u preostalim skupinama već kako je noć odmicala kraju. Ima li uistinu spol veze s tom činjenicom, kao i činjenicom da imamo vrlo moćnu žensku reprezentaciju u ultrama?

Adrijana: Poznato je da su u sportovima u kojima je izdržljivost ključna žene u prednosti. No nije pravilo. Bit će zanimljivo, recimo, na sljedećem Lapovcu pratiti situaciju. 🙂 Ipak je muškarac vlasnik rekorda od 81 kruga…

 

3sporta: Ono što se naizgled čini iz tvojeg primjera, da natjecateljski duh nije potreban za kategoriju u kojoj ti trčiš. Svi pričaju o tebi kao o skromnoj i vedroj osobi i zato si omiljena u krugovima u kojima se krećeš. No je li uistinu moguće da isključenost kompetitivnosti u utrkama, ne da nije nedostatak, nego da ti može ići u prilog?

Adrijana: Da, kompetitivnost mi nikad nije bila jača strana. U osnovnoj i srednjoj sam trenirala tenis i najsretnija bih bila kad bi se satima samo dodavali. Ali, imam Milanu koja me i u tome prosvjetljuje. 🙂 Kad ti kažu da ti fali srčanost, nešto te smeta. Pa se malo po malo učim. Konkurencijo, čuvaj se! 🙂 Sport je ipak kompetitivna aktivnost.

 

3sporta: Da li, prema tvojem sudu, karakter osobe, njene reakcije na okolinu, životne događaje i sve ono što ju privatno gradi i pogađa; može utjecati na to kakav će netko biti trkač i na rezultat?

Adrijana: Rekla bih da da. Kratkoročno ne, ali dugoročno vjerujem da je smirenija osoba fokusiranija, troši manje energije na utjecaj vanjskih faktora i slično.

 

3sporta: Kako tvoja obitelj reagira na tvoje podvige i na stil života koji si usvojila paralelno s njima?

Adrijana: Ne mogu se pohvaliti nekom velikom podrškom. Teško prihvaćaju ultraško trčanje vjerujući da je štetno. Istina je da se ponekad poremeti krvna slika ili te boli nešto, ali oporavak je također dio trenažnog procesa, tako da mi je i to izazov provesti što bolje. Trudim se pojasniti da su treninzi, prehrana, san, stav… sve dijelovi pripreme da dužina ili utrka prođu što bolje i bezazlenije. Rizik postoji i dok sjedimo u fotelji. 🙂

Imamo dva već odrasla sina, tako da se snalaze i bez mene, ali volim biti što prisutnija i pripremiti im potrebno. Važna mi je obitelj. 🙂

 

3sporta: A kakve poruke Adrijana ima za kraj…? 🙂

Adrijana: S obzirom na to da je intervju vezan i za Lapovac Backyard Ultru, ovim putem želim zahvaliti organizatoru, volonterima, Našičanima, svim natjecateljima i svojoj sljemenskoj ekipi na dobroj atmosferi i podršci u koracima osvajanja pobjedničke titule!

Također, nigdje nisam spomenula prirodu – Jako volim boravak i kretanje u prirodi, osobito u planinama, pa bih kao asocijaciju citirala Skočićevu poznatu “Vrhove ne osvajamo, na njima živimo!” i svima želim upravo to! 🙂

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here