NA PUTU PREMA GORE

[INTERVJU] ANA ŠTEFULJ – Prvakinja Balkana u maratonu!

Rođena prije 33 godine i odrasla u jednom međimurskom selu u blizini Varaždina, trkačica Ana Štefulj danas je stasala u prvakinju Balkana u disciplini maratona. Kako u svemu u životu, tako i u trčanju Ana stremi izvrsnosti i ne pristaje ni na što manje. O njenom režimu treniranja i životnom putu na kojem se vodi beskompromisnim motom, pročitajte u sljedećim redovima…

 

Njen rezultat od 2:36:28 sata, osim što postaje njenim novim PB-om, smješta ju i na četvrto mjesto tablice svih vremena u hrvatskom ženskom maratonu. A o njenoj discipliniranosti i fokusiranosti na cilj govori i peta pozicija u polumaratonu te šesta na 10.000 m u hrvatskoj ženskoj konkurenciji.

 

Tko je Ana Štefulj, odakle dolazi i što ju čini osobom kakva danas jest?

Dolazim iz jednog međimurskog sela kod Varaždina pa se zato se osjećam i kao Varaždinka i kao Međimurka. Sve je to moj rodni kraj uz kojeg me veže puno lijepih uspomena. U Zagreb sam se preselila prije nekoliko godina zbog posla i unatoč nostalgiji za domom, još uvijek Zagreb pobjeđuje u toj borbi. 😊 Magistra sam informatike i stručni specijalist informatike, a radim u kompanijama koje se bave razvojem softverskih rješenja za vanjska tržišta. Imam priliku raditi s izvrsnim ljudima iz cijelog svijeta i sudjelovati na zanimljivim projektima. Moj posao je izazovan i vrlo odgovoran te zahtjeva veliki angažman i fokusiranost.

Jedna meni draga osoba opisala me kao osobu koja stremi da bude najbolja u onome što radi. Istina, oduvijek sam bila odličan učenik, imam nekoliko diploma te brojne pohvale i Dekanove nagrade, a u poslovnom svijetu težim perfekcionizmu. U svemu čime se bavim nastojim biti izvrsna. Cijenim kvalitetu i to mi je nit vodilja kroz život. Ne volim kad se posao ne odradi kvalitetno i bez entuzijazma. Mnogi će me okarakterizirati kao vrlo strogu osobu koja voli pravila i procedure, ali zapravo sam vrlo opuštena osoba koja jednostavno voli rad, red, disciplinu i fokusiranost. Moj moto je “Tko želi nađe načina, tko ne želi nađe izgovor“ i to tako zaista jest u svemu u životu.

 

Proteklog vikenda u Kijevu s prednošću oko deset minuta pred drugom, Izraelkom Bikaye (2:45:40) i trećom Bugarkom Nineve (2:46:36) stižeš u cilj Prvenstva Balkana u maratonu kao pobjednica. I ne samo to, nego i 12 minuta brže od svojeg dosadašnjeg PB-a. Kako to objašnjavaš – je li u pitanju sustavni ciljani trening upravo za maraton ili se može reći da je bio tvoj dan?

Odgovor na oba pitanja je negativan. Ne vjerujem u “dobar dan“, nego jedino u posjedovanje određenih preduvjeta za pokazati što možeš. Također, uopće nisam ciljano trenirala za maraton. Odradila sam tek nekoliko treninga primjerenih za disciplinu maratona prije dva mjeseca i na tome stala. Time je ovaj rezultat više iznenađujući za mene, ali i za trenera. 😊

Moj je trener oko Božića osvanuo s idejom da trčim maraton, i to u smislu “Ajmo vidjeti gdje sam, bez prevelikih očekivanja“. Tih par specifičnih maratonskih treninga većinom sam odradila tijekom dvoranske sezone, gdje sam svaku subotu trčala 3000 m te dan kasnije odrađivala tempo trčanja.

Tad su vladale velike sumnje u održavanje ikakvog maratona uopće zbog pandemije, a kad se ukazala prilika za Kijev nisam vjerovala ni da će se ta utrka održati. Stoga sam treninge odrađivala bez ikakve usmjerenosti prema maratonu, a odluka da idem u Kijev donesena je desetak dana prije utrke.

Zbog premalo ciljanih treninga i tipičnih maratonskih dužina nisam mogla procijeniti što mogu očekivati pa sam otišla na utrku bez velikih očekivanja. Ipak, bio je tu motiv da dam sve od sebe i dostojno predstavim svoju zemlju, respektirajući priliku koju mi je Hrvatski atletski savez pružio.

 

Dogodila se i mala nezgoda na utrci – skrenula si krivo na stazi. Što se tu dogodilo, koliko si vremena izgubila? Znači li to da je tvoj rezultat mogao biti još bolji?

Ne znam što se dogodilo. 🙂 Bila sam fokusirana da uzmem okrepu, sa čime imam veliki problem na utrkama, odnosno nisam ih sklona uzimati. Kako nemam tu naviku, a sama je okrepa bila pred skretanje za ulazak u idući krug i to na suprotnoj strani, cijeli moj fokus bio je na tome da uzmem bocu. I dok sam ja odlučivala da li ću popiti vodu prije ili nakon što se okrenem, promašila sam okret koji je bio vrlo uzak. Mislila sam da je niže i nije ga bilo teško promašiti. Smiješno je da se to dogodilo na ulasku u zadnji krug kad sam već imala dovoljno iskustva s tim okretom. No, nisam se dala smesti. Iako, imam ja već povijest takvih nezgoda kad promjena smjera nije jasno naznačena, kao na Mostarskom polumaratonu gdje se to dogodilo i nekoliko puta. Ne znam koliko bi rezultat bio bolji da se to nije dogodilo, niti mi je to važno.

Inače, maraton u Kijevu bio je sve samo ne lagan. Organizator je podijelio službenu rutu, gdje krug ima 80 metara uspona i isto toliko silaska, a trče se četiri kruga. Na maratonu nije postojao niti jedan metar ravnog dijela, a najgori dio je bio onaj gdje se tri kilometra u komadu kretalo lagano uzbrdo. To nisu neke velike uzbrdice, ali takva elevacija na maratonskoj utrci u konačnici znači “smrt“ za noge. Nema sumnje da se radilo o ravnoj stazi, moj bi rezultat bio bolji.

 

Kako se dogodio taj skok s PB-a od 2:48:17 na 2:36:28 sata? Što je bilo u međuvremenu – je li se i koliko promijenio tvoj režim treniranja?

Puno se toga promijenilo od mog posljednjeg maratona u Zagrebu i sve je to imalo utjecaja na moj rezultat. Na naš krajnji performans utječe mnogo čimbenika. Prije 11 mjeseci, kad sam se pridružila AK Agramu, promijenila sam režim treniranja. Uvela sam strukturirane treninge na tjednoj bazi i s obzirom na period u kojem se nalazim. To je značilo puno više rada na brzini, ali i brzinskoj izdržljivosti. Značajne promjene prelaskom u novi klub činilo je i okruživanje pravim ljudima koji znaju raditi svoj posao i žive atletiku te tu svoju ljubav prenose na druge.

Također, za rezultat treba biti i strpljiv. Rad s trenerom Mladenom Katalinićem vidljiv je kroz moje rezultate, dok on sa svojim programom rada uživa moje potpuno povjerenje. Istaknula bih i Ljiljanu Ćulibrk čiji su rezultati na atletskoj sceni vrijedni svakog divljenja. To je vrlo inspirativna osoba sa zaraznom ljubavi prema atletici. Tu je i trkačica i trenerica Ivona Jurišić zadužena za moje treninge snage i one koje ja nazivam “trkačkim treninzima“. Radi se o treninzima koji mi u konačnici omogućuju postizanje većih brzina te su se za mene pokazali ključnima.

Važnost okruživanja pravim ljudima vrijedi za sve članove kluba te cijenim njihovu podršku i angažman oko mene. Rad u grupi mladih, motiviranih i izvrsnih atletičara omogućio mi je izvođenje treninga koje samostalno teško da bih odrađivala. Grupni treninzi za mene su se pokazali kao pun pogodak. Pristup međusobnog bodrenja koji ima AK Agram većinu nam vremena osigurava nekoga tko će raditi dio ili cijeli trening s nama. To nam omogućuje pomicanje vlastitih granica. Stoga svoj uspjeh dugujem i njima jer bez njih bi ovaj rezultat zasigurno izostao.

Kontinuitet je idući bitan čimbenik, a s kojim sam unazad dvije godine zadovoljna. Nažalost, ulaskom u novi klub, moj je napredak prošlo ljeto privremeno bio stavljen na čekanje zbog ozljede. Kad sam se vratila trčanju nisam mogla odmah nastaviti gdje sam stala, nego sam se morala vratiti nekoliko koraka unazad. No ubrzo nakon toga moj je napredak bio vidljiv na tjednoj razini i počela sam ubacivati vrlo spora trčanja kao dodatak svakodnevnim treninzima.

Time dolazimo do čimbenika visoke kilometraže do koje sam vrlo spontano došla krajem prošle godine. Smatram da trkači prebrzo trče većinu svojih treninga opterećeni tempom. Trebali bi se pridružiti nekom mom tipičnom jutarnjem treningu – ja tempo uopće ne pratim (osim na specifičnim treninzima kojih je nekoliko kroz tjedan) i trčim tempom kojim se moje noge i tijelo odmaraju. Ako je to tempo sedam minuta po kilometru ili sporije, onda je to tempo koji mi je tog dana trebao.

Nastojim da većina istrčanih kilometara – više od 80 posto – bude upravo na takvom tempu, bez forsiranja organizma i slušanjem svog tijela. Takav pristup omogućio mi je da radim mjesečnu kilometražu koju nikada dotad nisam radila, čime su se zaredali tjedni s rekordnim kilometražama, a da pritom u životu nisam bila odmornija i svježija. Tako se spontano rodila i ideja o maratonu koji nije bio zapisan u moj planer za ovu godinu. No, planovi su tu da se mijenjaju.

Kao posljednju stavku spomenula bih prehranu, koja se u mom slučaju pokazala vrlo važnom. Previše sam puta na vlastitom iskustvu – pozitivnom i negativnom – osjetila kako je izvođenje nekog treninga u izravnoj ovisnosti s onim što sam konzumirala taj dan. Mnogo vremena posvećujem svojoj prehrani u kontekstu edukacije, eksperimentiranja i savjetovanja sa stručnjacima. To je područje na kojem još mnogo toga moram naučiti i vidim veliki prostor za napredak.

 

Koliko znamo, maraton dosad nije bio tvoja disciplina, nisi prečesto konkurirala u njemu. Koji je razlog – jesu li tvoji prioriteti bili usmjereni u pravcu drugih disciplina? Što smatraš svojom disciplinom?

Kao trkačica nemam puno staža pa samim time ne bih rekla da postoji moja disciplina. Prerano sam krenula trčati maratone i u dvije i pol godine odradila sam njih šest ozbiljnije, gdje sam svaki put trčala osobni rekord. Samo iza dva posljednja – Treviso 2019. i Zagreb 2019. – stoje ozbiljniji treninzi i kilometraža. Nakon istrčanog Zagrebačkog maratona znala sam da trebam promjene u pristupu, ako želim dugoročno napredovati u toj disciplini i zbog toga je moj povratak u svijet maratona toliko dugo bio na čekanju. Stavila sam pauzu na maraton jer sam smatrala da mi je to potrebno i da se trebam fokusirati na kraće udaljenosti, kako bih dugoročno imala više koristi u njemu. Danas znam da je to bila najbolja odluka. Dovoljno sam zrela da znam što je u danom trenutku najbolje za mene, ovisno o mojim ciljevima i preferencijama, a sve uz konzultacije i sugestije trenera. I dalje su moji kratkoročni ciljevi usmjereni na kraće udaljenosti, s nadom da ću dugoročno najviše profitirati upravo u maratonu.

Rekla bih da mi najviše leži disciplina polumaratona – dovoljno je brza s jedne strane, a s druge strane treba postojati i određena izdržljivost. Vjerujem da se drugi ne bi složili sa mnom i rekli bi da je maraton moja disciplina.

 

Koliko si dugo u trčanju i kad je tvoja trkačka karijera krenula u ozbiljne vode? Kad se dogodio taj prijelomni trenutak kad si shvatila da želiš iz trčanja, odnosno iz sebe u tom pogledu izvući više od čiste rekreacije?

Iako sam se u djetinjstvu bavila atletikom, sve je počelo 2015. godine. U bivšoj sam firmi vidjela oglas za odlazak na utrku u Sloveniji – “Istrski maraton“ i mogućnost da se trči 10 km, polumaraton ili maraton. Dotad nisam ništa znala o trčanju, barem ne onom cestovnom. Prijavila sam se na 10 km i odlučila da ću iduće godine trčati polumaraton. Nakon utrke nisam previše trčala, bilo je to tek pokoje trčanje mjesečno, a onda je došla iduća godina i taj polumaraton. Tada sam počela više pratiti cestovne utrke. Malo ozbiljnijim početkom svog trčanja smatram kraj 2016. godine, iako je sve to još bilo na rekreativnoj razini. Ipak, kao osoba koja voli napredovati i biti svaki dan bolja verzija sebe, iz godine u godinu bila sam sve angažiranija jer svaki napredak iziskuje veći rad i posvećenost detaljima. Upravo je ta moja karakterna crta fokusiranosti i usmjerenosti prema napretku igrala ključnu ulogu da prestanem samo povremeno rekreativno trčati. Moja motiviranost da vidim koliko daleko mogu gurati svoje granice glavni je krivac što sam danas tu gdje jesam.

Ipak, za mene je trčanje hobi. Radim puno radno vrijeme, pet dana u tjednu i to je ono od čega ja živim. Nalazim se između dva svijeta – poslovnog i trkačkog. Uspijevam balansirati između njih te u osmosatno radno vrijeme (ponekad i 12-satno) kroz radni tjedan uguram i devet trkačkih treninga te još poneki dodatni trening snage i vožnje bicikla. Vikendi su posvećeni samo trčanju i oni mi omogućuju da ubacim još dodatna dva-tri treninga. Ponekad trčanje ispašta kad me posao mentalno iscrpi, ali kad se mogu više posvetiti trčanju iskoristim svaki trenutak. Ne mogu zamisliti svoj život ni da se bavim samo trčanjem. Zaista ne znam što bih s tim vremenom između dva treninga 😊. To je ritam na koje je moje tijelo naviklo i u mom svijetu to je normalno. Također, shvaćam ljude koji ne mogu zamisliti da imaju ovakav raspored svaki dan…

 

Što je bilo potrebno, koliko i kakvih treninga te odricanja kako bi rezultatski danas bila tu gdje jesi? Kako izgledaju tvoji dani, tvoji treninzi?

Jedino što je potrebno da se postigne takav rezultat jest motiviranost, a sve ostalo doći će na svoje. Neki smatraju da je to odricanje. Ja trčim zato jer to volim, a ne zato što to moram i na svoj život ne gledam kao na odricanje, nego kao na trenutke ispunjene onime što me usrećuje i pokreće.

Moji dani izgledaju tako da ne postoji slobodna minuta – od trenutka kad se probudim do spavanja nemam praznog hoda. Večer prije planiram idući dan i točno znam što ću kada raditi i što mi sve treba. To uključuje kuhanje večere i ručka za idući dan te pripremanje odjeće za posao i trening.  Odmah ujutro 60 ili 40 minuta radim prvo trčanje (footing). Potom odlazim na posao biciklom ili radim od doma. U tom slučaju ponekad ubacim vježbe snage ili stabilizacije. Nakon posla odlazim na svoj glavni trening i s time završavam oko 20 sati. Ponekad poslije ubacim dodatne vježbe snage. Ono što profesionalni trkači koriste kao vrijeme oporavka, ja koristim da odradim svoj posao. Uz sve to, naravno, dolaze i uobičajeni poslovi od kuhanja, čišćenja, igranja s ljubimcima i slično. Vikendi služe za nadoknadu stvari koje eventualno ne stignem kroz tjedan.

Naravno, uvijek razmišljam što bih još mogla odraditi, a za što nemam vremena. I zasigurno bi više slobodnog vremena bolje iskoristila za odmor, što bi na kraju dovelo do puno boljeg učinka na rezultat, ali ja na trčanje gledam kao na hobi, a moj primarni fokus jest moj posao.

 

Smatraš li da si si u svrhu trkačkog uspjeha u životu uskratila neke stvari, užitke običnih smrtnika, obiteljski život, uživanje u hrani…?

Iako sam svoj život podredila trčanju, držim da sam ga posložila onako kako odgovara mojoj osobnosti te ga ispunila onime što me čini sretnom. Neki će ljudi na to gledati kao na odricanje, ali ja samo radim ono što volim. Dovoljno govori o tome činjenica da ne ljetujem, a svoj godišnji odmor koristim isključivo kako bih se još više posvetila trčanju. Godišnji od trčanja ne uzimam nikada i svaki propušteni dan od trčanja smatram propuštenim vremenom.

Ipak, nastojim izbjeći psihološku zamku u koju trkači lako padaju – robovanje vremenima i rezultatima. Ja se trudim što češće podsjetiti da ovo radim zato što to volim, a ne zato što to moram.

Istina, moje vrijeme za obitelj i prijatelje je limitirano i često diktirano trkačkim obvezama. Nemam prilike često uzeti vrijeme za predah i opuštanje, ali kad mi se pruži takva prilika uživam u svakom trenutku. Kao kompromis, često na putovanja vodim sebi drage ljude i svi zajedno to gledamo kao avanturu. To su zajednički trenuci koje gradimo i kojih se vrlo rado prisjećam.

 

Poznato je da si veganka. Jesi li se na to odlučila sa svrhom poboljšanja svojih rezultata ili je to možda i svjetonazorski način prehrane i stil života koji ti odgovara?

Veganka sam postala prije nego što sam postala trkačica i to iz moralnih načela. Ni prije toga, 10 godina nisam konzumirala meso. Držim da takav stil života pozitivno utječe i na moje trčanje te ga smatram svojim tajnim oruđem. Kako volim imati kontrolu nad time što jedem, tako na obiteljska druženja uvijek donosim svoju hranu. I u svakodnevnom životu sve vezano uz hranu je planirano pa se rijetko upuštam u uživanja. S druge strane, zadovoljna sam kad se dobro osjećam u svojoj koži, a to mi je ipak važnije. 😊

 

Povremeno napraviš izlet i u vode traila. Je li to zasad samo povremena zabava ili imaš ozbiljnijih želja i ambicija i po tom pitanju u budućnosti?

Trenutno se ne vidim u vodama traila. No, prije 10 godina nisam znala ni da ljudi trče maratone, a danas ga i ja trčim, tako da nikad ne reci nikad. Naše preferencije mogu se mijenjati – to je dio emotivnog i psihološkog odrastanja.

Postoje utrke koje su mi drage i na tim utrkama me se može vidjeti u izdanju traila. Inače na trail gledam kao na odličan brdski trening i zasad ništa više. Trail je ono što me opušta, a ako to mogu iskoristiti za dobar trening, zašto ne? Te su utrke i izvrsna prilika za kvalitetno druženje u prirodi sa zabavnom ekipom pa je i to razlog više zašto me ponekad možete vidjeti na toj sceni.

 

Koliko često se nađeš na treningu u šumi i brdu i držiš li da je i to potreban dio treniranja za bolje uspjehe i na ravnim stazama? Znamo da periodično odlaziš i na visinske pripreme…

Na visinskim pripremama nisam dugo bila, ali ponajviše zbog pandemije. Nadam se da ću se jednog dana vratiti tome. Nastojim imati brdski trening jednom tjedno ili u dva tjedna. Imam neke svoje omiljene rute po Sljemenu, a rado odem i na neku brdsku ligu. Držim da odrađivanje povremenih brdskih treninga pozitivno utječe na rezultate u cestovnom i stadionskom trčanju. Nekoć sam čak imala periode kad mi je to bio najgori trening i kazna. 😊 Danas na takve treninge gledam kao na nešto pozitivno, opuštajuće i odrađujem ih kada god je to moguće.

 

Smatraš li da po pitanju tvojih maratonskih rezultata, ali i u drugim poljima, ima još prostora za napredak? Kakve su ti ambicije, planovi, želje?

Smatram da je napredak moguć sve dok postoji motiviranost. Trenutno sam vrlo motivirana i zaista uživam u tom procesu – od samih priprema pa do realizacije, pa čak i nerealizacije trkačkih ambicija. Sve je to lekcija za dalje. Slavim svaki dobro odrađen trening kao pobjedu, a utrka je samo dio velike cjeline na kojoj možeš i ne moraš pokazati najbolju verziju sebe. Svoje napretke mjerim kroz treninge, ali mi je drago kad to mogu pokazati i na utrci. No ne opterećujem se ako se to ne dogodi.

Nemam velikih želja, osim da me trčanje i dalje usrećuje kao i dosad. To je stil života koji me upotpunjuje, a osim vlastitih uspjeha, veselim se svakom uspjehu ljudi koji me okružuju. Jedina želja je da živim trčanje do kraja, te da me i dalje okružuju ljudi koji su moja inspiracija i motivacija.

Beskrajno sam zahvalna ljudima koji su dio ove priče, i onima koje nisam spomenula. Vjerujem da svi oni to znaju te da je ovo i njihov uspjeh. Zasigurno najvažniju osobu nisam spomenula – Bojane, hvala ti na svemu!

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here