Razgovarali smo s mladom nadom hrvatskog trčanja s juga Hrvatske, Antom Živkovićem, koji trči za Atletski klub Dubrovnik. Upoznajte ga…
3sporta: Hvala što si pristao na ovaj razgovor. Reci nam nešto o sebi.
Hvala 3sporta.com! Čast mi je bila pristati na intervju. Ne volim puno pričati o sebi, ali ukratko: rođen sam u Metkoviću, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Nakon mature se s obitelji selim u Gornji Karin, nedaleko od Zadra, ali se ne zadržavam dugo jer ubrzo odlazim na fakultet. Student sam treće godine kineziološkog fakulteta u Mostaru. Kao dijete, kao većina muškaraca, želio sam trenirati nogomet i to mi je bila jedina ljubav (što se tiče sporta 🙂 ). No, kako je udaljenost škole, kluba i kuće bila nešto udaljenija, a što je za osnovnoškolca dosta komplicirano, nisam dobio odobrenje roditelja za treniranje sve do šestog razreda osnovne škole. Nakon toga pamtim lijepe i ugodne trenutke s ekipom iz ‘ONK Metković’, ali druge obveze su me udaljile od nogometa. Završio sam u trkačkim vodama i to mi je drago jer sam upoznao mnogo ljudi i stekao dosta novih prijateljstava.
3sporta: Ne trčiš cijeli život, zanimali su te i neki drugi sportovi. Zašto si se odjednom poželio baviti trčanjem? Što te navelo na to? Znatiželja, prijatelji ili nešto treće?
Osim nogometa, od sportova mogu samo spomenuti biciklizam, iako se time nisam bavio. Bicikl je služio kao prijevozno sredstvo od kuće do škole i treninga, a u prosincu 2014. godine sam saznao za utrku u Konavlima te sam odlučio odvoziti i vidjeti kako mi ide. Iako sam odmah na prvoj utrci imao kvar na biciklu, nisam bio toliko loš i odvozio sam još utrka Zimske lige Dalmacije pod zastavom ‘BK Faust Vrančić’. Na trčanje nisam ni pomišljao sve dok nisam saznao za štafetnu utrku u Dubrovniku koja se održavala u veljači 2015. godine kada smo ekipno pobijedili. Dan nakon te utrke, turističko razgledavanje Herceg Novog završilo je skalinadom na kojoj sam osvojio četvrto mjesto. Nakon toga je došla pomisao o trčanju i da bih mogao pokušati da vidim kako je to. Zbog fakultetskih obveza do kraja ožujka 2015. opet nakratko pauziram s trčanjem i utrkama. Nakon toga ponovno krećem s trčanjem, možda i malo previše, vjerojatno zbog želje za nadoknađivanjem propuštenog što me i danas drži.
3sporta: Odlično je kad čovjek pronađe svoju strast! U kojem trenutku trčanje za tebe postaje nešto ozbiljnije i nešto bez čega (kako se čini) ne možeš?
Svi koji me bolje poznaju, ali i oni koji razumiju trčanje i koji znaju koliko truda i odricanja treba za postignuća, dobro znaju da još uvijek ne treniram. Možda zvuči bahato, ali to je jednostavno tako. Od kraja ožujka do prosinca moje trčanje se doslovno svodilo samo na utrke i poneko trčanje između sa sestrom ili prijateljima. Iz rezultata je bilo vidljivo da brzina postoji, ali da nedostaje puno izdržljivosti. Od prosinca 2015. odlučio sam mrvicu poraditi na tome. Naravno, od utrka nisam odustajao; politika što se tiče utrka je ostala ista. Za povećanje tjedne kilometraže sam iskoristio boravak u Italiji i utrke s većom konkurencijom da vidim svoje mogućnosti. Od prosinca sam se ipak odlučio malo ozbiljnije utrkivati: samo mjesec dana ozbiljnijeg rada urodilo je plodom u Novari gdje se održavalo talijansko prvenstvo u polumaratonu. Tada sam poboljšao svoje vrijeme na polumaratonu za 4 minute i polumaraton završio ispod 1:20. Prije mi je bilo nezamislivo da to uopće mogu učiniti. Nakon te utrke bio sam toliko sretan da se i danas rado sjećam te utrke koja mi je draža od nekih pobjeda.
3sporta: Lijepo je kada je čovjek uspješan i kada pomiče vlastite granice. Što te potaknulo na duže dionice? Koja je tvoja prva duža utrka i kako si se za nju pripremio?
Vjerojatno, kada krenete trčati, želja vas vuče za nečim većim. Moja prva duža utrka se dogodila sasvim slučajno. Prijavio sam se za Wings for life u Zadru, a kako sam trčao tek mjesec dana nisam imao prevelika očekivanja niti sam znao svoje mogućnosti. To je bila samo jedna utrka u nizu na mom popisu. Znao sam da će biti duža nego dotadašnje utrke do 10km, očekivao sam polumaraton, a na kraju je to iznosilo 36.57 km. Što se tiče priprema za pojedinu utrku, protivnik sam te teorije i načina rada jer sam svjedok mnogih priprema za neke posebne utrke/utakmice na kojima sportaši ne ostvare željene rezultate. Slijedi razočaranje i možda udaljavanje od sporta i svog nauma (naravno, oni manje uporniji). Draža mi je teorija priprema za određeni dio sezone u kojoj će biti nekoliko ciljanih utrka. Svatko doživi loš dan, na kraju ne možemo utjecati ni na vremenske uvjete, tako da ne ovisi sve o samim pripremama. Bolja opcija je planirati nekoliko utrka za ostvarenje svog cilja, a nakon čega možemo vidjeti učinak rada i truda. Upravo nakon jedne od zadnjih utrka prijatelj Damir je komentirao: “Tko je spreman, spreman je!”. Drago mi je zbog tog komentara, ali isto tako znam da još puno zalaganja i truda treba uložiti jer je ovo tek početak i nadam se da će potrajati.
3sporta: Jedan od posljednjih nastupa sa jako dobrim rezultatom si imao u Dubrovniku. Tvoji dojmovi?
Da, polumaraton u Dubrovniku, možemo reći na domaćem terenu, pošto veći dio godine provodim u Dubrovniku. Dan prije polumaratona sam imao već odavno dogovoreni nastup na “Challenger Marco Polo” gdje sam nastupao kao trkač u sprint triatlon štafeti i pojedinačno na uličnoj utrci 10km. Na obje utrke sam pobijedio pa je bilo upitno: trčati polumaraton ili se odmoriti i trčati utrku na 5 km. Na kraju sam se ipak 30 minuta prije starta odlučio za polumaraton i nisam požalio. Postigao sam osobni rekord na polumaratonu 1:17:33, a u odnosu na prošlu godinu i nastup na prvom Dubrovačkom polumaratonu (što mi je ujedno bio prvi polumaraton) svoje vrijeme sam popravio za 12 minuta. Na kraju sam osvojio 6. mjesto u ukupnom poretku i 5. mjesto na prvenstvu Hrvatske. Dojmovi su više nego dobri. Iako vrijeme nije mazilo organizatore, sve je proteklo u najboljem redu te potvrdilo činjenicu da je organizacija na najvećem nivou, a što mi je izuzetno drago, ponajprije radi zadovoljstva ostalih kolega trkača koji su nam došli u goste.
3sporta: Da, Dubrovnik je predivan, a trčanje tim gradom je zaista nešto posebno. Trčiš relativno kratko, a već si nanizao mnogo fantastičnih rezultata. Koja postignuća bi izdvojio?
Danas je trčanje za mnoge trkače postala stvar taktike te se na mnogim utrkama ne pojavljuju svi najbolji trkači pa ne pridodajem puno značenja osvojenim mjestima već ostvarenim vremenima. Od mojih početaka s trčanjem, cilj mi je biti bolji od samog sebe i poboljšati što je više moguće svoje vrijeme, ali da izdvojim neke: 6. mjesto na planinskom prvenstvu Hrvatske na Visočici, 6. mjesto na PH 10 km u Sinju, prvak Zadarske županije na 5 i 10 km za 2015. godinu, 9. mjesto na PH 10 km na stazi (34:29) koje je nedavno održano u Zagrebu, 4. mjesto na planinskom PH na duge staze koje je održano na Krndiji (to je jedna od izbornih utrka za planinsku reprezentaciju) te nastup u Dubrovniku na polumaratonu i osvojeno 5. mjesto za PH u polumaratonu. Od ostalih rezultata izdvojio bih još pobjedu na treking utrci, Promina “Veliki točak”.
3sporta: Impresivno! Okušao si se u skoro svim vrstama i disciplinama trčanja. Što ti je najdraže, a što najizazovnije ili najteže?
Upravo tako, nastupao sam gotovo na svim tipovima utrka i mislim da mi još samo fali ultramaraton. Teško se odlučiti na najdraže jer volim sve gdje mogu trčati, a kad se dogodi da moram hodati u utrci diže mi se kosa na glavi (hahaha). Izdvojio bih polumaraton kao najdražu disciplinu kao i planinsko trčanje. Svaka nova utrka je izazov za sebe, ali drage su mi skalinade u prirodi, gdje se osim stepenica na utrci nalaze i usponi. Držim i rekorde na utrkama Marjanska i Novska (Herceg Novi) skalinada i na utrci Dubrovačkim zidinama, a kojeg sam postavio prošle godine. Ove godine nisam nastupio zbog odlaska na Korčulu, ali se nitko nije približio obaranju vremena od prošle godine. Kao najteže, odnosno, najteže za mene izdvojio bih planinske i šumske spustove jer ne želim puno riskirati te dovesti u pitanje zdravlje tako da nešto zahtjevnije spustove trčim dosta ispod svojih mogućnosti.
3sporta: Treniraš li puno preko tjedna? Kako je to u trkačkoj sezoni, a kako izvan sezone?
Trenutno preko tjedna u prosjeku skupim 80 – 100 km ukupno s utrkama i laganim trčanjima sa sestrom i prijateljima. Još uvijek nisam odredio svoje trkačke ciljeve tako da želim trčati/trenirati i nastupati na utrkama bez opterećenja. Nisam odredio plan priprema već mi je cilj kroz 2016. nastaviti s istim tempom treninga i vikendom odlaziti na utrke, ovisno koliko slobodno vrijeme to dozvoli.
3sporta: Po kojem kriteriju biraš utrke na kojima ćeš nastupiti?
Nemam posebni kriterij odabira utrka, ali jedan od kriterija je da ne mijenjam svoje planove pa ako sam neku utrku mjesec do dva unaprijed upisao u svoj kalendar, ne volim odustajati od tog nauma. Možda bi po tome kriterij bio da biram utrke koje prve ugledam u kalendaru natjecanja.
3sporta: Zanimljiv pristup! 🙂 Paziš li na prehranu? Kako se hraniš?
Ne znam zbog čega se dosta sportaša brine oko svoje prehrane i toga šta smijemo jesti, a što ne. Volim slobodu izbora tako da jedem dosta raznoliko i prije utrka nemam posebni meni. Pazim da ne jedem kasno na samo jutro utrke (preporučam doručak minimalno 2 – 3 sata prije utrke) i da hrana ne bude teško probavljiva stoga većinom prije utrke izbjegavam konzumaciju mlijeka.
3sporta: Sada malo o temi koja trkačima nije draga: ozljede. Jesi li do sada imao problema s ozljedama i kako se boriš protiv ozljeda?
Smatram da je sportaš ozbiljno ozlijeđen onda kada napravi dužu pauzu zbog ozljede tako da na osnovu toga mogu reći da nisam imao ozljede. Prije svega, svi bi trebali poznavati dobro svoje tijelo i slušati ga. Jedan važan savjet za sve početnike: pazite na tenisice u kojima trčite; ako osjećate na njima neke promjene te da vam noge nakon trčanja u njima postaju umornije nego prije obvezno ih promijenite nakon 700-800 pretrčanih kilometara. Ovo govorim iz osobnog iskustva. Nitko te ne upozori na sitnice i ne želi ti dati iskreni savjet kako da uspiješ u onome u čemu uživaš ili jednostavno ni sami ne znaju već su naučili ići linijom manjeg otpora. Naravno da je najlakše reći: “Pauziraj”, “Smanji utrke” i slično. To su mi najdraži komentari, a moj poznati odgovor je da su mi utrke trening, što uistinu i jest tako, barem za sada.
3sporta: Slažem se za tenisice! One su definitivno najvažnija trkačka oprema. Jedno klasično pitanje za sve trkače: o čemu razmišljaš dok trčiš?
Tu se sigurno razlikujem od drugih. Dok ostali bježe od okoline i osamostaljuju se kako bi razmišljali o sebi, koracima, disanju itd., ja na trčanje odlazim bez razmišljanja već za željom za pokretom i prirodom. Ne razmišljam trčeći već uživam u prirodi, a na utrci računam svoje prolaze da mi brže prođe vrijeme.
3sporta: Imaš li najdraže godišnje doba za trčanje? Jesi li jutarnji ili večernji trkač?
Lijepo mi je trčati u okruženju gdje ima snijega, šuma, planina te gdje je more, jezero…
Najčešće trčim u večernjim satima, iako mi nije strano ustati ujutro i krenuti na trčanje.
3sporta: Voliš li više trčati sam ili u društvu?
Trudim se trčati što je više moguće u nečijem društvu jer mi odgovara druženje, a ujedno time potičem druge na trčanje. Tako mogu dati i poneki savjet ako je potrebno, ali dosta sporijih trkača izbjegava trčanje zbog činjenice da su sporiji. Brzina mi ne predstavlja problem, tako da stojim svima na raspolaganju i na usluzi.
3sporta: Lijep poziv za sve kolege trkače koji se nalaze u tvojoj blizini: ljudi, iskoristite to! 😉 Trčao si skoro diljem cijele Hrvatske? Postoje li krajevi koji su ti posebno dragi u trkačkom smislu?
Ove godine planiram ponovno trčati u Trakošćanu, ako budem u mogućnosti sa slobodnim vremenom. Nastupao sam prošle godine i staza mi je predivna, kao i nastup na maratonu “Kuda idu divlje svinje” na Sljemenu.
3sporta: Čemu te trčanje naučilo? Postoje li neke životne lekcije koje možeš podijeliti s našim čitateljima?
Ako se trudimo i vjerujemo u nešto, radom i zalaganjem to možemo i ostvariti. Nema isprika i opravdanja za neučinjeno jer ovisimo samo o sebi, a ne o cijeloj ekipi kao u nogometu, košarci, rukometu itd. Trčanje je takav sport: koliko uložite rada i truda toliko će vam se i vratiti na utrci.
3sporta: Dobro rečeno. Imaš li trkačke uzore? Tko su oni?
Imam osobe koje me svojim radom, trudom i upornošću tjeraju da i ja dajem više od sebe ili da barem pokušam. Od muške ekipe bih spomenuo Dragu Paripovića, legendu trčanja, koji je još uvijek u vrhu hrvatskog trčanja, a od cura, zbog načina i strasti prema trčanju koji je sličan mome, to su Marija Vrajić i Nikolina Šustić.
3sporta: Odlični uzori! Imaš li neke neostvarene trkačke želje?
Neostvarenom željom možemo jedino nazvati polumaraton u Kotoru kojega sam planirao, ali sam ga morao odgoditi zbog puta u Italiju. Nadam se da ćemo ove godine i to ispraviti.
3sporta: I mi ti to želimo! Koji su ti planovi za budućnost?
Nemam neke dugoročne planove. Želim još neko vrijeme uživati u trčanju i vidjeti do koje mjere mogu poboljšavati svoja vremena.
3sporta: Hvala ti na razgovoru! Želimo ti još mnogo uspjeha na svim trkačkim stazama! Misao za kraj za naše trkače i netrkače.
Ako tek krećete s trčanjem, nemojte se previše opterećivati s vremenima i s time da li ste brži od nekoga. Uživajte i trudite se poboljšati svoj rezultat iz utrke u utrku, ali opet, prije svega, budite realni prema sebi i postavite si realne ciljeve. Nerealno postavljeni ciljevi vode razočaranju, a to nije cilj trčanja.
Autor: Intervjuirala – Valentina Đureković
