Predanost i disciplina osobine su zahvaljujući kojima se ostvaruju velike stvari. Antonija Orlić svakako je jedna od onih trkačica koja je zbog svoje upornosti i velikog motiva postigla izvanredne rezultate u svojoj dosadašnjoj karijeri, a zajedno sa svojim klupskim kolegicama osigurala mjesto na tronu s ultrašicama svjetske klase.
3sporta: Antonija, ova je godina za tebe bila vrlo dobra. Istrčala si osobni rekord na 24 sata u Francuskoj (209.483 km), osobni rekord na stotki (8:20:50), osvojila si i ekipno srebro svijeta na istoj utrci. Jesi li pripreme za ove utrke odradila s baš tim očekivanjem ili pak si nastojala samo dobro istrčati svaku utrku, pa kako ispadne? Vjerujem da si zadovoljna postignutim.
Cijelu godinu sam se pripremala za Europsko prvenstvo na 24 h, ništa drugo me nije zanimalo. Htjela sam 200 km koje nisam uspjela istrčati lani. Na svakoj utrci na koju sam otišla direkt iz noćne smjene, na svakom treningu koji sam započinjala premorena, svaki put kad sam morala birati između ručka i trčanja, svaki put kad je bilo prehladno, ili pretoplo, ili već pre-nešto, samo sam razmišljala “Nema veze, to će biti dobra priprema za 24 h”. Uspjela sam, a je li mi nešto od svega ovoga zapravo i pomoglo, ne znam.
Utrka na 100 km je bila samo 5 tjedana iza ove na 24 h. Pretpostavila sam da se neću stići dovoljno oporaviti pa nisam o njoj ni razmišljala sve dok 24 h nisu bila riješena. Na kraju sam i tu izvukla osobni, iako mi je zadnjih dva sata bilo prilično napeto.
3sporta: Znamo da je priroda ultre u tome da je nepredvidiva i da se za vrijeme utrke i najbolje pripremljenim trkačima može dogoditi svašta. Kako se čovjek u glavi pripremi za takve scenarije, posebno na velikim utrkama kao što su svjetska i europska prvenstva?
Treme nema, jednostavno previše tijekom godine razmišljam o utrci pa onda jedva čekam stati na startnu liniju, npr. već mjesec dana mozgam samo o slijedećoj 24 h, a tek je u srpnju.
Prije utrke već otprilike znam šta mogu, a šta ne pa si složim granice u glavi koje ne bih smjela prelaziti.
Odnos prema konkurenciji? Nema toga, u glavi su samo brojke; kilometri, sekunde, minute, sati… Tijekom utrke sve koje prestignem, prestignem u svom tempu, tek pri kraju utrke si pokušam priuštiti još koju ekstra. Tad smo svi već polumrtvi i finiširanja u zombi stilu mora da izgledaju spektakularno.
3sporta: Osim cestovnog, primijetila sam da voliš orijentacijsko trčanje. Zasigurno je dinamičnije i zabavnije od ceste?
Orijentacijsko trčanje je moj prvi sport. Na svoju prvu atletsku utrku (kolo kros lige) sam došla s prijateljima s orijentacije i to nakon dugotrajnog nagovaranja. Na orijentaciju mogu doći umorna, ozlijeđena i prehodati cijelu stazu i da mi i dalje bude super.
3sporta: Tvoj osobni rekord u maratonu je 2:53:03. Da li bi željela u nekoj, bližoj ili daljoj budućnosti taj rezultat “skinuti”?
Ne. To je to. 2:53:03 je konačna brojka.
3sporta: Koja je tvoja omiljena disciplina tj. dužina?
Orijentacijski sprint.
Jako volim i atletske utrke na 24 h, ali jurnjava po gradskim uličicama tipa Šibenika ili Venezie gdje svatko trči u svom smjeru, skretanja pod pravim kutom u punoj brzini i odbijanja o zidove, jurcanja uz/niz stepenice su nezamjenjivi.
3sporta: S obzirom na to da se trčanjem baviš prilično dugo, bila si svjedokom ranih trkačkih dana trčanja u Hrvatskoj, kao i njegovog razvoja i popularizacije sve do danas kada je ono postalo sasvim normalan vid rekreacije ili čak ozbiljnijeg treniranja. Kako komentiraš ono razdoblje, kada su trkači bili “luđaci”, naspram ovog kad je zavladalo “trkačko ludilo” i sve šire mase ljudi se bave trčanjem?
Ja ne vidim nikakvu promjenu. Prije x godina sam netrkačima bila luđak koji trči 21 ili 42 km.
Sad kad imamo više trkača i maratonaca sam luđak koji trči 200 km. Iako mi se čini da je gadnije da te trkač smatra ludim, netrkaču je 40 i 200 km jednako apstraktno.
3sporta: Ima li neka velika utrka koju još nisi trčala, a željela bi?
Tromso. Midnight sun marathon. Start u ponoć na prvi dan ljeta. Inače ništa posebno nema na toj utrci, ali to da startam u ponoć i da je dan mi se uvijek činilo kao nešto što se mora probati.
3sporta: Kako uspijevaš balansirati između redovnih životnih obaveza i vremena provedenom na treningu? Znamo da su pripreme za ultra distance ipak vremenski malo zahtjevnije od onih za kraće utrke.
Kuham ručak za 2-3 dana, suđe isto ne perem svaki dan. O usisavanju da i ne govorim. Sve poslove odgađam za slobodni dan i kad taj dođe, onda odem na dugi trening i ostatak dana se izležavam i ništa ne napravim. Ukratko – ne uspijevam balansirati. Što bi tek bilo da treniram kolko treba?
3sporta: Kada su se pripremale za utrku na 24 sata, Veronika i Paula imale su i (cijelo)noćnih treninga. Jesi li i ti odradila koji takav?
Nisam. Meni je teže biti budna po danu nego po noći, ja sam dramila što je start svjetskog na 100 km bio u 7 ujutro. Radno vrijeme mi je takvo da dosta trčim po noći, npr. u prosincu sam 11 puta trčala između 01 i 05 ujutro.
3sporta: Danas se, osim metodama treniranja, puno pažnje posvećuje prehrani, kvaliteti prehrambenih namirnica koje konzumiramo kao i suplementima. Koliko pažnje posvećuješ svojoj prehrani i koristiš li suplemente?
Ja sam dijete sa sela, doma jedem normalnu hranu. Radim u McDonalds’u pa na poslu jedem njihovu hranu. Na utrkama jedem gumene bombone, sendviče, pijem vodu, colu i obični rehidromix iz ljekarne. Gelovi i izotonici mi izgledaju zanimljivo, al mi želudac ima nešto protiv njih i rješava ih se veoma brzo i ne bira izlaz na koji će ih izbaciti. Pijem vitamine i minerale i ekstra još c vitamin za imunitet, čini se uzalud jer se svakih 14 dana razbolim.
3sporta: Većina višegodišnjih trkača kaže kako im se trkačka motivacija poprilično ustalila i nemaju oscilacija s motivom za treniranje i utrkivanje. Da li je kod tebe takav slučaj?
Trčanje i utrkivanje je normalno stanje. Mene izluđuje kad nema utrka. Tek sam četiri vikenda bez utrke, a treba preživjeti još njih osam. Kad će to proljeće?
3sporta: I za kraj, otkrij nam tajnu plave/tirkizne boje? Ima li neko posebno značenje…? 🙂
Godinama su trenirke od atletske reprezentacije bile crvene. Ja sam tada bila u repki u planinskom trčanju. Tamnije, svjetlije, deblje, tanje, ali uvijek široke kao da smo hrvači, bacači ili nešto. Marginalna disciplina, škart oprema.
Dobivali smo veće brojeve koje smo vezali, potfrkavali, ali što god napravili u njima smo na otvorenju prvenstava uvijek izgledali jadno. Talijani su uvijek imali lijepe plave trenirke; i dresove i tajice i majice i kape i ruksake i svašta nešto. Bili su prekrasni, izgledali su kao prava ekipa, već si na otvorenju znao da ćeš slušati njihovu himnu. Dobre ekipe su uvijek unaprijed lijepo izgledale.
Prvi put smo predlani dobili ne samo odgovarajuću veličinu, već uz trenirku i dres dodatno još i tajice i majicu od kompleta. Prvi put nismo smrdjeli, imali smo nešto za presvući, i prvi put nije bilo u crvenoj boji. I prvi put smo dernule Talijanke. I ne samo njih.
Pripremila: Ana Pavčec Kregar/3sporta.com
