Daniel Krstulović Opara započeo je 2021. godinu sam samcat jednim teškim i izazovnim putovanjem. I to ne figurativno, nego doslovce – 2. siječnja iz Senja krenuo je u osvajanje Velebita, konkretno sve od Vratnika do izvora Zrmanje. Krenuo je u avanturu dugu osam dana i 205 kilometra uz nakupljenih 11.500 metara uspona.
Dane, kako ga prijatelji zovu, u trkačkim je krugovima dobro znan kao vrstan trail trkač. Podvig na koji se odlučio, prijeći cijeli Velebit od početne do završne točke, za pojmove trkača njegovog kalibra ne bi bio neki revolucionarni izazov, da se nije odlučio učiniti to u najtežim mogućim uvjetima – zimskima. U protivnom, on bi ga pretrčao u tridesetak sati.
Prvi dani donose ozebline i misli o odustajanju
Svatko iole upoznat s planinarenjem i Velebitom te uvjetima koji vladaju na njemu, zna da ga specifičnim, nepredvidivim i posebno opasnim čini činjenica da se gore “sukobljavaju“ morska i planinska klima. Tako da je svaka niska temperatura, svaki vjetar, svaki centimetar snijega ondje naglašeniji na n-tu potenciju. A Dane je izabrao baš najjaču, siječanjsku zimu kako bi testirao svoje granice i iskušao najizdašniju ponudu Velebita. Na manji izazov od toga nije pristajao…
Plan njegove rute bio je sljedeći:
Vratnik – Jadićeva plan – Oltari – Zavižan – Baške Oštarije – Šugarska Duliba – Jelova ruja – Visočica – Stap – Vaganski vrh – Sveto brdo – Dušice – Tulove grede – Vilinski kukovi – Crnopac – Jabukovac – Tremzina – izvor Zrmanje
… i plan je bio prijeći to između šest i deset dana. Naravno, Velebit je imao posljednju riječ.
Njegova avantura od prvog je dana počela patnički. Kako je na društvenim mrežama napisao, ovaj put nije uživao u svojoj patnji.
– Prvi je dan vjerojatno bio i najteži, što često tako biva kod ovakvih izazova. Sve je novo, tijelo se još navikava na fizičke napore, ali najvažnije od svega psiha još nije prihvatila ono kroz što ju guraš. Pri spustu na Oltare sa Senjskog bila snijeg je prešao u kišu što me smočilo do gole kože. Kada sam se popeo na Zavižan dočekao me snijeg nošen olujnim vjetrom. Zbog niskih temperatura mokra roba se ubrzo zaledila na meni što je noćni dio puta po Premužićevoj stazi učinilo pravim iskušenjem. Do Rossijevog skloništa došao sam poprilično slomljenog duha. U skloništu nije bilo drva, a nije bilo razumno da cijeli zaleđen nakon cijelog dana idem po noći skupljati drva na lokaciji gdje ih je i ljeti teško pronaći. Tada sam promislio, ako će svaki dan izgledati ovako teško da ću ovo izdržati do kraja – već su tad nastupila preispitivanja provedivosti vlastite odluke.
Čak i iskusnom alpinistu i trkaču traila poput Daniela kroz glavu su proletjele misli o odustajanju u strahu za vlastiti život i zdravlje…
– Treći dan sam se spuštao na prijevoj Baških Oštarija. Temperatura je porasla dovoljno da mi se stopala počnu odleđivati, koja su u mokrim gojzericama od prvog dana bila konstantno zaleđena. Tada mi je hvatište prstiju počelo oticati zbog ozeblina, a to mi je stvaralo značaju bol u gojzericama. Pri usponu kroz Ramino korito pomislio sam kako ću vjerojatno morati odustati jer s ovakvim bolovima nema načina da nastavim. Ipak, kada sam se popeo opet u više dijelove i temperatura se snizila oticanje je splasnulo, a time i bol – podijelio je s nama.
Jedan korak naprijed, dva nazad
Pošto je odlučio nastaviti bez obzira na ozebline više nije razmišljao o odustajanju, ali su ga mučile sumnje hoće li biti moguće proći kroz neke dionice s obzirom na vremenske uvjete.
– Prvo takvo iskušenje dočekalo me pri usponu na Visočicu. Vjetar je bio toliko jak da je na udarima trebalo kleknuti i čekati da prođe, ali još gore od toga bile su strehe koje je isti vjetar formirao po samoj padini. Neke su bile i par metara visoke, a preko kojih se trebalo popeti, dok je podloga bila loša – debeli sloj grada koji je napadao par dana ranije, što je strehe napravljene od teškog vlažnog snijega učinilo nestabilnima. Pri usponu mi je vjetar odnio rain cover i jednu rukavicu. Iako sam imao rezervne rukavice u ruksaku za slučaj nužde, nije bilo načina po takvom vjetru otvoriti ruksak bez da mi otpuše i druge stvari – predočava nam Dane ove nadrealne filmske prizore.
To je bio dovoljan razlog da se naš sugovornik odluči na brzi povratak u sklonište prije nego mu se ruka smrzne.
– Pri usponu na Vaganski vrh sve su južne padine bile zaglađene vjetrom, a kako sam pri reduciranju opreme koju ću nositi na turu odlučio ne uzeti prave dereze, nije bilo sigurnog načina te padine prepriječiti noću po vjetru koji te na udare izbacuje iz ravnoteže – kaže Dane.
Tako se Dane još jednom odlučuje vratiti u sklonište, poprilično očajan i ljut na sebe što je donio takvu odluku.
– Mislio sam da dalje neću moći najvišim grebenom, a opcija da ga zobiđem nije dolazila u obzir jer to nije bio način na koji sam htio proći Velebit. Uzdužni prolaz bilo koje planine bez izlazaka na njene najmarkatnije vrhove za mene nije pravi prolaz. Sutradan sam radeći stopinke cepinom i sa “žabicama“ ili krpljama na nogama (koje sadrže aluminijske dereze na sebi) ipak uspio proći greben. Bio sam ondje u potpunoj bjelini oblaka koji je zapeo na Velebitu te je predio koji sam prošao bezbroj puta dotad učinio potpuno neprepoznatljivim – dočarava nam ovaj avanturist.
“Izgubio sam se na Premužićevoj stazi pod snijegom“
Premužićeva staza jedan je od pitomijih predjela Velebita, uređeni “autoput“ za planinare različitih mogućnosti. Međutim, savršeno obilježen i jasan put u suho doba godine, zimi prekriven snijegom skriva opasne zamke…
– Drugi dan na Premužićevoj, na potezu od Rossijeve kolibe do Alana izgubio sam se nekoliko puta. Noć prije snijeg je neprestance padao na već ionako velike količine snijega, tako da je staza jednostavno nestala. Sve je bilo bijelo bez ikakvih prepoznatljivih oznaka inače uočljivo podzidane staze. Čak su i dijelovi kroz šumu bili problematični jer je snijeg nošen jakim vjetrom okovao debla ledom te pokrio i one markacije koje nisu bile ispod snijega – objašnjava on.
Premužićeva staza dijelom koji prolazi kroz Rožanske kukove podzidana je ponad vrtača koje su ondje prave provalije.
– Kada zimi napada snijeg, na stazi se stvore strme naslage koje prolazak mogu učiniti potencijalno opasnim. Snijeg izravna cijelu padinu, koja je inače vrlo strma, tako da staza nestane. Još se pod težinom snijega grane spuste na pod i zalede zajedno s podlogom što prolazak stazom čini nemogućim. Na takvim sam dijelovima morao priječiti ispod staze, a sniježni uvjeti nisu bili idealni. Bilo je dosta novog snijega koji je još uvijek padao na stari, a koji se prije toga stegao. Tu je napredovanje išlo vrlo sporo. Uz to sam taj dio prolazio noću već umoran, s jedinom mišlju samo da se dočepam skloništa i ugrijem – nezamislive su slike koje nam opisuje naš sugovornik.
Fizička sprema, ali i nadljudski snažna psiha
Za odlučiti se na ovakav put, kaže ovaj iskusni planinar, treba imati dugogodišnje iskustvo planinarenja u zimskim uvjetima te dobru fizičku spremu. Naglašava još jednu izuzetno bitnu stavku…
– Prije svega treba imati jaku psihu i veliku motivaciju. Ako toga nema, možete vi biti ne 
znam koliko fizički spremni, ali glava će u nekom trenutku reći “Dosta mi je!“ Tada jedino odlučnost može gurati dalje unatoč fizičkoj i psihičkoj nelagodi. Svaki planinar zna koliko je teško prtiti snijeg. Obično se to radi tako da se planinari izmjenjuju na čelu kako bi se uspjeli odmoriti. Kada si sam nemaš se s kim mijenjati. Svaki dan, cijeli dan, samo ti prtiš snijeg. Bez obzira što sam imao krplje, uz takve količine novog snijega koji je cijelo vrijeme padao i s njima se propada. Krplje, bez kojih bi prelazak u ovakvim uvjetima zaista bio nemoguć, ipak imaju i svoju negativnu stranu. Nakon svakog koraka sa rubova gazišta dio se snijega obruši na krplju tako da svakim korakom podižete određenu količinu snijega na njima. Kada se radi o južnom vjetru koji snijeg čini vlažnim, mokrim i ljepljivim odnosno teškim, to s vremenom postane dosta naporno. Imao sam trenutaka kada bi mi se tetive u pokosnici upalile od podizanja krplji pa sam ih morao skidati da mi se noge opuste – kaže Dane.
Još jedna stvar koja spašava život u divljini, posebice u ovakvim uvjetima, jest nužna oprema.
– Nemoguće je prtiti snijeg s teškim ogromnim ruksacima koje planinari inače nose na višednevne ture. Znajući to, poprilično sam reducirao svoju opremu. Imao sam zimsku vreću, hammock za vanjsko spavanje, set robe za planinarenje, set suhe robe u dry bagu za presvući se prije spavanja, plinsko kuhalo, vrlo malo dehidrirane hrane, cepin i satelitski GPS lokator. On odašilje signal o mojoj lokaciji u predjelima Velebita gdje nema pokrivenosti signalom za mobitele, a takvih tamo ima mnogo. Taj signal pratili su moji od kuće i dokle god se točkica pomiče znali su da sam dobro. Nisam vagao ruksak, ali mislim da je težio otprilike 15 kilograma što nije puno, ali ni malo za takve uvjete – doznajemo.
Više vremena mokar i promrzao nego suh
Naš sugovornik, priča, bio je cijelo vrijeme mokar bilo od mokrog snijega bilo od znoja.
– Dok sam bio mokar to je bio dobar znak. Kada bi mi se roba zaledila, a bilo je i takvih trenutaka, onda bi postalo problematično. Imao sam malo odjeće, tako da ni u jednom trenutku nisam smio stajati jer bih se odmah pothladio. Mogao sam zastati pojesti čokoladicu, ali odmah sam se morao nastaviti kretati. U protivnom bi uslijedilo smrzavanje. Nakon što bih se pothladio ili izgubi osjet u rukama, trebalo bi mi vrlo dugo vremena da se ponovo zagrijem – dočarava nam Dane hladnoću kojoj je bio izložen.
Odjeću je sušio po skloništima kad bi uspio pronaći drva i zapaliti vatru. Također, zahvaljujući pandemiji, čak i ono što je trebalo moći funkcionirati kao okrepa i odmor predstavljalo je otegotnu okolnost.
– Planinarski domovi nisu radili zbog korone, kuhao sam dehidriranu hranu koju sam nosio cijelim putem. Dvaput sam pojeo nešto normalno. Jednom sam na Baškim Oštarijama u hostelu uspio naručiti normalan obrok koji sam morao pojesti vani u snijegu zbog epidemioloških mjera. Drugi put na Strugama, prijatelji iz kluba donijeli su mi opremu koju mi je vjetar odnio te su me uz to počastili normalnom hranom – spominje nam Dane jedinu logistiku koju je u jednom trenutku putem imao.
“Planina je samo medij kroz koji otkrivamo sebe“
Daniel Krstulović Opara prehodao je Velebit za osam dana u ekstremnim zimskim uvjetima koje je, kako kaže, svjesno čekao i izabrao. Priča nam je li njegov put prošao u skladu s očekivanjima.
– Mislio sam da će to ići brže, ali s obzirom na to da sam dva dana planirane dionice završio ranije zbog vraćanja u sklonište čekajući da vremenski uvjeti popuste, to je produžilo turu za cijeli jedan dan. Prosječan tempo bio mi je dva do tri kilometra na sat. Ponekad su uvjeti bilo toliko teški da mi sat nije mogao ni izmjeriti koliko sporo se krećem jer bi tumačio to kao stajanje na mjestu. Dnevno sam prosječno prelazio 25 kilometara, a kretao sam se po cijeli dan. Otprilike 12-13 sati hoda – kaže on.
Dane na svojem putovanju nije imao nijednu dionicu u mirnim uvjetima te bez snijega. Gotovo cijelo vrijeme pratili su ga vjetar i mećava.
– Jedan mali dio oko Baških Oštarija bio je relativno miran, ali zbog viših temperatura tu su me boljele ozebline koje su onda i taj dio učinile dosta teškim – doznajemo.
Svaki njegov dio puta nosio je vlastite izazove. Negdje je vidljivost bila nikakva, negdje je padala kiša ili krupa, negdje je vjetar bio orkanski, a negdje je sve bilo zaleđeno.
– Ako moram neki dio izdvojiti kao najteži, onda je to uspon na Crnopac preko Bata iz pravca Tatekovog skloništa. Vjerojatno sam tada već bio i poprilično umoran jer je to bio zadnji dan, ali tehnički je u takvim uvjetima po snijegu i orkanskoj škuroj buri bilo najteže – Danine su riječi.
Upitali smo ga zbog kojih je trenutaka i kakvih prizora sve ovo bilo vrijedno. Znamo da se, s obzirom na to da je gotovo cijelo vrijeme bio u oblaku ili mećavi, nije baš nauživao pogleda. Čak ni s najviših, Vaganskog vrha i Svetog brda.
– Da, pogleda praktički nije bilo. Međutim, na ovakav pothvat ne ide se zbog pogleda ili uživanja u prirodi. Ide se zbog osjećaja koji to izaziva unutar tebe. Zato kažem da je ovakvo nešto put kroz samog sebe, a ne kroz Velebit. Planina je samo medij kroz koji otkrivaš sebe, a to je najvrijednije iskustvo koje čovjek može imati. Iskustvo koje je u današnjem načinu života gotovo nemoguće doživjeti – učimo od mladog “asketa“.
“Pazi što zaželiš jer mogao bi to i dobiti“
Doznajemo kako je ovakav ekstremni podvig na ovog iskusnog i fizički izuzetno spremnog trkača ostavio veće posljedice, nego ijedna ultra koju je dosad istrčao.
– Imao sam blage ozebline na stopalima zbog kojih sam izgubio osjet u tri prsta, ali to se postupno vraća tako da se nadam da neće biti trajnih posljedica. Primijetio sam da mi se cirkulacija u ekstremitetima pogoršala pa se nakon Velebita brže pothladim nego prije. Iako je tempo bio ubitačno spor, fizički je zato bio izrazito naporan. Nakon ove ture uzeo sam duži odmor, nego nakon ijedne ultre koje sam dosad otrčao. Djelomično su mi u tome “pomogle“ i ozebline zbog kojih nisam smio odmah trčati, inače bih se vjerojatno treningu vratio prerano, što ne bi bilo dobro – usporedio je ovaj trkač.
Danini bližnji, trkačko-planinarska zajednica i opća javnost pratila ga je svaki dan na društvenim medijima, kako s divljenjem ili bolje reći zaprepaštenjem, tako i sa strepnjom. Svi su pratitelji tih osam dana držali dah i molili boga da se što prije živ vrati kući.
– Na društvenim mrežama svaki sam dan objavljivao kratki osvrt na dan prije. Većinom s ljudi bili zbunjeni zašto bi netko svjesno tražio najteže uvjete za tako nešto. Nije im bilo jasno zašto se planirano patim. Neki su mislili da je to neodgovorno i nepromišljeno, a neki su me podržali. Bilo kako bilo, svaki komentar u takvim je trenucima dobar, makar i negativan. Većina trkača i planinara čeka što bolje uvjete da ostvare neki svoj cilj, a ja sam tražio obratno. Tražio sam izazov, što sam i dobio. Ima ona kineska “Pazi što zaželiš jer mogao bi to i dobiti“ – za kraj se našalio ovaj hrabri sportaš.
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
