NOVI NAPAD NA STOTKU

[INTERVJU] Dejan Radanac – Od trčanja s kanticom za mlijeko, do državnog rekorda i pobjedničkih postolja

Kao i skoro svako dijete na selu trčao je s kanticom po mlijeko, nogomet je igrao do 26. godine, a osnovno sredstvo odlaska na treninge bili su mu bicikl i noge. Tako ga je navika boravka u pokretu na otvorenom dovela do toga da danas bude nositelj 18 medalja s državnih prvenstava u trčanju! Upoznajte Dejana Radanca, trenutno najpoznatijeg hrvatskog ultraša koji i dan danas na posao putuje biciklom ili trčeći.

 

Dejan dolazi iz Adžamovaca u blizini Slavonskog Broda te uz trčanje, njegov život krasi jedna prekrasna šestogodišnjakinja, kćer iz prvog braka. A tu je još jedna mlada dama s kojom dijeli sretan romantični suživot.

 

Sto po sto i medalja po medalja

Kako rekosmo, do 26. godine ganjao je loptu, a tad je kopačke zamijenio trkačkim tenisicama.

– Zadnjih par godina dok sam igrao, imao sam često problema sa skočnim zglobovima te sam zbog toga odlučio smanjiti nogomet. Naravno, kroz par mjeseci udebljao sam se i onda sam se odlučio samo za trčanje, ostalo je povijest – uvodi nas naš sugovornik u svoju trkačku priču.

Prošle godine bivši nogometaš nosi dva naslova državnog prvaka – u cestovnom trčanju na 100 km te u planinskom na duge staze. U brdu je to bila srpanjska pobjeda na Sljemenskom maratonu uz novi rekord staze, a na cesti se radilo o domaćem terenu. Pobjedom na Polojskoj ultri u Slavonskom Brodu po treći je put zaredom postao državnim prvakom na 100 kilometara. Još je jedna važna činjenica vezana uz tu utrku. Naime, dosad je najbržih 100 km u Hrvatskoj imala žena, Nikolina Šustić, svjetska prvakinja u Sv. Martinu na Muri.

– Bilo je to 20 krugova od pet kilometara po ravnoj, brzoj stazi. Ovdje sam istrčao utrku u vremenu 7:14 sati te postavio državni rekord na 100 kilometara – kaže Dejan.

Od 2015. na ovamo, Dejan ima ukupno 18 medalja s državnih prvenstava, što pojedinačnih, što ekipnih iz raznih disciplina – kros, planinsko trčanje, polumaraton, maraton, stotke.

– Kako sam se većinom profilirao i odlučio za ultre, svaka stotka istrčana do sada, kao i jedna koju nisam istrčao, imala je neku posebnu težinu i svaku ću pamtiti po nečemu. Prva stotka bio je Passatore 2016. godine, gdje sam odustao na 72. kilometru. Nakon nje bio sam posebno motiviran da iduću istrčim kako god bilo, jer sam si htio dokazati da nisam zalutao na stotke – podijelio je s nama ovaj ultraš.

Tako je prva istrčana stotka pala na ožujak 2018. u Beogradu, s vremenom 7:48 sati, a time i normom za nastup na svjetskom prvenstvu i pozivom u reprezentaciju.

– Na Svjetskom prvenstvu i Prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju, te 2018. u Svetom Martinu na Muri prvi sam put postao državni prvak. Bili su to vrlo teški vremenski uvjeti, velika vrućina, valovita staza, ali nezaboravno iskustvo i novi PB od 7:27 sati – doznajemo.

U svibnju 2019. Dejan se vraća na “popravni“ na Passatore – kultnu talijansku ultru koja se trči od 1973. godine. Ondje ga na Državnom prvenstvu Italije i Hrvatske na 100 km, čeka konkurencija od 3000 trkača iz cijelog svijeta. Kako kaže, vrlo nezgodna i teška utrka koja u prvih 48 kilometara ima 1500 metara elevacije sa specifičnim startom u 15 sati, po najvećoj vrućini.

– Trči se iz Firenze u Faenzu i nije klasična, kronometarska stotka koja se trči “na krugove“, nego je baš utrka u kojoj se utrkujete protiv drugih trkača a ne protiv štoperice. Tu sam na kraju istrčao kao treći u apsolutnom poretku te sa 7:23 sati postavio novi muški rekord na 100 km i drugi put postao državni prvak u toj disciplini. Posebno mi je draga jer sam tu odustao dvije godine ranije, a te godine sam završio kao treći i ostavio iza sebe bivšeg trostrukog svjetskog prvaka Calcaterru – ponosno ističe naš sugovornik.

Passatore ili Slavonija – za odličnu atmosferu uvijek vrijedi trčati

Bez obzira na uspjehe na raznim prvenstvima i elitnim utrkama, Dejan se ne ograničava na “velika“ imena. Njegov je stav da treba trčati sve što se nudi jer trening mora biti raznolik i svaki tip utrke je dobra priprema za stotke. A i domaći slavonski kraj i ljudi prirasli su mu srcu…

– Volim naše domaće, slavonske trke jer je atmosfera uvijek odlična, prava slavonska i to je uz samo trčanje, najbitniji dio socijalnog trkačkog života, druženje. I prije sam i sada trčim većinu utrka koje su mi u bližoj okolici, posebno papučke jer mi je brdo sastavni dio treninga te sam tamo i ranije često išao na treninge. Sada većinom treniram brdo na Psunju jer mi je bliže iz Adžamovaca, a i najviši vrh Slavonije nalazi se na Psunju – objasnio je Dejan.

Kako kaže, ne bira utrke prema statusu ili atraktivnosti te trči i podržava sve, pa tako i underground utrke. O tome što će trčati obično se na početku sezone konzultira s trenerom Draganom Jankovićem, pa u skladu s dogovorom teku i namjenske pripreme. Većinom trči sva državna prvenstva jer drži da je to nešto što bi svaki trkač trebao raditi.

– Za mene nema veće časti nego biti državni prvak u bilo kojoj disciplini ili sportu. Kad pričamo o najvećim izazovima u kontekstu stotki, svaka utrka je izazov. Stotke su specifične jer stvarno nikad ne znaš u kojem pravcu će se trka razvijati, koje probleme možeš imati za vrijeme utrke, što fizičke, što psihičke. Primjerice, na Polojskoj sam ultri bio najspremniji dosad za stotku, ali sam već nakon 40-ak kilometara razvio određene tegobe zbog sitnih previda koje sam naivno napravio. Tako da sam 60. kilometra “curio“. Jednostavno je nepredvidivo, zato i je izazovno i neizvjesno – dočarao nam je ultraš doživljaje sa staze.

Foto – Dinko Bažulić

Za njega je najatraktivnija stotka koju je trčao spomenuti Passatore, mjesto kamo dolaze najbolji ultraši iz ovog kraja svijeta.

– Utrka je to koja od prvog do zadnjeg kilometra ima navijače duž staze koji glasno i srdačno navijaju za svakog trkača koji trči, a posebno za trkače iz Hrvatske. Razlog tome je što su naše ultrašice tamo redovno na postoljima te su stvarno kraljice Passatorea, Nikolina, Veronika i Marija više su puta pobjeđivale i završavale na postolju – Dejanovi su dojmovi.

 

Cesta ili offroad – pitanje je sad

Prema njegovim riječima svaka je staza idealna staza jer, kad si spreman, ništa nije problem.

– Jednostavno volim trčati i nikad se ne vodim time kakva je staza. Recimo, prije nego što sam trčao Čazmu prvi put, slušao sam o “strašnim brdima“ na kraju utrke. Međutim, na kraju kada sam ju istrčao, shvatio sam da mi u treningu radimo više brda nego što ga ima na Čazmi. Kad nisi spreman i ne treniraš raznoliko i dovoljno, svaka elevacija na stazi ti pravi problem te se utrka čini strašnom – riječi su iskusnog trkača.

Dejan kaže kako su ultre, čini se, postale logičan slijed na njegovo dječačko trčkaranje s kanticom za mlijeko te ono za loptom.

– Nekako sam stalno naučio biti vani i u pokretu. Jednostavno se volim kretati i biti na otvorenom, istraživati prostore i terene okolo. Jedna od najboljih stvari kod trčanja ultri je treniranje za ultre, naravno, ako uživaš u treningu. Najviše volim kad dođemo na mjesta gdje još nismo bili pa istražujemo nove staze i ceste. Primjerice, Mrkopalj ovoga ljeta. Mjesto je jednostavno savršeno za trening – entuzijastičan je naš sugovornik.

No čini se kako mu je teško odabrati pravu ljubav – cestu ili offroad teren i brdo…

– Iako gledam da većinu treninga trčim na travnatim, zemljanim, makadamskim putovima, volim i cestu – jako. Tako da se prvenstveno smatram cestovnim trkačem. Ipak, na offroad i brdskim terenima više uživam. Priroda nekako više opušta i smiruje – zaključuje Dejan.

 

Idealni balans posla, treninga i odmora

Uz identitet trkača, oca i partnera, Dejana obilježava još jedan, onaj medicinskog tehničara te magistra struke sestrinstva. Kao zaposlenik županijskog zavoda za hitnu medicinu, radi posao koji je nerjetko vrlo stresan, užurban i iscrpljujuć. A takav posao ne može ne utjecati na režim treniranja.

– Iako mi posao jako utječe na trčanje, mogu isto tako reći da mi i trčanje utječe na posao, i to u pozitivnom smislu. Spremniji sam fizički pa je samim tim i svaki napor na poslu lakši, nebitno bio psihički ili fizički. Jednostavno sam trčanje uklopio u svakodnevne obaveze i više ne gledam na njega kao nikakav problem ni obavezu. Trčim ili vozim bicikl do posla, s posla i to je to – pojednostavio je Dejan.

Međutim, kao ozbiljan trkač vrlo je svjestan potrebe za odmorom i kvalitetnim snom.

– Ako sam umoran i pola sam dana proveo u antivirusnom odijelu, neću raditi jake treninge poslije posla. Većinom su to lagani, regeneracijski treninzi. San i odmor vrlo su bitan dio treninga i uvijek pazim da spavam kad god mogu. Preko dana znam spavati čak i prijepodne i poslijepodne, ali ne dugo – 20-ak minuta, čisto da se “resetiram“ – savjetuje iskusan trkač.

 

Trči i 30-ak kilometara dnevno, ali ponekad i preskoči trening

Dejan nam je ispričao i koliko je rada potrebno da bi se postizali rezultati kakve on postiže.

– Ovisno o fazi godine i pripreme varira i broj pretrčanih kilometara. Tijekom studenog, prosinca, siječnja i veljače trčim najveće kilometraže – u prosjeku 30-ak kilometara dnevno. Uz to, od prošle sam zime uveo i dodatne treninge bicikla na trenažeru. Recimo da je to oko 200 km tjedno trčanja uz 30-ak sati trenažera u pripremnoj fazi. Trči se dosta tijekom cijele godine. Prošle je godine bilo oko 7500 km trčanja, 4000 km bicikla vani i još dosta sati na trenažeru. Treninge snage tu ne računam – impozantne su Dejanove brojke.

Ipak, kaže, uz dnevni ritam i sve obveze ne može se čovjek ni režima baš držati kao pijan plota, a i mali grijesi su ponekad dozvoljeni.

– Zbog posla i privatnih obveza, prestao sam robovati striktnom planu treninga. S vremenom jednostavno shvatiš da je to neizvedivo. Ponekad je bolje preskočiti neki trening ili samo lagano rastrčati, nego forsirati i ozlijediti se ili ući u stanje pretreniranosti. Imam okvirni plan kojeg se držim 90 posto vremena. Bitno je naglasak staviti i na kvalitetu i na kvantitetu. Oko 70 posto treninga mi je na brdskim i offroad terenima i to je ono na što jako pazim. Planiram trčati dok god se budem mogao kretati pa trčanjem na mekšim podlogama ipak malo štedim noge – razumno procjenjuje ovaj ultraš.

 

“Hrana se treba vrtjeti oko života, ne život oko hrane“

Dobitnu kombinaciju Dejanove kondicije čini i prehrana. Većinu vremena pazi što jede, ali kaže kako ponekad pojede i junk food. Ipak, pazi da i to bude u sklopu dnevne energetske potrošnje.

– Negdje sam pročitao da hrana ne može dati rezultat pojedincu, ali mu ga može uzeti i držim da je to točno. Baš iz tog razloga pazim što jedem i unosim u sebe jer ako već forsiram tijelo treningom i radim mu stres, ne moram ga stresirati lošom hranom – postavka je od koje Dejan polazi.

Kombinira vegetarijanstvo i veganstvo, ali kaže kako to što njemu odgovara, ne mora nužno i drugima.

– Jasno mi je da se to kosi sa znanstvenim činjenicama i ne preporučujem to nikome, ali meni odgovara. Ne kažem da nikad više neću jesti meso, no trenutno mi tako odgovara. Jednostavno sam se odviknuo od velike količine masnoća u prehrani. Svjestan sam da sam na taj način deficitaran u unosu nekih mikro i makronutrijenata pa ih zbog toga dodatno suplementiram. Trudim se jesti raznovrsne i cjelovite namirnice uz puno voća i povrća, ali ne opterećujem se previše ako ponekad moram pojesti kiflu umjesto planiranog ručka – Dejanove su riječi.

On tvrdi kako ni jedna krajnost nije dobra, pa tako ni pretjerivanje u zdravoj prehrani, nebitno koji način to bio.

– Nekome možda odgovara, nekome ne, ali ne treba od toga raditi drame ili opterećivati se ukoliko jedan ili dva dana ne možete jesti po nekakvom zamišljenom planu. Hrana se treba vrtjeti oko života, ne život oko hrane. Samo racionalnim i zdravim odnosom prema hrani može se doći do nekakve razumne ravnoteže. Neće nas pola kilograma više preko zime toliko usporiti da ne bismo smjeli pojesti dva kolača na rođendanu ili popiti dva piva na tulumu. Unos treba pratiti potrošnju i nikad neće biti problema, ako većinu vremena pazimo na taj dio – mudrosti su ultraša-vegetarijanca.

 

Životna filozofija Dejana Radanca

– Meni je suživot s prirodom vrlo bitan jer me boravak u prirodi opušta i smiruje. Međutim, bitno je paziti da vratimo koliko uzmemo i ne ostavljamo smeće ili štetu iza sebe. U nekoj daljoj budućnosti, nadam se nekoj maloj kućici u brdu pa ću tako moći provoditi još više vremena na otvorenom. Suživot s ljudima i socijalni kontakti, naravno, jako su važni, ali meni ponekad znaju biti previše opterećujući. Srećom, možeš birati s kim, kad i gdje se želiš družiti pa na taj način imamo kontrolu nad tim dijelom – jednostavan je ovaj trkač.

Na temu društvenih okvira, kaže, svatko si bira život kakav želi.

– Ako netko pati za tim da ima dobar auto, mobitel, najnoviju robu i to ga usrećuje, nemam ništa protiv toga. Stvarno, sreću čine male stvari! Znam, novac je važan, ali on nije sve i ne mora biti sve odmah i sad, preko noći. Mi trkači, a posebno ultraši posebna smo sorta ljudi, čudaci za većinu ostalih. Trčimo, šutimo i uživamo. Ne namećemo se, ne govorimo nikom što i kako se mora, nismo “najpametniji“, ali znamo uživati u onome što radimo i to nas čini sretnima. Još ako uz to imate partnera ili partnericu koja to razumije i ponekad “sportira“ s vama, i zna da je normalno da dvoje ljudi u vezi ne moraju biti vezani pupčanom vrpcom, vašoj sreći nema kraja – zaključuje državni prvak na ultraškim stazama.

Pitamo ga i za skoru Polojsku utrku, gdje će ponovno trčati 100 kilometara – “Sad sam u taperu laganom za stotku, prošli vikend odradio sam zadnju dužinu od 60 km na 3:55 min/km, kao nekakvu kontrolu i to je to. Plan je obraniti naslov, a dalje ćemo vidjet, po treningu i formi spreman sam za rezultat ispod 7 sati, ali stotka je stotka, nikad ne znaš”.

Piše: Martina Maloča

Nema postova za prikaz