Prošlog je vikenda u Beogradu održan Maraton Maratona, mogli bismo reći ultraški festival, koji je privukao mnogobrojne trkačice i trkače kojima je maraton – prekratak. Nastupila je i brojna ekipa iz Hrvatske, neki su se vratili i s medaljama, a padali su i držani rekordi. Tim povodom porazgovarali smo s Draganom Jankovićem, kreatorom hrvatskog ultraškog pokreta.
Koji su bili razlozi odlaska na Maraton Maratona i kako je prošlo natjecanje?
Odlazak na Maraton Maratona u Beograd planirali smo već prošle godine u 11. mjesecu. Obično kad postavljamo plan zimske baze, postavljamo neke ciljeve za iduću sezonu. Zapravo, prema tim ciljevima i razrađujemo plan treninga u baznom periodu. Za veliku većinu naših trkača cilj je bio maraton u Palmanovi, a za ultrašku ekipu cilj je bila utrka u Beogradu. To znači da su oni imali drugačije pripreme, pogotovo vikendima.
S obzirom da naša ženska reprezentacija ima norme, zapravo ne samo norme već su trenutno najbolja europska reprezentacija, ideja odlaska u Beograd je bila ostvarivanje normi muške ultraške ekipe, za Svjetsko prvenstvo u Svetom Martinu.
Poznato je da na SP domaćini imaju tzv. wildcard, odnosno pravo da nastupe i ako nemaju ispunjenu normu, ali mi ne želimo nastupiti na domaćem terenu kao turisti. Htjeli smo da dečki ispune norme IAU-a i da su potpuno legitimni natjecatelji Svjetskog prvenstva. U planu smo imali odlazak svih muških kandidata za SP, ali na kraju se spletom okolnosti to svelo na ekipu AK Sljeme. S nama je trebao ići Matija Zadravec, ali nije mogao jer je imao operaciju, a zdravstveni razlozi su spriječili i Lovelosa Slovinca. U igri je ostao Dejan Radanac, koje već imao nekoliko nastupa na 100 km i Čazmi, dakle trkač s iskustvom. Istina, uglavnom lošim iskustvom, no, ja uvijek kažem da su loša iskustva možda i korisnija od dobrih. Utrku u Beogradu je istrčao dobro, on je bio i najbrži od naših muških predstavnika. Radio je odlične treninge, sam, u Slavonskom Brodu, skupa s kolegom Muratom je radio program treninga. Radi nešto drugačije od onog što mi radimo u Sljemenu, ali pokazalo se dobrim. Ostali dio pretendenata na normu, Selanec, Andrijašević i Letinčić, radili su cijelu zimu pod paskom Veronike Jurišić. Ona se brinula o njima, zajedno su radili dužine, što im je očito imponiralo. Veca je veliki motivator, izuzetno ugodna i ništa joj nije teško.
Radila se dosta neobična zima, jer smo prošle godine nešto eksperimentirali i ponešto naučili iz tog iskustva. Naglasak ove zime je bio na spajanjima treninga vikendom. Imali su različite načine spajanja, svakakve situacije, a kroz tjedan su radili po klupskom programu. Bilo je jako bitno da kompletnu pripremu odradimo sa završetkom na ovoj utrci u trećem mjesecu, kako bi dečkima ostalo dovoljno vremena da se odmore i naprave kvalitetne pripreme za svjetsko prvenstvo. Selanec i Radanac su ostvarili norme, Andrijašević nije bio daleko od nje, a nadam se da godina nije otpisana za Zadravca, nadam se također da će i Radojković biti u igri, tako da se mislim da ćemo prije Svjetskog prvenstva imati i trojicu kvalificiranih natjecatelja za utrku na 100 km.
No, najbolje rezultate opet su ostvarile žene, pala su čak dva državna rekorda.
Ženska ekipa je imala potpuno drugačiji razlog putovanja u Beograd. One imaju i drugačiji cilj u Svetom Martinu, ne samo da nastupe i završe utrku, već i pokušaju uzeti poneku medalju. One su u Beogradu trčale vremenske ultre, prije svega zato da prođu situaciju utrke. Ti prolasci kroz situaciju utrke dodatno te svaki put očvrsnu, a njihov kratkoročni cilj je nastup u Temišvaru krajem svibnja, gdje je EP na 24 sata. U Beogradu su se stvarno dobro pokazale, i Antonija Orlić i Paola Vrdoljak, top forma, odličan nastup bez imalo kriza. Obje su istrčale hrvatske rekorde, Antonija na 12 a Paola na 6 sati. Ova utrka na 6 sati se službeno trči rijetko, ali rekord je rekord i svaka čast Paoli na izvrsnom rezultatu. Što se tiče Tonke, u nastupima na 24 sata ona stvarno ima najjači karakter od naših djevojaka. Čini mi se da iz utrke u utrku sve jača i jača tako da možemo svašta očekivati u Temišvaru. U Belfastu je trčala 232 km, a sad sam je prije utrke na 12 sati pitao – da li napadaš 130 km? Rekla je da ne, ali na kraju je istrčala gotovo 135 km, što je stvarno lijep rezultat kada kažem da je u zadnjih nekoliko godina manje od pet žena istrčalo veću kilometražu za 12 sati.
Kako je izgledala utrka u Beogradu?
U Beogradu su bile poprilično neobične okolnosti. Utrka je održana na najtopliji dan u godini, a samo tjedan ranije radili smo dužine na -5, -6. U Beogradu je bilo čak +19C. No ultraši moraju biti spremni na sve uvjete. Uz to, utrka se održavala na Adi Ciganliji, a toplo vrijeme izvuklo je valjda pola Beograda u šetnju. Bilo je dosta izazovno trčati kroz svu tu masu i gomilu i dosta nas je ometalo i refokusiralo na nešto što nije dio utrke. Ali svi su uspjeli dići iznad toga i nisu dozvolili da ih uvjeti ometu. Svi su istrčali stvarno fenomenalne trke. S druge strane organizatori su bili fantastični, s velikom gostoljubivošću i stvarno su nas primili kao svoje. Nije se osjetio baš nikakav animozitet, dapače, jako nas uvažavaju i cijene naše rezultate. Tonka je bila i posebna zvijezda, mislim da je tamo cijene više nego kod nas. Izašao je i časopis o ultraškom trčanju, a Tonka je na naslovnici, mislim da ju je to i dodatno diglo i dalo joj motiv za super rezultat.
Imaš dobar uvid i u regionalnu ultrašku scenu, kreće li se nešto?
Vidjeli smo se s Dimovim iz Makedonije, s ekipama iz BiH i počeli s dogovorima da iduće godine napravimo prvo Balkansko prvenstvo u ultramaratonu. Osjeti se da se nešto pozitivno događa na toj sceni, stvara se pokret. Istina, mi smo nositelji kvalitete, ali važno je da postoji zajednički interes. Trebamo se zbližavati i na tome radimo. Nedavno se i Slovenija učlanila u IAU.
Kakva je suradnja ultraške reprezentacije i HAS te nove udruge HUVA?
Moram reći da sam zadovoljan s načinom kako nas prati Hrvatski atletski savez. Uvijek sve može biti bolje, pogotovo u onom “statističkom” dijelu, gdje treba napraviti još nekoliko koraka oko legitimiteta i priznavanja državnih rekorda iz domene utraškog trčanja. U kontaktima sam s ultraškim ekipama iz svih ex-Yu država i naš savez je u odnosu na njihove najfleksibilniji prema ultraškom trčanju. Slična, ne baš dobra situacija, je u velikoj većini država, osim naravno onih najvećih poput SAD-a, Japana, Švedske ili Njemačke, gdje je ultra ravnopravna ostalim atletskim disciplinama. Ultrašica Camille Herron je recimo u SAD-u dva puta izabrana za atletičarku mjeseca, a znamo s koliko atletičara i kakvim rezultatima raspolaže Amerika.
Da se vratim na nas, imamo podršku odlaska na svjetska prvenstva, prvi smo iz regije išli na njih, prvi smo radili državna prvenstva… Sve to ne bi bilo izvedivo bez podrške i fleksibilnosti HAS-a. Nova udruga HUVA radi od nedavno i nadam se da ćemo i tu napraviti pozitivan iskorak. Dobro je da se dosta pažnje poklanja trailu, relativno novoj disciplini u velikom zamahu. Velika većina trkača se zapalila za trail, očito je da je to hit u Hrvatskoj i sad to treba gajiti. I tu je savez pokazao dobru volju pa smo bili prvi iz regije koji smo otišli na svjetska prvenstva u trailu, a ići ćemo i ove godine u Španjolsku. Prvi smo iz regije imali i državno prvenstvo u trailu i kategorizirane sportaše u toj disciplini.
I za kraj, što nas očekuje u rujnu u Svetom Martinu?
U Svetom Martinu će biti između 35 i 40 državnih reprezentacija, možda i više. Nakon objave da će Hrvatska biti domaćin, dobili smo odlične reakcije i svi su bili oduševljeni. Prepoznati smo kroz naše cure, koje nastupaju na mnogim ultraškim utrkama i često su top atrakcija. Između ostalog smo i dobili Svjetsko prvenstvo radi njih i njihovih rezultata. Utrka u Svetom Martinu će biti i Veteransko svjetsko prvenstvo na 100 km gdje se očekuje velik broj natjecatelja, kategorije su po 5 godina, od 35 nadalje. Za to prvenstvo ne treba biti član kluba ili se prijavljivati preko atletskog saveza, dovoljna je samo osobna prijava.
Osim toga bit će to i naše Državno prvenstvo, dakle tri prvenstva na jednom mjestu. Bit će i open kategorija limitirana na 100 ljudi. Moja je procjena da bi moglo nastupiti oko 500 natjecatelja. Vjerujem da će mnogim našim trkačima biti zanimljivo i da će nastupiti, jer SP u Svetom Martinu će biti najveći trkački događaj u Hrvatskoj ikad, nikad nismo imali Svjetsko prvenstvo u bilo kojoj trkačoj disciplini. Vjerujem da ćemo imati 100 najboljih žena i 150 najboljih muškaraca na 100 km na svijetu. Bit će to velika trka.
Razgovarao: Z. Mikašek
Naslovna fotografija: Mića Ignjatović
