Kako je 110 kilometara Istre za 15 sati završila najbolja Hrvatica Ingrid Nikolesić – je li se pred njom snježna mećava rascijepila poput mora pred Mojsijem, dok joj se pod nogama rasprostro bijeli sag kroz koji su izbijale visibabe, a ona je ponad njega lebdjela ne dodirujući tlo; ili su ipak, i nju u lice bockali smrznuti bijeli kristalići te se njenim tijelom poigravao nemilosrdan vjetar gore na vrhu Učke i propuhivao joj kosti. Iako je većini nas u glavi vjerojatno prva slika, Ingrid nas uvjerava u suprotno – prolazila je sve što i mi ostali obični smrtnici i vidjela i doživjela svašta putem.
Svaka njena riječ opisuje svaki trenutak, misao, doživljaj i zato joj je vjerojatno svaka jednako draga. I svaka važna. Zato smo svaku točno takvom i ostavili. Udobno se smjestite i u iscrpnom Ingridinom izvještaju pročitajte što je sve potrebno za pobjedu na ovakvom jednom ultratrailu – kako je trenirala, kako se organizirala, na što je “išla“, čime se hrani te kako se grade karakter, odlučnost i izuzetna mentalna snaga.
3sporta: Kakav je bio osjećaj stati na postolje kao pobjednica Prvenstva Hrvatske i to ni manje ni više, nego na 110 kilometara ove epske utrke? Koliko znamo, postolja ti nisu strana, no je li ijedno dosad bilo na utrci ovakvog tipa, na ultratrailu? Kao da te više viđamo na asfaltu…
Ingrid: Titula prvakinje Hrvatske u trailu kruna je moje trkačke karijere duge nekih desetak godina. Mnogo puta penjala sam se na razna postolja od onih za pet kilometara, preko polumaratona do maratona, uglavnom cestovnih utrka. Penjala sam se i na postolja trail trka, ali nikada ovako dugih. Ovo je za mene prvo postolje u jednoj ultratrail utrci ovog kalibra.
Utrka od 110 kilometara i 4394 metra uspona za sve je predstavljala ogroman izazov – zahtijevala je izrazito dobru fizičku spremu te jednako je tako trebalo biti i mentalno jak za proći ovu utrku. Osim dužine, vremenske (ne)prilike – snijeg, led, vjetar, kiša, hladnoća; a na Vojaku doslovce i mećava, nisu nam ni najmanje išle na ruku. Stoga s punim pravom ovu utrku možemo zvati epskom.
3sporta: Što tebi predstavlja ova titula, ovaj uspjeh?
Ingrid: Ovo nije samo pobjeda na prvenstvu države u trailu, nije samo pobjeda na trci od 110 kilometara, ovo postolje je simbol pobjede mene nad samom sobom. Kad pogledam unazad, najveći “kočničar” sam bila sama sebi. Stalno sam se ograničavala jer nisam vjerovala da nešto mogu, smijem ili da sam dorasla utrci. Uvijek sam imala nekakav “ali” uz sebe. Znala sam biti u odličnoj formi, no za vrhunski rezultat stvarno moraš biti i mentalno jak, što je oduvijek bio moj veliki minus.
Ova je titula ogroman uspjeh jer sam pokazala, prvenstveno sebi, da sam dorasla odraditi velike izazove koji su stali ispred mene i da mogu biti veća od njih. A to je izvaredan osjećaj koji se ne može ni sa čime usporediti.
3sporta: Kako si se pripremala za trail utrku od 110 kilometara?
Ingrid: Pripreme su počele početkom prosinca. Dogovorila sam s trenerom veliki volumen kilometara i visoku satnicu jer sam se spremala za ultratrail na kojem ću biti na nogama 15 sati. Trebam li reći da se tu radi o Draganu Jankoviću? Svi znamo tko je od trenera ljubitelj visoke kilometraže u baznoj fazi priprema i ni u jednom trenutku nije me ograničavao. Imala sam svoju slobodu da nižem te kilometre kao perle u dugu ogrlicu koju sad ponosno nosim oko vrata. U jednom trenutku siječanjskog izazova rekao mi je, da je prva stvar kad bi ustao bila pogledati Garmin connect te da je zbilja uživao u mojim brojkama, te je i sam na moj račun u svoj dnevnik trčanja upisao mnogo više kilometara nego je planirao.
Moj prosinac završio je s nekih 800, a siječanj čak 1412 kilometara, te veljača ponovo na 800. Mislim da sam jedina koju u pripremama za ovaj trail nije brinula visinska razlika koju su svi zbrajali na treninzima. Nisu me brinuli ni tehnički zahtijevni dijelovi staze jer ipak sam ja tu, prema mnogima, zalutala s asfalta. Vjerovala sam u benefite koje visoka kilometraža pruža što se na kraju pokazalo ispravno. Brinula me jedino noć. Start mojih utrka uglavnom je po dnevnom svjetlu, a ovaj put je preda mnom bila utrka koja starta u 22 sata te me čekalo dobrih osam sati mraka – ne nekakve ceste kroz naselja, nego šumskih staza.
3sporta: Kako je sve to izgledalo?
Ingrid: Siječanjski vikendi bili su udarnički i koncipirani na način, da sam u subotu radila ravnu dužinu od tri, četiri pa i preko pet sati. Onda bih popodne znala rastrčati i do 20-tak kilometara. Nedjelja je bila rezervirana za ranu kavu u Kastvu, nakon čega bismo se uputili na četiri do pet sati “iredentističkog peglanja valovitog makadama”, koje je izlazilo iz okvira Hrvatske u susjednu Sloveniju.
Veljačom su uglavnom dominirali specifični treninzi na terenu kojim utrka prolazi. U nekoliko sam navrata prošla stazu od Poklona do Buzeta u raznim segmentima. Izdvojila bih dva posebna treninga. Prvi je bio od Poklona do Buzeta s Ivicom Čajkom, jer kad smo došli u Buzet i okrenuli se te vidjeli vrh Učke u daljini to je za mene bio veličanstven prizor: “Pogledaj Ivica pa mi smo to sve pretrčali, vidiš li taj vrh kako je u toj daljini mali!?”
Drugi trening koji mi je posebno drag, prvi je noćni trening od Lovrana prema Vojaku s Marinom Mandekićem. Bila je lijepa topla noć, vedra, nebo je bilo puno zvijezda, jednom riječju – idila. Ja sam pokušavala uzaludno fotkati to nebo da široj Facebook populaciji dočaram tu divotu. Marin je imao nekakve šprinteve uzbrdo kako ih on zove i nakon pol sata zagrijavanja nestao je među stablima u mraku. U tom sam se trenutku našla sama na jednom bočnom “singliću“, ispod mene u daljini bila je Lovranska draga, još dalje more obasjano mjesečinom, a oko mene tišina. Tad sam shvatila da će mi noć biti najljepši dio utrke i da ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj gdje bih radije bila, nego u tom trenutku, na toj stazi, u toj tišini.
U siječnju i veljači najviše sam trenirala s Marinom koji je sad i aktualni prvak Hrvatske u trailu, bilo je tu i nekoliko treninga s Josipom Stipčevićem, Pavlom Kruljcem, Ivicom Čajkom i Predragom Nikolićem. Ti dečki su crème de la crème hrvatskog traila. U svojim nogama imaju duge kilometre teških trail utrka i mogu reći da sam svaki njihov nesebičan savjet, upijala kao spužva na čemu sam im beskrajno zahvalna.
3sporta: Kad si bila na stazi i prolazila kroz neke ekstremne uvjete, jesi li se i tad osjećala spremnom i na visini zadatka ili si razmišljala kako te na ovo ništa ne može pripremiti? Jesi li prolazila kroz krize? Što je tebe održalo stabilnom i usmjerenom na cilj do kraja utrke?
Ingrid: Prognoza za utrku bila je kišna. U tjednu prije utrke stalno sam refreshala stranicu s prognozom u nadi da će te kapljice kiše nestati i da ću opet imati iznad sebe zvjezdano nebo i lijepu noć. U petak tijekom jutra, izmijenila sam par poruka s Predragom oko utrke i sve je završilo šalom kako me tu večer izvodi na tulum. Popodne, kad je na stranici 100 milja Istre izašla obavijest „There’s SNOW at Vojak summit“, Predrag mi je poslao poruku sa screen shotom te obavijesti i rečenicom kud ćeš veće romatike od snijega.
U Facebook grupi s mojim Sljemenašima, kojih je 15 trčalo prvenstvo, svi su se uznemirili zbog tog snijega. Tad sam shvatila da je to situacija na koju ne mogu utjecati i čim je prije prihvatim, bit će za mene bolje. Na obje poruke odgovorila sam citatom Tommy Rivsa o Boston maratonu: “Stop fretting abouth the Boston marathon forecast. Decide right now that the only storm will be you!”
Posljednja večera, obrok prije trke, bila je s Marinom. On je bio pozitivan u vezi svega. Kod njega nije bilo ni traga nesigurnosti i dvojbi u vezi mog nastupa. Usudila bih se reći da je više vjerovao u mene od mene same. Stvarno mi je bio velika podrška i iznimno sam sretna da sam ga imala uz sebe all the way. U petak kad sam odlazila na start, odlučila sam biti jača od svega što će me na stazi čekati – imala sam iza sebe izvrsne treninge, na sebi dobru opremu, a u srcu ogromnu želju da protrčim kroz cilj s osmijehom na licu.
3sporta: Koja je bila tvoja taktika?
Ingrid: Moja prednost bilo je poznavanje staze i terena koji me je čekao, velika fokusiranost na tu utrku, još veća ozbiljnost u pripremama same trke i ogroman trud koji sam tijekom zime uložila u treninge. Logistiku i support team posložila sam točno kao švicarski sat, sve je bilo na papiru napisano i razrađeno do zadnjeg detalja.
Odlučila sam trčati cijelo vrijeme da mi osjećaj bude ugodan, od prosječnog tempa i prolaza po kilometrima do samog osjećaja. Zamislite samo tu transformaciju asfaltuše u trejlericu 🙂 ! Ni u jednom trenutku nije mi smjelo biti teško, jer sam znala da to dolazi na naplatu u drugoj fazi trke. Također, odlučila sam da ću trčati svoju trku pa koja god završim. Konkurencija tu nije bila bitna, jedina konkurencija bila sam sama sebi jer sam vjerovala da će moja kriza doći i da je to jedino što moram pobijediti.
Zanimljivo je da sam cijelu utrku otrčala s mp3 playerom na samo dvije pjesme Pink Floyda – “Shine on you crazy diamond“ i “Comfortably numb“. Na trčljivim makadamima upravo sam si to pjevala iz svega glasa. Tako da ukoliko je tko čuo Floyde na stazi, to nije bio ni Gilmour ni Waters, to sam bila ja – Crazy Sid 🙂 . I ni jedna mi još nije dosadila…
Uspon na Vojak bio je spektakularan! Ispod samog vrha, po hrptu i do spusta u šumu prema Poklonu jako je puhalo, snijeg je nosilo u oči, slabo se vidjelo zbog toga, na mjestima je bilo leda i po desetak centimetara snijega. Priroda u punoj svojoj nadmoći nad nama malima i rijeka trkača s tim lampama koja joj prkosi. Tu mi je jedina briga bio Marin – znala sam da će juriti kao da sutra ne postoji i bilo me strah da ne padne i da se ne ozlijedi. Međutim, kad sam na Poklonu čula da je prošao i da mu je pozicija super, nekako je i meni pao ogroman kamen sa srca.
3sporta: Kako je izgledao tvoj put od točke do točke?
Ingrid: Od Poklona do Trstenika snijeg je nastavio padati, međutim, na tlu ga je bilo manje, ali je bilo mnogo blata i klizanja. Na tom dijelu sam zaradila ogroman žulj koji me je dopratio da Umaga. Prvu grešku napravila sam u Brgudcu, gdje sam trebala promijeniti bateriju na lampi, što sam zaboravila, a “suport timu“ to nisam napomenula. Prolazim Brgudac, kreće uspon za Korita, nakon kojeg gacam po blatu kao Zagorka po grožđu i lampa počne blinkati, gasi se i Zagorka tu sad gaca po grožđu u mrklom mraku. Nervoza, par psovki, čašćenje same sebe pogrdnim epitetima, no nekako uspijevam promijeniti bateriju i nastavljam u ugodnom tempu dalje.
Slijede Orljak pa Gomila i dolazim u Trstenik. Okrepna stanica puna poznatih lica koja me pitaju kako se osjećam, i u šali odgovaram da sam kao Mujo u onom vicu kad se javlja iz Kanade i da upravo razmišljam o tome da preselim na Floridu, što mami osmijeh na neka ispaćena lica u tom šatoru. Ispred mene je Žbevnica i znam da gore vjetar puše tako snažno da bi i brodski lanac odnio. Međutim, znam da nakon toga kao nagrada slijedi lijep spust u Buzet kojeg bih izdvojila kao najljepši dio staze na utrci. Spustila sam se u Buzet s takvim korakom lake ruske balerine, svaki metar tog dijela pamtim. Nažalost, tu sam razbila glavu o nekakvu granu, ali nobody’s perfect, pa ni moj omiljeni dio staze i usudila bih se reći da ipak svaka prava ljubav boli 🙂 .
U Buzetu sam popila samo mineralnu i jedan Ensure te sam nastavila dalje. Nisam htjela tu sjediti, presvlačiti se i preobuvati kako sam planirala. Shvatila sam da ću, ukoliko sjednem, izgubiti dosta vremena i nastavila sam dalje. Iza Buzeta slijedi uspon na Zrenj, a prije toga prolazak kroz potok. Tu me Predrag opet stiže i zajedno kao dva mala djeteta prolazimo kroz taj potok, obuveni, a nema nikoga da viče na tebe da ne gaziš po vodi. Dječja igra i veselje u pravom smislu riječi. I naravno, prijedlog da idemo dogodine na 100 milja, da takvo veselje duže traje. Iz njega opet progovara iskustvo koje kaže da je ovo sasvim dovoljno dugo.
Korak po korak, kilometar po kilometar, ispred mene Oprtalj, mineralna voda, gel i nastavljam dalje. Evo ga i Grožnjan, zatim ide ravni dio Parenzane i tu radim drugu grešku. Osjetim glad i pomislim kako još imam preko dva sata utrke i da bih trebala nešto pojesti. Lijepo su mi rekli da u drugoj polovici utrke jedem samo tekuću hranu, a u prvoj polovici krutu, i baš tu odlučim biti naopaka. Pojedem nekakve gumene bombone i to mi padne na želudac kao kamen od tone i kreću rovovske borbe Ingrid vs. tvrdoglava guma sve do Buja. Kao da se sva energija iz nogu preselila u želudac okupirana njome. Pila sam vodu iz bidona, ubacivala hodačke dijelove, mislila o lijepim stvarima, ma što god sam tad napravila bilo je uzalud. Neprijatelj je bio jači, nadmoćniji i odlučan u namjeri da me slomi u komade.
U Buje se dovlačim kao ranjenik iz rata, nakon teške ofenzive s tim bombonima, ali sa živom glavom na ramenima, za razliku od nepoznatog kurira iz 1943. iz okolice Kopra kojem je dignut spomenik na spustu u Buzet. U Bujama doznajem da je Marin u cilju i da ono što je bio uvjeren da ću ja napraviti, dva puta penjati se na postolje, to čeka i njega. Sa srcem veličine kuće mogu dalje, zaboravljam bombone, kurira…
Buje, kontrola, razdragana lica Oscarom okrunjenog “suport tima“ u izvedbi Zrinko Puljić i Vedran Ropac s rečenicom: “Ajde sad, čekamo te u cilju!”, isparaćaju me sa suzama u očima i to me odlučno nosi dalje. Međutim, to odlučno trčanje trajalo je ravno tri minute, gdje me čeka neprijatelj broj dva i druga ofenziva u vidu blatne staze duge 10 kilometara. Sjetila sam se 2015. i istih uvijeta, znala sam da me čeka klizanje i blatne potplate kao one koje je Željko Bebek nosio na početku svoje krijere davne 1975. Dakle, ravni dio i ja se super osjećam nakon 14 sata utrke, mogu trčati, noge niti u jednom trenu nisu otkazale poslušnost. Međutim, blato me mentalno jede kao da je živo i ja tonem poput Titanika. Blato, blato, vodeći na 41 kilometar, blato, blato, Marijan Zupančić, blato, blato, vodeća na 41 km, blato, blato, fotografi, blato, blato, tako su se redali ti zadnji kilometri. Tu onaj prijedlog za 100 milja kod potoka, prelazi u misao da se i kao volonter može sudjelovati u utrci, što je sasvim dovoljno.
3sporta: Tvoj ulazak u cilj…
Ingrid: Izlazim na cestu i tu me čeka Marin i iza njega trčim u cilj. A u cilju lenta! Dakle lenta za 110 kilometara, Alen, finišerska medalja, Marin, piva, sudac (kontrola opreme, jer što se mora nije teško), Torpedo Runnersi, majka jedina na telefonu, suporteri Zrinko i Vedran, Predrag, moja prijateljica Nikolina i njen Vedran s dva šarplaninca, Nikica, Čajko i zagrljaji pljušte kao kiša, a u srcu lom od emocija!
Nekolicina meni dragih ljudi vjerovala je u mene, znala sam da su uz mene bili cijelim putem. Neki su me čekali na okrepnim stanicama, neki u cilju, neki su me čekali na “stotinki“, neki su na mene mislili tijekom svoje utrke. Ni u jednom trenutku ni za jednog od njih nisam bila “jedna tamo zalutala s asfalta”. Njihova vjera u mene držala me cijelu utrku, njihove riječi su mi odzvanjale svakim korakom i nosile ka cilju.
3sporta: Na ovakvim utrkama nerijetko i favoriti odustanu, pa tako je bilo i na ovoj. Na stranu ozljede kao razlog koji se podrazumijeva… Po tvojoj procjeni s “prvih redova bojišnice“, zašto i najbolji među natjecateljima odustanu, iako su prednjačili pred većinom?
Ingrid: Prije utrke mnogi su me pitali kako mislim trčati, koje vrijeme očekujem, izbacivali su brojke, pa se javila i ta fb kladionica u kojoj su mnogi nagađali poredak i favorite. Odgovarala sam da to ne mogu sa sigurnošću znati za maraton, a pogotovo ne za utrku koja je duga 110 kilometara, da svaki detalj može biti presudan za krajnji rezultat, kao što su hrana, “limarija” to jest padovi, vremenske (ne)prilike, mentalna sprema. Znala sam da je uspon na Vojak prvi filter, a drugi je po meni bio uspon na Zrenj. Znala sam da, tko tu bude forsirao, kasnije će plaćati s kamatama, što se pokazalo točno.
Svakako su ove godine i ekstremni uvjeti izvlačili dodatnu energiju iz svih nas i dodatno nas trošili fizički i mentalno. Kad si fizički na rubu, mala sitnica te može pokolebati i srušiti, kriva riječ, krivo otpijeni gut vode, krivi zalogaj hrane, krivi pogled… Svom “suport timu“ izrazito sam dala do znanja da mi ne postavljaju pitanja koja bi mogla imati riječi s negativnom konotacijom, poput “Jel´ ti teško?“ Mozak može registrirati samo to “teško“ i konstruirati lijepu priču o tome kako ti je teško i da ti je bolje ostati na ručku u nekom agroturizmu u Zrenju, nego se patiti još par sati do Umaga.
Ne vjerujem da je kod bilo koga tko je odustao na Istri, to bila stvar ega. Svojim sam očima vidjela da su svi davali zadnje atome svoje snage, da tu nije bio bitan poredak, tko je favorit, a tko nije. Bilo je važno protrčati kroz cilj, važno je bilo završiti. Govorim to iz razloga što sam trčala rame uz rame s tim najspremnijim i najbržim favoritima utrke, kao što su Pešić, Budinski, Smolić, Krklješ i svaki od njih se borio na svoj način s izazovima koje je ova utrka stavila pred njih. Svako tko je odustao napravio je to iz razloga jer fizički više nije imao snage za napraviti koraka unaprijed. Vjerujte mi, svi do jednoga dali su sve od sebe.
3sporta: Ovih si dana komentirala kako svaki put kad ti trčiš Istru, budu katastrofalni vremenski uvjeti. Koje si Istre dosad trčala? Je li to najdulji i najzahtjevniji ultratrail dosad?
Ingrid: Istru sam trčala 2015. i ove godine. Imam samo ta dva nastupa, ali sam odlučila da ću odsad pa na dalje sudjelovati, bilo kao natjecatelj ili volonter u Istri. Prvi nastup na stazi od 65 kilometara, završila sam druga ukupno u ženskoj konkurenciji. Start je bio u Buzetu po najvećem, mogućem pljusku. Cijelim je putem padala kiša uz jaki vjetar, a ja sam se obukla kao za cestovnu utrku i smrznula se vrhunski. Nisam ni dobro jela, tako da sam na okrepama pojela sav čips koji su imali. I naravno, blato i samo blato na kraju. Pripreme su bile isključivo cestovne dužine, tako da 10 dana kasnije nisam mogla ni hodati.
Dva nastupa, dva puta kijamet od vremena, jer je i 2015. bilo snijega i smrzavanja na Ćićariji na ove dvije duže utrke. Eto, možda mi zabrane nastupati jer ima neka tajna veza izgledu između mene i tih neprilika s neba.
Nastup ove godine na 110 km za mene je najduži trail na kojem sam nastupila i najduže vremena provedeno u jednoj utrci. Definitivno bih ovu trku izdvojila kao najposebniju jer pobijediti na takvom prvenstvu nešto je što ću pamtiti zauvijek. Utrka je bila teška, no sad kad razmišljam dobro sam bila pripremljena i ovakve najteže utrke mogu se završiti s lakoćom i uživanjem u svakom njenom metru. Teže mi je utrku bilo završiti 2015. jer sam bila slabije pripremljena, nisam imala iskustva ni znanja kao sad. Nisam trenirala s hard core trailerima kao ove godine i nisam imala specifične treninge kao sad. Istra 2015. za mene ne bila “grlom u jagode“.
Istru volim, radim terenski posao i mnogo vremena provodim po njenim raznim mjestima. Volim taj mentalitet i Istrijane. Istarski krajolici su predivni. Često stanem na jedno ugibalište prije Buja gdje pogled puca preko maslinika, vinograda, a u daljini se vidi more… nešto veličanstveno.
3sporta: Bi li rekla da je lakše podnijeti utrku kad si brži pa si kraće na stazi, odnosno da je mučenje vući se dugo i sporo; ili ipak i brzina nosi svoj obol?
Ingrid: Meni su stvari uglavnom iste i u prvim redovima i u zadnjim redovima. Jednako truda, želje i entuzijazma davala sam kad sam trčala polumaraton za 1:45 sat kao nekakav prosjek i sad kad ga trčim oko 1:25. Svaki je put bilo teško. Vjerujem da onaj tko trči 6:00 min/km i ja koja idem oko 4:00 min/km, na maratonu se mučimo jednako i borimo se s istim demonima. Cijenim svačije vrijeme i trud. Svi dajemo maksimum sebe u utrke koje su nam važne, pa bili mi na stazi pet i više sati ili manje od tri sata. Prednost leži u tome što me sad više ljudi poznaje i što ću više puta čuti “Bravo, Ingrid!“ i koji osmijeh više uz stazu, što za vrijeme utrke meni mnogo znači.
3sporta: Kako tvoja obitelj reagira na cjelokupnu situaciju – kako su podnosili tvoje treninge i žrtvovanje vašeg zajedničkog vremena, kako su se nosili s trenucima kad si bila u utrci, a znali su kakvi su uvjeti gore; te kako reagiraju na tvoju pobjedu?
Ingrid: U početku je tu bilo svega oko tih rođendana i obiteljskih ručkova vikendima, s kojih sam izostajala redovno jer sam opet na nekoj utrci i još plaćam da bih tamo trčala. Pa se vratim i ne mogu hodati, a trčim i kad pada kiša – to je njima bilo nepojmljivo i nezamislivo. Međutim, u kratkom vremenu su i oni uz mene zavoljeli to trčanje. Nije da su počeli trčati kao ja, nego su shvatili da ja to istinski volim i zbog moje ljubavi trčanje im je postalo važno. Obitelj je sada puna podrške i moji su uspjesi s punim pravom i njihovi.
Moja majka i moj očuh tj. otac, jer tata je onaj tko od tebe napravi čovjeka, vesele se svakom mom uspjehu, pa i onom s malih lokalnih utrkica. Nedavno sam pobijedila na utrci Holjevka od pet kilometara, i bio je kratki prilog na TV-u o tome i moje dvije rečenice u kameru. Otac me istog momenta nazvao i plakao kao malo dijete.
“Ej, ajde ne plači pa to je samo pet kilometara…” rekla sam mu, a on odgovara: “Ali ti si na TV-u i svi su te vidjeli i svi znaju da si moj otrok!”
A majka jedina – e to je vrhunski trkački stručnjak koji zna da se petkom jedu ugljikohidrati jer se subotom odlazi na dužine, zna šta je tapering, carboloading, zna kako atletski klub funkcionira i da su dionice ključ brzine, a dužine ključ maratonskih priprema. Kad bira moje stare tenisice u kojima će ići okopavati vrt i saditi paradajz uzima isključivo ove za trail. Imala sam zanimljivu situaciju ove zime: rekla sam da me ne čeka s ručkom jer me neće biti šest sati, kako idem na dužinu od oko 50 kilometara. Otiđem na tu dužinu, bilo je vjetra, bilo je hladno, jedva odvrtim 30 kilometara, sjednem u auto i dođem doma: “Nisam mogla trčati, napravila sam 30 kilometara, bilo mi je teško.” A ona u čudu pita: “Šta samo 30 kilometara?” Napraviš dobru maratonsku dužinu i dobiješ jedan samo 🙂 . Pa tko ne bi želio imati takvu obitelj uz sebe?!
“Trčali” su uz mene cijelu Istru, bili su uz stotinku cijelu noć i na telefonu s mojim “suport timom“. Razmjenjivali su fotografije mama bratiću, bratić tetki… Prije starta su se bojali: “smrznut ćeš se, sklisko je, pazi da ne padneš, nemoj se mučiti, jedi, ako neće ići odustani…“ Svakakve brige su im prolazile kroz glavu, pogotovo mojoj mami. Ujutro kad sam prošla Buzet i kad su joj rekli da izgledam kao da sam se upravo probudila, mislila je da joj lažu da se ne brine. Ponosniji su ovom titulom nego ja – to sa sigurnošću mogu reći.
3sporta: Pridonosi li i poseban režim prehrane tvojoj sportskoj izvedbi? Paziš li nešto posebno na prehranu? Na tvojim fotkama može se vidjeti da ti spravljanje domaćih pripravaka u kuhinji nije stran – od zimnice do pralina.
Ingrid: Veliki sam gurman, obožavam fino jesti, volim kuhinju i s jednakom strašću s kojim trčim, takva sam i u kuhinji. 2017. godine imala sam stres frakturu zdjelice, a ubrzo nakon toga na redovnom sistematskom pregledu saznala sam da mi i štitnjača otkazuje. Inače radim u farmaciji, no stava sam, ako se nešto može promijeniti životnim navikama i prehranom, dodacima prehrani kroz vitamine i minerale, da se prvo treba na taj način liječiti pa tek ako to ne pomogne, krenuti s lijekovima.
Taj prvi period bio je izrazito težak za mene – nosila sam se s teškom trkačkom ozljedom, a tu je bila i ta štitnjača. Bila sam na dnu, razmišljala sam tad odustati od svega. Počela sam čitati o obje dijagnoze i shvatila da ima mnogo studija i lijepih primjera gdje je upravo hrana bila lijek. Odlučila sam pokušati. Ako su mogli drugi, i ja ću uspjeti! Krenula sam na aquajogging, to je bio “lijek” za stres frakturu i mislim da sam jedina koja je to ostavila kao dio treninga i nakon ozljede, jer ga inače svi doživljavaju kao nužno zlo.
Lijek za štitnjaču bila je hrana. Izbacila sam sve industrijsko, jela sam isključivo pravu hranu bez aditiva, gledala sam da sve kupujem od OPG-ova. Izbacila sam šećere, jela sam zaslađivala medom, rogačom i kokosovim šećerom. Izbacila sam nezdrave masti, koristila sam samo maslinovo ulje, svinjsku mast i kokosovo ulje. Nastojala sam često jesti plavu ribu. Jaja sam kupovala od bakica čije koke trče dvorištem, jednako tako mlijeko pašnih kravica. Meso sam kupovala također od OPG-ova. Povrće i voće jela sam sezonsko. Imamo svoj vrt pa je ljeti tu izobilje zdravog, neprskanog voća i povrća. Počela sam izbjegavati trgovačke lance i hranu sam počela kupovati po tržnicama. Žitarice su isključivo integralne, a ubacila sam i orašaste plodove i sjemenke na dnevni meni.
Kad je ozljeda bila prošla, krenula sam s treninzima i tad sam shvatila da se ovakvim režimom prehrane bolje oporavljam i da imam više energije za iste. Shvatila sam da više jedem, a da gubim na težini. Kako je vrijeme odmicalo, nalazi štitnjače bili su sve bolji.
Međutim, ubrzo sam se zaželjela Nutelle, čokolade, pralina, Twixa, sladoleda, prženih krumpirića, lisnatog tijesta… Počela sam tražiti i isprobavati razne recepte i shvatila da Nutella može biti i zdrava i ukusna ukoliko je napraviš sam od lješnjaka, meda, kakaa i malo mlijeka. Nabavila sam dehidrator, vrhunski kuhinjski robot i tu je tek moje kuhanje preraslo u pravu stast. Dakle, moj ajvar se priprema s maslinovim uljem, a pekmez od šljiva s kokosovim šećerom, radim i jogurt od kokosovog mlijeka, zdravi Twix, razne granole, sama pečem energetske pločice, zdrave krekere… Znam se u kuhinji zaigrati do te mjere da skroz zaboravim na vrijeme, dogovore i planove 🙂 . Svaki recept pretipkam, pofotkam pripremljenu hranu i to sve spremam u jedan folder. Ponekad objavim na Instagramu ili Facebooku svoje kulinarske avanture i to su postovi s najviše zanimljivih komentara. Možda jedan dan i ja izdam knjigu “Trči i jedi“…
3sporta: Što dalje? Koji su ciljevi koje si si postavila za neko naredno razdoblje? Imaš li želju “napasti“ kakav svjetski poznati epski ultratrail?
Ingrid: Još uvijek sređujem dojmove i svakodnevno imam flashbackove s utrke. Nakon ovoga ću sjesti s trenerom i dogovoriti dugoročni plan za naredne dvije godine, u koji će svakako biti uključeno više utrka ovakvog tipa, dakle dužih trailova.
Definitivno mi je ovaj ultratrail osvojio srce, to je nešto što svako treba doživjeti. Ultratrail je više od sporta, više od bilo kojeg ekipnog sporta i tu se ostavlja srce na terenu. Ja sam u Istri bila na ekipnom prvenstvu države sa svojih 15 Sljemenaša i bili smo pravi tim dorastao zadatku i svih nas 15 zaslužilo je držati ekipni pehar. Moglo se vidjeti na okrepnim stanicama da smo se međusobno brinuli gdje je tko i da su i naši “suport timovi“ surađivali kao jedan.
Međutim, najviše me fasciniralo da se u ovakvim utrkama konkurencija odnosi prema tebi kao prema članu svoga kluba – na stazi ni u jednom trenutku nisam osjetila da me netko doživljava kao konkurenciju. Trčiš zajedno s tim ljudima i njihov si. E to je nešto što treba osjetiti i doživjeti!
Piše: Martina Maloča
