ROMANTIČNA PRIČA O AMERIKANCU U SANDALAMA

[INTERVJU] Jason Pecoraro: “Prvi sam završio 100 milja Istre u sandalama i otada se stalno vraćam ovoj zemlji“

Već nekoliko godina unazad, na fotografijama 100 milja Istre pažnju nam privlači jedan osebujan i neobičan trkač. No nije njegov rezultat ono što nam zapinje za oko, nego oprema u kojoj trči utrku.  Njegovo je ime Jason Pecoraro i dolazi nam iz SAD-a.

 

Dobro ste pročitali – ovaj Amerikanac redovito posjećuje našu zemlju kako bi trčao hrvatske utrke, upoznao njene planine trčeći po njima te sklapao prijateljstva s hrvatskim trkačima.

A taj njegov specifičan izgled nešto je što ne možete promašiti. To je razlog zašto “strši“ iz skupine uniformiranih trail trkača – duga brada Djeda Božićnjaka, ali prekriven tetovažama po cijelom tijelu. Dijelovi koje ne možete vidjeti redovno su obučeni u šarene, vesele, romantične ljetne “krpice“ (bez obzira na godišnje doba) – samo kratke hlačice cvjetnog uzorka redovito zamjenjuje kiltom. I posljednje, ali najvažnije – ovaj trkač trči u sandalama!

“Volim zastati i proćaskati s ljudima i na 3000 metara visine.“

3sporta: Bok, Jasone! Kako se provodiš kod nas?

Jason: Odlično! Moje vrijeme provedeno u Hrvatskoj uvijek je super. Samo “krstarim“ okolo u svojim sandalama privlačeći začuđene poglede, pogotovo kad sam u svojem čudnovatom trkačkom izdanju, haha!

 

3sporta: Iz kojeg dijela SAD-a dolaziš? Je li to područje prigodno za trail, možda s kakvom planinom koja može “iskovati“ kvalitetnog trkača?

Jason: Dolazim iz Sugarloafa u Kaliforniji, u planinama San Bernardino. Dva do tri sata udaljenosti od Los Angelesa, kao i Las Vegasa. Živim na visini iznad 2000 metara, a ondje imamo jezero, tri skijališta te planine koje se penju još 1000 metara uvis. U okruženju imamo sve vrste staza, bilo trkačkih, planinarskih ili biciklističkih pa tako i nekoliko vrlo jakih trkača. No ja sam više onaj tip koji će zastati i proćaskati s vama ako nam se putevi susretnu.

Također, imamo stijene, pustinju i kaktuse prema istoku te poveće borove, paprati i granitne stijene zapadno. Nekoliko zabavnih dolina za lutanje.

 

Sandale su bile dovoljne da se rodi ljubav

3sporta: Što te dovelo u Hrvatsku i kako to da se vraćaš godinu za godinom? Sad već nekoliko godina redovno pohodiš 100 milja Istre…

Jason: Kad je u pitanju ta utrka, najbrži odgovor bio bi okruženje – od organizacije, volontera, sudionika, ljudi uzduž staze, u Labinu, Buzetu, Umagu i svugdje između. Jednostavno mi odgovaraju svi aspekti događaja pa je opetovani povratak u Istru bio vrlo lak izbor.

Uistinu, mislim da smo se Istra i ja morali “dogoditi“ na ovaj način. Prvo sam “proskrolao“ povijest utrke i promislio – zašto bih se želio utrkivati u Hrvatskoj. Nakon nekoliko pročitanih stranica, javio se taj glas u mojoj glavi i prijavio sam se na utrku.

Nekoliko mjeseci ranije, započeo sam s prelaskom s minimalističkih tenisica na sandale, a dva tjedna prije Istre imao sam utrku u Engleskoj. Mislio sam da mogu jedan od tri dana trčati u sandalama, a druga dva u tenisicama. Na kraju sam sva tri odradio u sandalama, a dolaskom u Istru planirao sam trčati u tenisicama.

No, upotrijebio sam obrnutu psihologiju na sebi i stavio tenisice u tranzitnu vreću za Buzet. Pojavio sam se na startu i ljudi su se držali podalje. Međutim, kad su trkači i fotografi shvatili da idem u sandalama, krenulo je!

Vidite, nisam imao pojma što mi Istra sprema. Nisam imao ni u primisli što se događa, u što se upuštam – dobro da se nisam prijavio na nešto na Biokovu, tada bi mi se život zamjerio J – i onda se, kako se kaže, dogodila čarolija!

Da sam igdje putem odabrao drukčije i ishod bi zasigurno bio drukčiji. Da sam krenuo u tenisicama ili u Engleskoj trčao samo jedan dan u sandalama… bio bih samo još jedan trkač. Ali nisam! Nastavio sam pomicati tu granicu stalno malo dalje i zajednica me ovdje jednostavno prigrlila!

Ta atrakcija u sandalama započela je s Engleskom, kad su se ljudi poželjeli fotografirati sa mnom, pa čak i u Transilvaniji, a u Istri je to preraslo u trend. No, jedna je stvar kad promatrači žele snimiti pokoju fotografiju. Ali kažem vam, kad sudionici i volonteri požele stati s radom i trčanjem i fotkati se s vama – to je nevjerojatno! Tome nikad neću reći ne! To bi mogao biti razlog zašto se stalno vraćam. Prvi put kada sam utrčao u Hum, a svi su volonteri dali svoje telefone svom kolegi te smo proveli 10 minuta fotografirajući se s mobitelom svakog od njih – vjerujem da sam tada kliknuo s ovom zemljom!

 

3sporta: Putuješ li i u druge zemlje, druge krajeve svijeta na utrke ili je Hrvatska po nečemu posebna?

Jason: Utrkivao sam se u Engleskoj, Kanadi, Švedskoj, Rumunjskoj i Hong Kongu. Sve ih volim iz različitih razloga, kulture se razlikuju kamo god otišao. No, kad se sve “prosije“, osjećam se najugodnije ovdje u Hrvatskoj. Od okoliša, vremenskih uvjeta do ljudi – jednostavno se vrlo dobro slažemo! Pogotovo sad kad su mi neki od mojih pajdaša pokazali Sljeme i Biokovo ili pak Omiš i Makarsku – ovo mjesto je ludnica!

 

Prijatelji su na Sljemenu, u Dalmaciji pa i na dubrovačkim zidinama

3sporta: Ove godine trčao si istu utrku (iako ju nisi završio), ali si i ostao dulje vrijeme. Zapravo, još uvijek si u zemlji i trčiš po našim planinama. Gdje si trenutno i čime se baviš?

Jason: Da, još sam ovdje. Kad sam rezervirao svoje letove i prijavio utrke, Covid je još uvijek bio problem. Nisam znao hoću li moći otići nakon 100 milja Istre, hoće li se ograničenja promijeniti, hoću li se moći vratiti u Europu. Morao sam “pregristi“ i cijepiti se kako bih si olakšao stvari te sam odlučio ostati ovdje otprilike šest tjedana. Nisam baš razmišljao o tome što ću raditi, dok god nisam došao u situaciju “blokade“.

Trenutno sam u Dubrovniku, još nekoliko dana. Bio sam u Dalmaciji i razgledao Brač, Split, Biokovo i Omiš. Trčao sam i izgubio se nekoliko puta, malo istraživao te našao neke cool stvari. Sad uživam u Dubrovniku u svoj njegovoj veličini i “upijam ga“. Možda ću se zaletjeti do Kotora, ali to ćemo još vidjeti. Nakon Dubrovnika, putujem u Maribor i Vipavsku dolinu u Sloveniji.

 

3sporta: Gdje si sve dosad bio u Hrvatskoj, što si vidio, gdje si trčao i s kim? Je li to sve u vlastitom aranžmanu, preko nekih agencija ili se više vodiš onime kamo te put odvede, pa boraviš kod nekih prijatelja koji su ti ujedno i vodiči?

Jason: Prvo sam sletio u Zagreb, a onda sam se dalje zaputio trčećim korakom, kako bismo mi rekli. Otkrio sam Sljeme slučajno, izgubio se (normalno), izgubio se i u Zagrebu, upoznao Nenada Ostojića pa upoznao Sljeme na ispravan način – u kratkim hlačicama i sandalama po snijegu, gangster style. Ljudi su bili izbezumljeni na moju pojavu – normalna reakcija kad me ugledaju prvi put u mojem prirodnom izdanju, haha!

Nakon utrke, otišao sam u Split, gdje me Marko upoznao s Biokovom, a danas sam na dubrovačkim zidinama naletio na prijatelja Deana iz Zagreba.

Improvizirao sam. Došao sam bez ikakva plana i jednostavno se prepustio situaciji. Nisam bio siguran gdje ću provesti razdoblje od dva tjedna i završio na vašoj obali. Bez šale, devetoro od deset ljudi koje sam pitao koje su mi opcije, reklo mi je neka odem u Dalmaciju, a potom i Dubrovnik. Nekako sam škicao Mađarsku, Srbiju ili Bosnu ili čak Sofiju… ali Balkanci vas ne mogu odvesti na pogrešan put. J

Ako idete preko turističke agencije, vi vidite prizore, ali ne zemlju. Upoznajete druge turiste, a ne ljude. Uvijek ću radije izabrati ljude i njihovu kulturu, nego uvijek prometne atraktivne lokacije. Nemam problema s traženjem ljudi za pomoć i smijanjem vlastitoj nevolji. Kako izreka kaže – loše odluke čine velike priče!

 

Cirkus nije cirkus dok se ne pojavi klaun – u sandalama!

3sporta: Pa popričajmo sad malo o tvojoj trkačkoj “uniformi“. Zašto, ali zašto pobogu trčiš u sandalama?! A onda i u svemu ostalome… Jesi li ti hard rocker ili hipi ili Hare Krišna ili Djed Božićnjak ili Škot ili izvanzemaljac…? J

Jason: Nisam hipi, hahaha! Zašto trčim u sandalama…

Razmišljao sam o tome kako uspjeti završiti utrku od 160 kilometara? Ako pitate bilo koga tko to nije probao zapravo ćete dobiti vrlo šture, nejasne i općenite odgovore. Moja prva pomisao bila je “Moram biti što učinkovitiji”. Stoga sam se odlučio za minimalističke tenisice (barefoot shoes), no tako sam bio prisiljen raditi i na poboljšanju tehnike trčanja. Uspio sam u tome i odgovaralo mi je to, ali počeo sam primjećivati da su sandale deblje od minimalnih cipela. Zaključio sam, ako se uspijem naviknuti na remenčiće između prstiju, “na konju sam“! Također sam primijetio da u njima izgledam urnebesno svima ostalima, pa sam se uigrao u ulogu. Cirkus nije cirkus dok se ne pojavi klaun, nije li tako? Hahaha!

Pa su onda i moje hlačice krenule na kraće, kako bih pokazao sve svoje tetovaže na tim trkački “isklesanim“ nogama. No nikako da kupim prave pa nisam imao baš najbolju pokretljivost. Zatim sam doživio prosvjetljenje i kupio trkački kilt! Vjerojatno najbolje ulaganje koje sam ikad napravio!

Što se tiče gornjeg dijela… trebaš malo stila, malo blještavila i ekstravagancije za osvježenje. Isprva sam nosio surferske hlačice i havajske košulje (s ružičastom kremicom na nosu, u surferskom stilu). Zatim sam upoznao ultra trkača u San Franciscu koji je krojač i on mi je načinio “zloglasnu“ majicu s mačićima, kao i onu s Pegazom i jednorogom. To je bila prava stvar, tada sam stvoren! Sandale izgledaju bolje kad se pokazuju noge, pa uz nešto boje i karizme i dugu bradu… Ljudi će uvijek gledati u tebe, pa zašto onda ne biti ono što jesi?! J

 

Ponekad potrči i bos, a ponekad ne ide ni u sandalama…

3sporta: Je li teško trčati trail u sandalama ili trčiš u njima samo da dokažeš da to nije puno teže i drugačije od trčanja u sportskoj obući? Što je sa zimskim uvjetima? Nije li ti hladno i nepraktično? Je li to bio razlog što nisi završio utrku u Istri?

Jason: U principu je isto trčati u sandalama. Pogriješiš samo jednom, a onda naučiš ne ponavljati to više. Nekako vam je uvijek u primisli da ste na rubu toga da se dogodi katastrofa. Ali u stvarnosti, manje se spotičete, ne izbjegavate blato i vodu i možete micati nožnim prsta. Ako je vruće, a vi se krećete sporo, ili vam stopala budu malo mokra, onda se ona počnu pomicati u sandalama. To bude malo neugodno, ali navikneš se.

Nije mi problem trčati po hladnoći ili snijegu u sandalama. Ako snijega ima više od pet centimetara, tada obično pokušavam ostati u krugu do 1,5 kilometar od ceste. Ako je ispod -18 stupnjeva, ne trčim više od 15 kilometara odjednom. Osobno ne nosim čarape i sandale. Razumijem njihove prednosti, ali ako obučete čarape onda jednostavno možete nositi i tenisice.

Tako sam u Istri ove godine imao problema sa sandalama i glatkim kamenjem! Obično ne stignem testirati svoju opremu na uvjete, dok se uvjeti ne stvore tek na utrci. Jednom kad izgubite povjerenje u svoje prianjanje uz podlogu, usporite. Pa sam hodao po dijelovima koje sam trebao trčati, ali sam ipak ušao u Buzet s dovoljno vremena da završim utrku. Podigla se oluja, problem sa sandalama je potpirivao situaciju i izbila je moja mentalna kriza – ponekad ste sami sebi najveći neprijatelj. No ipak, nije ugodno kad ti tuča udara o bosa stopala.

 

 

3sporta: Pomaže li ti tvoj izgled da upoznaš mnogo novih ljudi na svojim utrkama i putovanjima? Je li pažnja koju privlačiš svojim izgledom ponekad kontraproduktivna i negativna? Čini li to ljude sumnjičavima i punima predrasuda?

Jason: Ja izgledam kao ja! Mislim da ipak upoznajem više ljudi, nego što je onih kojima sam odbojan. Uvijek će biti problema s nečijom osobnošću i ne možete uvijek svima udovoljiti, ali ja sam uvijek raspoložen za razgovor i mislim da ljudima nije problem razgovarati sa mnom.

Kad trčim (čak i ovdje u Europi), mislim da su ljudi više zatečeni mojim kratkim hlačama, nego sandalama. Ali one idu ruku pod ruku jedne s drugima. Ovdje u Dubrovniku, kao i u Splitu, ljudima oči postanu malo veće i držanje im se malo promijeni kad pokušam trčati potpuno bos sa sandalama u rukama, haha! Vjerojatno su uvjereni da sam lud.

 

“Ja jesam taj događaj, ja sam već pobijedio!“

3sporta: A što s poslom? Od čega živiš? Kako si možeš priuštiti toliko dugo odsustvo s posla, kao i financijski, odlazak na tako daleka i duga putovanja?

Jason: Znam kako uštedjeti novac. Nemam auto, ne idem nikamo osim na utrke. Tako da se stvari mogu malo isplanirati i “skužiti formula“. Uvijek možete prijaviti utrku i ne otići, ako si to ne možete priuštiti.

Otkrio sam da se šefovi žele moći osloniti na vas kad ima mnogo posla. No, ako odete nakratko kad je posao “spor“ ili izvan sezone, oni nemaju ništa protiv. Međutim, ova je godina potpuno drugačija. Zbog situacije s Covidom nisam napustio svoju “planinsku tvrđavu“ od studenog 2019. do ožujka 2022. Tako da je ovo, na neki način, kao da tri godišnja odmora uzimam odjednom. J

 

3sporta: Koja su tvoja trkačka postignuća? Jesi li jedan od vrhunskih ultra trkača ili više trčiš zbog samog trčanja, užitka i putovanja, dok ti je rezultat manje važan?

Jason: Rekao bih da imam samo dva postignuća u ultra trčanju. Bio sam prvi koji je završio ne jedan, već sva tri dana u sandalama na Jurassic Coast Challengeu, u Engleskoj. Zatim dva tjedna kasnije, biti prvi koji je završio 100 milja Istre u sandalama! Hahaha! Prije bih sebe odredio kao ambasadora sporta, nego kao elitnog sportaša.

Ovdje sam zbog scene, kulture i slika. Nije me briga hoću li završiti utrku (znam, znam, samo se šepirim). Ja jesam taj događaj, ja sam već pobijedio! Avantura je udaljena samo nekoliko sati od vas, što možete tražiti više od toga?!

Možete vidjeti stare prijatelje, upoznati nove, razmijeniti iskustva i pričati priče o svojim podvizima. Život je u ovom vremenu fantastičan i očaravajući. Opet si kao malo dijete, kad je sve i svašta moguće! Nepobjediv si, barem na nekoj razini – a tada počinje utrka! Idemo!

 

“Kako sam nasanjkan na svojih prvih 100 milja…“

3sporta: Što te je privuklo planinskom ultra trčanju, kada i kako si počeo? Koliko treniraš i kako – je li to sustavni trening po programu ili si više planinski vuk koji ode na stazu da trči satima i tako stječe kondiciju?

Jason: Bio sam prijavljen na sidnejski maraton u Australiji, ali sam shvatio da si ne mogu priuštiti putovanje tamo. Isti vikend, u mom smo rodnom gradu imali utrku na 100 milja. Planirao sam istrčati varijantu od 50 milja. Upoznao sam tog tipa Juana i razgovarali smo. Rekao mi je, ako se prijavim za 50-ku, da ću završiti “samo“ s tih 50 milja (80 km) i da će to biti bolno. Ali, ako se prijavim za 100-tku, pauze su duže i moj tempo bit će sporiji. Možda neću uspjeti, ali sigurno ću prijeći više od 50 milja.

Nekoliko dana kasnije, naletio sam na njega i rekao mu kako sam poslušao njegov savjet i prijavio se na 100 milja. On je na to odgovorio: “Super, valjda ću se i ja prijaviti.“ Čini se kako je tip samo čekao da se pojavi naivac poput mene i ja sam “zagrizao mamac“. Danas ne bih promijenio ništa! Da me nije namamio na stotku, tko zna gdje bih danas bio.

Nekada sam pokušavao postići ciljeve koje bih si zamislio pa ih podizao do 80, 90, 100 milja tjedno, pa slijedi tjedan odmora s 50 milja. Sad mi se čini da uglavnom odrađujem po 60, 70 i 80 milja tjedno. Do posljednja dva tjedna, ali sada moram pokušati smanjiti.

 

“Vratit ću se u Hrvatsku – svoj dom daleko od doma“

3sporta: Kakvi su ti dugoročni planovi? Što bi još volio vidjeti i posjetiti – bilo u Hrvatskoj ili u svijetu? Koju utrku trčati? Planiraš li se opet vratiti u našu zemlju?

Jason: Nemam dugoročnih planova, ne za trčanje. Želio bih odraditi Ultra-trail Cape Town, ponoviti Ultra Fiord u Patagoniji, potom švicarske Alpe i nekoliko njih u Aziji. Znam zasigurno da neću sudjelovati u utrci za koju je potrebno izvlačenje ili skupljanje bodova. Postoji mnogo utrka tamo vani koje bi vas rado “upoznale“. Neke su veliki događaji, a neke budu jedva primijećene jer su malo nedorečene.

Ali jedno znam sigurno – vratit ću se u “svoj dom“ daleko od doma sljedećeg travnja. Za deseto izdanje 100 milja Istre! A o utrci Absolute Biokovo Challenge možemo razgovarati nakon toga. 😉

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva, 3sporta

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here