Drago Paripović Parip, zvan i “fenomenom majke prirode“, još je uvijek nositelj hrvatskog rekorda u maratonu i polumaratonu. Skromni poštar iz Zagreba, a porijeklom Daruvarac, koji je danas navršio 60 godina, još uvijek neumorno radi i trči. Ovaj član AK-a Žumberak više ne trči osobne rekorde u maratonu 2:17:05 i polumaratonu 1:03:47, no i dalje ostvaruje rezultate na kojima mu mogu zavidjeti i mnogo mlađi trkači.
Današnji dan provest će gotovo kao i svaki drugi. Ništa spektakularno ne planira za svojih okruglih šezdeset. Kako kaže, rođendan će provesti radno, a poslije posla slijedi, kao i uvijek, trening.
– Tek navečer, nas će se desetak iz kluba okupiti na malo druženje. Što se tiče proslave za vikend, umjesto nje čeka me trčanje polumaratona na Stareku – rođendanski su planovi ovog nositelja hrvatskih rekorda.
Kaže, on će biti zadovoljan ako ovaj polumaraton bude mogao istrčati za 1:17 sat.
“Održavanjem forme, za mene je vrijeme stalo“
– Uvijek mislim da imam tu negdje oko 30-40 godina, ali nažalost nije tako. Osjećam se kao da se ništa nije promijenilo od prije 20 godina. U trčanju sam 40 godina, konstantno sam fizički aktivan i nikad nisam imao nekih ozbiljnijih zdravstvenih problema. Imam možda mrvu povišeni tlak, a ostale boljke vezane su uz trčanje. Trebao sam čak operirati pokosnicu ’88., kao i petni trn koji me zadesio dvaput. Međutim, nikad to nisam učinio. Pauzirao sam s treninzima po četiri ili osam mjeseci, oporavio se i vratio trčanju – Paripove su riječi.
Kada je uspio nakupiti 40 godina trkačkog staža s kratkim prekidima, prema njegovim riječima, ne razmišlja ni o kakvom “vješanju tenisica o klin“.
– Neću prestati trčati pa makar se srušio negdje na stazi. Svatko će od nas “otputovati“ na neki način, pa onda je bolje tako, radeći ono što volim. Kad sam ’87. dobio 12,5 kila, što zbog povrede, što zbog činjenice da sam se oženio, osjećao sam se kao da trunem. Potom sam krenuo ponovno s treninzima i od tada trčim non-stop. Trčanje je jednostavno postalo moj način života – pojasnio je ovaj vječni trkač.
Međutim, Drago smatra da je hrvatskom trčanju dao sve od sebe, što je bio u mogućnosti. Sad ima neke nove prioritete.
– Smanjujem kilometre i tempo pomalo. Nemam više tolike apetite. Istrčao sam što sam istrčao. Za postizanje boljih rezultata, sad bi mi trebalo više vremena da se odmorim kad dođem doma s posla. Prije sam, ipak, imao više energije. Svi mi dođemo do jednog vrhunca, a potom padamo. Tako i ja, jasno, ali trudim se da to ne ide baš strmoglavo prema dolje, nego malo lelujam. Sad mi je najveći cilj pomagati ljudima oko treninga – podijelio je s nama najbolji hrvatski maratonac svih vremena.
Posljednjih nekoliko mjeseci trenira s kolegama iz kluba – na njihovoj razini radi treninge, a utrke na svojoj. Međutim, od 1. prosinca slijedi ozbiljnija zimska baza, kao i uvijek, uz posao.
– Imamo mi i preko tjedna lakših treninga, ali ima i onih konkretnijih i nema poštede. Od 1. prosinca AK Žumberak otvara školu trčanja na zagrebačkom nasipu, a ja ću uskakati koliko budem mogao pomoći treneru – nova je Paripova misija.
“Da nije bilo noćnih, mogao sam dati i više…“
On drži da je nekadašnji način života i ono što Dragi on nije mogao pružiti, budilo u njemu još veću upornost i inat da postigne svoj cilj.
– Htio sam vidjeti dokud mogu ići, gdje su moje granice. Da nisam radio svoj posao, mogao sam imati još bolje rezultate. Liječnik u Italiji u vrijeme mojih najboljih uspjeha, rekao mi je da bih ja trebao imati još bolje rezultate s obzirom na to koliko treniram. Reko’, ali ja radim uz to, idem u noćne smjene. Danas mi je još jedino krivo što nisam uspio te svoje treninge pretočiti u rezultate. Za primjer, jedne godine u drugom mjesecu radio sam svih 28 noćnih smjena. To čovjeku u potpunosti izokrene bioritam – ispričao nam je ovaj poštar-trkač.
Upitali smo ga, misli li da bi ponovno mogao postići svoje nekadašnje rekorde da se podvrgne pravom režimskom treningu.
– Ne, ne bih danas mogao podnijeti te treninge. Zasigurno bi došlo do prevelikih povreda – zaključuje.
Zanimalo nas je gdje leži tajna njegovog uspjeha.
– Nema tu puno tajni. Osnova je da imate talenta, ali najveći udio nosi rad, trening. Meni nikad ni sunce, ni kiša, ni snijeg nisu pričinjali problem za trening. Uvijek sam bio uporan kao mazga. Pa kad krenete po natjecanjima vani, vidite konkurenciju i postanete svjesni koliko još treba poraditi na formi. To je dodatna motivacija. Ja uvijek imam motivaciju za trening. Ipak, u zadnje sam se vrijeme ulovio kako razmišljam da sam postigao svoje najveće rezultate, te ne mogu ništa više posebno postići. Pa što me onda još drži u tom trčanju, zapitao sam se! Međutim, to je moj način života i ja sad više ne znam drugačije živjeti, ne znam što bih drugo radio – inspirativna je ova trkačka legenda.
Ipak, Drago će mirovinu dočekati kao poštanski djelatnik, a ne kao profesionalni trkač…
– U to vrijeme kod nas se nije toliko znalo o maratonima, kako se za njih pripremiti i kako tijelo funkcionira po tom pitanju. Tad je bilo rizično napustiti posao i baviti se atletikom profesionalno, jer nisi mogao znati kakve ćeš rezultate postizati. Atletikom se ni približno nije moglo zaraditi za egzistenciju. Kod nas ne prolazi to samo tako kao s Kenijcima. Prvo je vrlo teško naći sponzore, a tu uvijek moraš uračunati mogućnost povrede koja će te izbaciti iz igre na određeno razdoblje – doznajemo od našeg sugovornika.
Parip svoj posao poštara koji radi već 23 godine, obavlja pješice, ali kaže da mu taj posao nije previše pomogao u korist trčanja.
– Nisu mi baš previše izlazili u susret po pitanju utrka. Jedino kad je bilo svjetsko prvenstvo u polumaratonu, dobio sam pet do sedam dana godišnjeg – njegove su riječi.
“Još ima maratona koje bih volio otrčati“
Od trkačkih disciplina, Paripu je najdraži polumaraton jer nije niti predugačak, niti prekratak. Što se maratona tiče, istrči maksimalno jedan do dva godišnje.
– Ovisno o klubu, kad treba za klub što istrčati, dogovorimo se. Sad planiramo otići na neki maraton u Italiju na proljeće. Sve ovisi o odrađenoj zimskoj bazi. Svakako želim ići maksimalno spreman na maraton, a ne se patiti – i to savjetujem svakome. U protivnom bi ti se mogla ta disciplina zgaditi – savjet je iskusnog maratonca.
Prema njegovim riječima, uvjeti koji će biti na utrci, mogu se simulirati i istrenirati na treningu.
– Primjerice, kad ti je teško na treningu, staneš da odmoriš. Ma nema stajanja! Na utrci to moraš nadići i ako to nisi istrenirao, slomit ćeš se psihički – kaže on.
Ima mnogo svjetskih maratona na koje ni ovaj prekaljeni maratonac još nije išao, a želja mu je otići.
– Želja su mi London ili New York, ali to treba na vrijeme dobro isplanirati zbog prijava – Paripovi su snovi, ali ne izostavljajući svoj klub iz planiranja.
Stanje u vrhu hrvatske trkačke scene
Drago Paripović prokomentirao je činjenicu da su rezultati najboljih hrvatskih maratonaca i polumaratonaca, statistički bili bolji bliže njegovoj generaciji, nego li ovih prema današnjici.
– Mi smo prije bili veliki entuzijasti. Počeci ti budu na kros stazi, pa tek kad malo sazriješ postaneš dostojan ceste i to ti bude izazov. Motivira te još više. Motivira i mlađe generacije, ali nešto tu ne štima, ne mogu shvatiti što. Kod nas su cure puno više napredovale nego dečki. Više ni moj nekadašnji rezultat na polumaratonu nije nešto u odnosu na današnju svjetsku elitu, a danas u Hrvatskoj teško da netko može istrčati i 1:07 sat. Što je nekonkurentno na svjetskoj razini, gdje se trči oko jednog sata, pa čak i ispod. Ne znam koji je razlog kod muških, ali ženama svaka čast, one su se jako digle. I ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu – njegovo je mišljenje.
Zamolili smo ga da prokomentira i rezultate ovogodišnjeg hrvatskog prvakaGorana Grdenića koji se nada jednoga dana dostići Paripovo vrijeme.
– Grdenić je istrčao OK rezultat za hrvatske standarde, rezultat koji ovdje nije već dugo nitko postigao, ali na svjetskoj razini nije baš konkurentan. Nikome se ne čini moj rezultat nedostižan, nije to neki rezultat. Meni je on nešto predstavljao jer sam ga dostigao uz posao, nisam se profesionalno bavio atletikom. Međutim, žene danas trče maratone od 2:15 do 2:20. Moji rezultati su prošlost. Goran ima prostora za napredak, ali morao bi dvaput dnevno trenirati, uz posao koji radi na fakultetu. Ja sam bio 200 posto u tome. Pitanje je koliko on ima vremena, jer nisam siguran koliko bi s jednim treningom dnevno, mogao dostići moje rezultate – procjena je trkačke legende.
Upitali smo ga je li moguće da je s masovnošću u trčanju i na utrkama opao standard u vrhu atletskog trčanja. Moguće je, kaže, ali tu masovnost ne vidim kao ništa negativno.
– Za visoku kvalitetu trebala bi škola, ali koju će upisivati mlađi polaznici, koji se još razvijaju. Nego, škole upisuju ljudi koji su završili školovanje i već rade, pa se žele rekreirati. U toj životnoj fazi više ne možete dobiti trkača koji će trčati polumaraton 1:15 sat. Ipak, s tim školama trend trčanja je puno otišao naprijed i to je isključivo pozitivna stvar – zaključak je maratonske legende.
Talent je bitan, ali još više rad i požrtvovnost
Drago savjetuje što je potrebno za vrhunske rezultate poput njegovih.
– Bitno je koliko će čovjek raditi i opstati u tome. Nema rezultata preko noći. Samo treba biti uporan i trenirati. Savjetovao bih svima da budu svoji i testiraju svoje granice. Ne mora presuditi talent, bitno je biti uporan – samo rad, rad i disciplina – inspirativan je Parip.
Podijelio je s nama što je žrtvovao za takve rezultate i za čime žali, a čime se ponosi.
– Jednostavno sam puno trenirao. Nisam išao na more, ni na skijanja. Redovno sam radio zimske pripreme. Vjerujem da sam mogao biti još bolji, ali niz je čimbenika koji mi to nisu dozvolili – kako posao i noćne smjene, tako i menadžer s kojim bih dogovorio da ću trčati i pripremati se za jedno, a potom bi mi on isplanirao još dvije druge utrke – prisjeća se.
Prema njegovom sudu, mogao je sigurno doći do polumaratona ispod 1:03, te maratona za oko 2:12 sata. Kako kaže, to mu je jedino ostalo nedorečeno.
– Satisfakcija u svemu tome mi je što sam sa 42 godine bio prvak države u svih šest disciplina – u krosu pojedinačno i ekipno, na 5000 i 10.000 metara, te na polumaratonu i maratonu. Ako to netko od mlađih danas skine, svaka mu čast – ponosan je ovaj trkač.
Od gumenih čizama do 12 pari tenisica
Paripove trkačke početke obilježio je poprilično trnovit ili, u najmanju ruku rečeno, neudoban put – od trčanja u gumenim čizmama do onoga u posuđenim žuljavim tenisicama.
Dolaskom u Zagreb 1983. godine, u AK Dinamo, imao sam samo jedne bijele kožne tenisice u kojima sam i hodao za dnevnu namjenu i trenirao. Održavao sam ih mlijekom i vlažnom krpom da koža ne ispuca. Tad nije bilo tenisica pa je bilo super ako si mogao pronaći jedne. Kad sam trčao svoju prvu cestovnu utrku u Kumrovcu ’81., došao sam u trgovinu Borovo u Sisku i kupili smo kožne tenisice s čepovima. To bi danas bilo više za trail, bile su prekrute za cestu. Kad je krenuo snijeg i bljuzga znao sam trčati u gumenim čizmama, dok me nakon tjedan dana nije zaboljela Ahilova tetiva. Pa sam trčao u cipelama s gumenim potplatom, pa sam izmijenjivao svu tu “super“ obuću. A prvi polumaraton u Italiji ’90. godine, posudio sam od Mladena Grgića tenisice marke Tiger dva broja manje. Imao sam osjećaj da letim. Tad sam postigao rezultat 1:04:30, ali s dolaskom u cilj stopala su mi bila puna žuljeva. Međutim, tad sam s tim prvim novcima kupio i prve trkačke Nike tenisice, ali polovne. Kad sam 1992. godine pobijedio na maratonu u Bologni, jedan Talijan koji je imao Nikeovu trgovinu s opremom, kad je vidio u čemu trčim, odlučio me sponzorirati i donio mi punu kutiju sportske opreme. Kasnije tu jesen, poslao mi je još jednu kutiju opreme. Za usporedbu, ’94. smo išli trčati polumaraton u Kyoto. Tad su Zagreb i Kyoto bili gradovi prijatelji, mi smo predstavljali svoj grad i zatražili smo barem iste majice, kako bi se vidjelo da nastupamo kao ekipa. Nismo dobili ništa – prepričava nam svoja iskustva i početke Drago.
“Treniram po osjećaju, a uzimam samo med i vodu“
Danas, ipak, u svojoj kolekciji ima 12 pari tenisica, ponajviše Saucony marke. Što se tiče mjerenja vremena, tempa, pulsa, maxVO2, laktatnog praga i sličnoga, tek otprije godinu dana Drago posjeduje sat Garmin.
– Garmin sam dobio tek lani za rođendan od kolega iz kluba. Dotad mi je bio dobar i moj stari Casio. Ništa ja to ne mjerim, treniram po osjećaju. Ako sam danas umoran, trening ću prilagoditi svojem tijelu. Nisam više u tim godinama da moram paziti na podizanje pulsa. Ali ako imam u planu danas napraviti žešći trening, ako ide, odradit ću ga. Ako ne, odradit ću ga neki drugi dan – jednostavna je njegova taktika.
Što se tiče filozofije oko prehrane i hidracije, on se i dalje drži maksimalne jednostavnosti.
– Gel sam jednom ili dvaput uzeo na treningu, ali mi se nije svidjelo, nije mi odgovaralo. Ništa osim meda ne koristim, on mi je glavni prehrambeni artikl. Nosim si ga u bočici na utrke, ali ne koristim ga tijekom utrke. Prije maratona ujutro pojedem dvije šnite kruha i med, a na maratonu uzimam samo vodu. Ne želim pod utrkom isprobavati kojekakva gazirana i druga umjetna pića. Ako si ti spreman, dovoljna je i voda. Eventualno si možeš pomiješati med i limun u svoju vodu – mudrosti su stare škole među trkačima.
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva, 3sporta
