Osebujnog karaktera, vedra i uvijek nasmijana Nikolina Šustić govori nam o tome kako je zaplovila u vode trčanja i što joj u trčanju najviše znači. Neospornog talenta i volje, ova je mlada sportašica veliki potencijal dugoprugaškog trčanja u nas.
3sporta: Nikolina, za početak jedno pitanje koje volimo pitati sve trkače – kada je i kako počela tvoja trkačka priča? Znamo da si prije trčanja bila aktivna košarkašica. Kako to da si prestala igrati košarku?
Mnogo godina sam bila u košarci, sa sestrama, blizankom i starijom sestrom. Obožavala sam tu igru, igrale smo u prvoj hrvatskoj ligi, bila su to prekrasna vremena. Moja prva ljubav.
Recimo da sam se od košarke skroz odvojila te, 2011. godine koja je bila baš prijelomna, i tada sam poludjela za trčanjem.
Oduvijek sam željela probati nešto neobično, drukčije od ostalih ljudi, kao da sam željela sebi nešto dokazati, da mogu nešto posebno napraviti. Imala sam osjećaj da je prirodna izdržljivost dar od Boga koji trebam iskoristiti, a i borac sam.
Prva utrka: Nate (blizanka) i ja smo vidjele da ima utrka na Marjanu, polumaraton. Taj vikend smo imale i jednu od posljednjih košarkaških utakmica te sezone, koja nije bila nešto puno bitna. Otišle smo na Marjan prijaviti se to jutro prije trke, a ljudi na prijavama su nas pitali da li to dolazimo iz noćnog izlaska, te savjetovali da trčimo samo malu utrku od 5 km, s pretpostavkom da nećemo moći istrčati polumaraton. Ja sam trčala u dugim pamučnim hlačama zbog alergije na nešto u prirodi koja me držala u to vrijeme, a Nate u košarkaškim patikama i dresu. Ušle smo skupa u cilj, kao pobjednice Marjanskog polumaratona.
Poslije sam imala još nekih utrka u fakultetskom razdoblju, paralelno trenirajući i košarku.
Godina 2011. je bila prijelomna i to bih označila kao moj pravi trkački početak. Tada sam si ubacila bubu uglavu da želim trčati Forrest Gump ultramaraton od 12 h i jedini tko me tu razumio i tada pružio ruku podrške bio je Janko – Dragan Janković. Nikome nisam željela reći da idem trčati taj ultramaraton, osim sestri blizanki. Postavila sam hrvatski rekord na 12 h s 130.2 km što je bio drugi rezultat u svijetu te godine. Tu je sve krenulo, zapravo… Zaljubila sam se u ovaj sport unatoč problemima s ozljedama, ali od tada ljubav i dalje traje i nadam se da će trajati do kraja života.
3sporta: U relativno kratkom trkačkom stažu istaknula si se kao jedna od najboljih hrvatskih maratonki, ali i svjetski priznata ultrašica. Jesi li očekivala da ćeš ostvarivati tako izuzetne rezultate, rezultate za koje neki potroše i desetljeće rada i discipline?
Iskreno, nisam očekivala. Ma niti malo… I ne znam ni sama kako sam došla do mnogih rezultata, dogodilo se tako samo, spontano, valjda malo talent, a ostalo veliko srce i radost koju mi pruža trčanje. Puno puta ne vjerujem da utrke koje istrčim – istrčim sa svojim nogama, svojim tijelom. Srce znam da može podnijeti puno… glava znam da je luda. Ali noge nikako nisu spremne, najčešće ne.
Valjda se zbog toga često i borim s ozljedama.
3sporta: U ranijim intervjuima si spominjala kako uglavnom trčiš i treniraš po osjećaju, ne držiš se strogo plana treniranja i ne robuješ satu. Treniraš li još uvijek tako ili pak su pripreme za pojedine utrke ipak poprimile ozbiljniju formu?
To je moj stil treniranja koji mi najviše odgovara i opušta me, jednostavno nemam puno volje ni snage to mijenjati, iako bi sigurno bila puno bolja, ako želim raditi na brzini i popraviti rezultate u maratonu. Vjerojatno ima dosta mjesta za napredak, ali treba imati disciplinu i volju za tako nešto ispratiti planski.
Probala sam prošlu zimu, držala sam se nekih 30% plana, što je bio nekakav uspjeh, ali sam se nažalost ozlijedila.
Za sada mi je dobro ovako, nitko me ne opterećuje niti samu sebe opterećujem s ikakvim tempima, minutama, sekundama, razmišljanjima, forsiranjima…
Upitno je koliko bih bila sretna da radim drugačije. Možda ću jednom povući crtu i odlučiti ukrotiti tu mene, ali do tad želim guštati ovako kako mi je najdraže. Iako, mnogo ljudi (koji nisu tu sa mnom u Splitu i ne vide me) često misle da izmišljam, da je nemoguće postizati te rezultate na osnovu treninga koji nisu priprema niti za 10% tih rezultata.
3sporta: Ove si godine ponovo pobijedila na prestižnoj talijanskoj utrci del Passatore, utrci od 100 kilometara, i osim pobjede u ženskoj kategoriji, prvi puta u povijesti utrke na tronu s prvo troje apsolutnih pobjednika pronašla se žena. Jesi li ponosna zbog toga? Vrlo malo je nedostajalo i do skidanja ženskog rekorda utrke…
Da, Passatore je postala moja najdraža utrka. Sad me već i zovu ‘la regina del Passatore’ (kraljica Passatorea), prve dvije godine nastupa i dvije pobjede.
Lani sam prvi puta trčala Passatore, nakon tri vikenda zaredanih maratona, to je bio četvrti vikend u nizu i bilo mi je skroz svejedno kako ću istrčati tu utrku. Nisam imala što izgubiti, ali 100 km na toj teškoj stazi, umorna, činilo mi se nemoguća misija za istrčati. Eto… prva pobjeda, preveliko iznenađenje i meni samoj.
Ove godine sam išla nakon par mjeseci borbe s ozljedama, s tek vikendima prije na Wings for Life u Norveškoj, te maratonom u Copenhagenu. Počela sam se nadati da se možda i dogodi opet neko čudo… Trčalo je samo srce i malo pozitivnog dalmatinskog dišpeta. Sigurna sam da je bilo i uz pomoć nekog s neba, koji vjerojatno i jedini vidi da sam iskrena i koliko mi smeta nepravda, varanje i loši ljudi, pa me tu i tamo odluči nagraditi s onim što me čini najsretnijom; trčanjem, djetinjastim pobjedama i osmijehom.
Da, do rekorda utrke malo fali, nadam se dogodine… Neki će reći da pretjerujem, da pričam o utopijama… Ja ipak vjerujem da bajke postoje i da mene moja tek čeka da je ispričam.
3sporta: Kao pobjednica utrke Wings for Life World Run u Norveškoj, koju si odabrala nakon pobjede u Hrvatskoj, imaš pravo odabira nove svjetske destinacije za istu utrku sljedeće godine. Jesi li možda razmišljala o tome gdje bi voljela trčati?
Nisam još. Imam prijatelja u Kanadi, on je u organizaciji svjetskih prvenstava za ultramaratone i već me lani nagovarao da dođemo na slapove Niagare, pošto živi u blizini. Japan je najbrža staza, ali me ne privlači baš ići tamo. Ako ću slušati srce, najradije bih se vratila tamo gdje je najluđa atmosfera, a to je sigurno naš Zadar. Nitko nije tako šašav i ispaljen, niti se igdje može napraviti takav štimung kao u Dalmaciji (sjevernjaci nemojte mi zamjeriti 🙂 ). Lijepo je putovati, ali kući je najljepše.
3sporta: Ostvaruješ vrhunske rezultate, a trčanjem se ne baviš profesionalno. Zaposlena si, radiš puno radno vrijeme. Andrej Vištica je u jednom svom intervjuu spomenuo da je njegova profesionalna karijera u punom smislu riječi započela tek odlukom o tome da više neće raditi. Razmišljaš li i ti o tome? Može li se od trčanja živjeti i da li bi to željela?
Da, Andrej je riskirao i svaka mu čast na tome. Ja nemam tu hrabrost, ili ne znam kako da to kažem. Nemam tim ljudi oko sebe da bih sad mogla ostaviti posao i okrenuti se samo kvalitetnom isplaniranom treningu, odmoru, terapijama, masažama, pravilnoj prehrani, vitaminizaciji….a sve mi to u sadašnjem stilu života i treniranja fali punih 100%. U potpunosti drugačije živim, treniram i hranim se. Sama sam si sve, uz podršku mojih najdražih.
Od trčanja bi se moglo živjeti i možda i imam taj kapacitet odnosno talenat da bih mogla postići još mnogo toga velikog, ali tko zna da li bih bila sretna u svom tom režimu i sportskoj disciplini. I, što kada bih se ozlijedila? Ovako puno lakše prebrodim ozljede, znam da imam svoj posao i ono sto mi daje sigurnost.
U školi i na fakultetu sam imala odlične ocjene, na poslu imam dobre kolege s kojima radim i trebam biti zadovoljna, mada me od predugačkog sjedenja sve više zna smetati leđa i hvatati išijas i to je jedan od minusa posla u uredu. Ali imam u planu kupiti balon za yogu na kojem mogu sjediti 🙂 .
3sporta: Kako tvoji kolege suradnici reagiraju na tvoje uspjehe?
Pa oni koji prate i znaju, raduju se. Malo je nezgodno i čak i to mogu razumjeti, zato i ne pitam i nastojim ‘ne odskakati’ od drugih nikakvim posebnim zahtjevima. Lijepo je to što su mi u kompaniji omogućili da svoj godišnji odmor mogu podijeliti tako da ga rascjepkam po dan, dva, tri, koliko mi treba za putovanja na utrke vikendima.
Unutar firme se našao manji broj zaljubljenika u trčanje, te je osnovan maraton klub Ericsson Nikola Tesla i ljudi su baš pozitivni i dragi.
3sporta: Osim sna svakog sportaša, a to je Olimpijada (na koju vjerujemo da ćeš svakako u svojoj karijeri otići), imaš li nekih drugih ambicija u trčanju, utrku ili možda rezultat, distancu koju bi voljela istrčati?
Olimpijada u Riu. Mislim da je preskačem. Kada sam željela trčati normu do koje je od mog osobnog maratonskog rezultata malo falilo – dogodila mi se ozljeda. Onda sam se i razočarala u jednom trenutku u sve oko tog Ria i oko ljudi koji su se oko tog vrtjeli i odlučila sam pustiti da sve ide svojim tokom. Nije mi žao. Mislim da sam dovoljno mlada i da ću imati prilike na sljedećim Olimpijskim igrama, pa i onima iza.. ali ne samo istrčati normu, već neki još ljepši i brži maratonski rezultat. Ali o tom potom, ne želim da mi trčanje bude pressing i nametanje rezultata i ciljeva. Jedini cilj je guštati u onome što volim. Ne materijalizam, niti slava.
Osim toga, kroz osmi mjesec kad je Rio ima puno lijepih utrka koje bih željela trčati. Prije svega, željela bih trčati Ultra trail du Mont Blanc, krajem kolovoza. Jedan od glavnih sponzora za UTMB i sky running utrke pozvao me u svoj tim i velika mi je čast pridružiti im se. Strpljenje, vedrina, dobrota i poštenost se isplate… jednom, sigurno.
3sporta: Uglavnom se držiš cestovnog trčanja. Da li je to tako jer ti najviše odgovara ili pak ćeš se s vremenom okušati više u planinskom i trail trčanju?
Cestovno trčanje puno opterećuje zglobove i puno više narušava mišiće, veći je otpor nego na zemlji i raznolikom terenu. Kad treniram, nastojim izbjegavati asfalt, a na utrkama je neizbježno. Volim prirodu i planinske utrke, drugačije su, posebnije… Naravno, i cestovni maratoni i ultramaratoni imaju svoje čari.
S godinama bih se možda željela malo više okušati i u trailovima i skyrunning trkama. Isto tako, IRONMAN je san.
3sporta: Imaš li među trkačicama i trkačima svog idola, nekog kome se diviš i posebno cijeniš?
Iskreno, ne poznajem puno atletiku ni atletičare. Imam par ljudi i koji su mi dragi i koji mi nešto znače u mom životu, a isto tako su u trčanju. Neću nabrajati imena, to su moji unutarnji pokretači…
Od onih ljudi koje većina zna i kojima se divim ne samo zbog trkačkih rezultata, već zbog skromnosti i povučenosti, tihog, običnog stila življenja je Giorgio Calcaterra koji je bio 11 puta pobjednik Passatorea, te trostruki svjetski prvak na 100 km.
3sporta: Među trkačicama i trkačima u Hrvatskoj koji se ističu svojim rezultatima, ti se osim izuzetnim talentom ističeš i posebnom karizmom, osmjehom i pozitivnim pogledom na svijet i pristupom trčanju. U čemu je tajna tvoje vedrine? 🙂
Hvala. Nekima sam draga ovakva, a nekima sigurno idem na živce. Ali to sam ja i takva sam, nemam masku.. niti postoji druga ja 🙂 Kroz život nastojim koračati vedro i zvrkasto, a takva sam bila još u inkubatoru, kad me je obitelj počela zvati Zvrkica jer sam stalno lamatala s jednom nogicom.
Trčanje mi predstavlja radost i relaksaciju, moj svijet u koji otplovim nakon posla, gdje se opustim i guštam…
Motivaciju u sportu mi pak naruši neiskrenost, laži. Tada počnem ‘tonuti’… To me strašno ljuti, ali prebrodim jer se pokušam distancirati od takvih primjera i živjeti u svom svijetu ljubavi za sport.
3sporta: Tko ti je najveća podrška trčanju?
Najveća podrška su mi moji najdraži, oni koji me vole bez obzira na sve i koji su mi podrška u svemu, ne samo u trčanju. Sestre su moje najbolje prijateljice.
3sporta: Odakle nadimak Slonica? 🙂
Slonica zbog toga što sam se znala zezati s prijateljima zbog svoje visine i kilaže u trčanju, kako sam među višima, a i krupnijima. Kada je bio Wings for Life lani u Zadru, na prijavi sam iz šale kao middle name upisala Slonica, i tada je postalo poznato da je NIKOLINA ŠUSTIĆ SLONICA – najveselija trkačica na svijetu. Bilo je jako smiješno čuti na prijenosu diljem svijeta kad su izgovarali Slonica ni ne znajući što to uopće znači.
Otad je ostalo to ime, nadimak, i stalno dobivam poklone i suvenire na slonice… čak i nakit.
3sporta: Nikolina, hvala ti puno na razgovoru, želimo ti puno zdravlja, sreće i uspjeha i da svojim osmjehom stavljaš osmjehe na lica nas koji te pratimo u tvojim dostignućima. Sretno!
Hvala vama! Nadam se da ću vas moći uveseljavati i dalje 🙂
Intervjuirala: Ana Pavčec-Kregar/3sporta.com
