U životu Kristine Hendel, čini se, mnogo se toga događa naglo i iznenada pa tako i njen prvi maraton ikad. Ime ove 25-godišnjakinje djevojačkog prezimena Božić, nekako je izašlo iz fokusa hrvatskih sportskih medija, ali s novim rezultatom oduševila je sve koji ju prate, pa i nas. Naime, vrijeme njenog prvog maratona od 2:27:31 sata osigurava joj drugu poziciju u tablici najboljih hrvatskih maratonki svih vremena. Ima li boljeg razloga za ovaj intervju?
Osim što je bila pobjednica nedjeljnog 59. Westenergie Marathona u Essenu “Rund um den Baldeneysee”, istrčala je rezultat za 11 sekundi bolji od dotadašnjeg drugog najbržeg maratona koji je istrčala Bojana Bjeljac. Kao hrvatski rekord i dalje uvijek stoji vrijeme iz 2013. godine od 2:25:44 Lise Christine Nemec. Međutim, ono još važnije, Kristina je svojim vremenom u Njemačkoj ostvarila normu za Svjetsko prvenstvo u Eugenu (USA) iduće godine, kao i za EP u Münchenu.
Također, u posljednje tri godine, dok smo svi zaokupljeni svjetskom pandemijom, Kristina ostvaruje najzapaženije rezultate na dugim prugama – 2019. postaje trećom Hrvaticom na tablici svih vremena na 10.000 m (33:35,36), te 2020. četvrtom na 5.000 m (16:06,66), a samo tjedan dana prije toga smješta se i među 10 najboljih na 3.000 m, konkretno postaje sedma s vremenom 9:23,70 minuta.
U kolovozu ove godine na polumaratonu u Berlinu smješta se i u sam vrh najboljih polumaratonki – s vremenom 1:11:34 zauzima treće mjesto na toj listi, 22 sekunde iza Bojane Bjeljac i 20 sekundi ispred Metee Parlov Koštro (prvu poziciju i dalje drži Lisa Christina Nemec).
– Već svoj prvi polumaraton istrčala sam s vremenom 1:15:30 sat i to na vrlo zahtjevnoj stazi. To je bilo ujesen 2017. Odmah godinu poslije rezultat je već bio 1:14:45 u Kölnu. Međutim, 2019. sam morala pauzirati četiri mjeseca jer sam dobila upalu srčanog mišića. I tek sada, nakon gotovo dvije godine uspjela sam podići formu i uznapredovati – priča nam Kristina koja je, neposredno prije nego što je oboljela, trčala 33:35 minute na 10.000 m.
Kroz razgovor s njom, a i iz njenih reakcija na društvenim medijima, i sami možemo iščitati iskreno iznenađenje i ono iskreno radovanje ostvarenom rezultatu… “Neke stvari su za ne povjerovati! Ni sama još ne vjerujem da je tako lijepo prošlo! Prvi maraton! 2:27:31! Nestvarno!“ piše na svojim stranicama.
– Drago mi je da sam se i ja napokon pridružila najboljim maratonkama u Hrvatskoj, na Balkanu, a bo’me i u svijetu. Još uvijek mi nije sve sjelo u glavi te da sam stvarno otrčala taj rezultat – još je Kristina pod utjecajem euforije.
Prema svemu sudeći, njoj su se taj dan sve kockice posložile. Od vremenskih uvjeta pa nadalje, sve joj je išlo u prilog.
– Jednostavno je sve bilo savršeno. Skoro nikakav vjetar, 10 stupnjeva na startu, a 13 u cilju. Malo sunca, što meni daje dodatno raspoloženje te vrlo ravna staza, osim dvaput po kilometar uzbrdo, gdje sam se bojala kako ću to podnijeti kad uđem u drugi krug, no nije bilo problema. Glava i genetika za ovu su duljinu ipak najbitnije jer ne može svatko trčati u ”tunelu”. Moj maratonski debi prošao je puno bolje od planiranog i čak sam uspjela istrčati mali negativni split (1:13:50 + 1:13:41) – ispričala nam je Kristina.
Doznajemo kako se nije osjećala spremnom ni psihički ni fizički za utrku od 42 km sve dosad te kako je odluka pala upravo na ovaj maraton.
– U svibnju sam odlučila da ću se, nakon što zaliječim plantarni fascitis te odradim zadnju utrku na stazi, 6. lipnja početi spremati za Frankfurtski maraton, no on je otkazan pa mi je menadžer dao ideju da trčim u Essenu jer je to dosta dobra staza i sve bi se vrtilo oko mene. Lakše bih dobila svoju okrepu, nego da se primjerice na berlinskom maratonu pogubim i možda ne uspijem pronaći svoju bocu. Također, navijači bi bili oduševljeni vidjeti nekoga tko ondje trči tako brzo, mediji bi dali više pozornosti i slično – objasnila nam je druga najbolja hrvatska maratonka.
Kristina je sama svoj trener pa nam je ispričala i kakva joj je bila taktika.
– Iako sam se ukupno pripremala samo 13 tjedana do maratona, ne treba to uzeti zdravo za gotovo jer uz to dolaze godine rada prije toga, a i zadnje dvije godine nisam imala bitnih zdravstvenih problema. Treniram se sama i prema treningu sam zaključila da bih mogla trčati oko 3:30-3:32 min/km. Kako se trka približavala bila sam sve sigurnija da mogu probati i brže, no ipak sam ostala kod plana za točno 3:30 min/km jer ipak je bolje krenuti na sigurno. Pa mogu reći i da sam dobro procijenila jer sam gotovo jednak tempo držala cijelu trku do 40. kilometra. Onih dvaput po kilometar uzbrdo bili su oko tempa 3:37, a ostalo sve na 3:28-3:31 – bila je to Kristinina računica.
Kao i svaki trkač i naša je sugovornica imala svoje strepnje te se susrela s neplaniranim situacijama. Ipak, nije si dozvolila ostati nepripremljena za svaki scenarij.
– Iskreno, bojala sam se krize jer su svi uvijek pričali kako ih sasječe nakon 32 km. A ja sam od 32. do 38. kilometra nadoknadila tih par sekundi koje sam izgubila na 26. koji je bio uzbrdo. Najvažnije je što sam imala zeca koji je trebao ići do otprilike 30. kilometra, no i sam ne vjeruje da je uspio izdržati do kraja, odnosno do 40. kilometra jer on inače trči utrke na pet do 10 kilometara te nikada nije pretrčao više od 30 km. Prvo sam trebala imati drugog zeca koji sigurno ide do cilja, no on mi je u petak pred utrku otkazao radi bolesti i srećom sam si klupskog kolegu čuvala u rezervi. Došao je do cilja, ali iza mene jer kako kaže, moju promjenu zadnja dva kilometra više nije mogao držati. Njih sam trčala u tempu 3:25 min/km.
Čuli smo i o tome i kakav je razmjer bio očekivanja i iznenađenja.
– Kad sam vidjela vrijeme u cilju nisam mogla vjerovati, bilo je kao u snu! Moj menadžer mi je prije starta rekao da moram ciljati na sporije vrijeme – na 2:29 sata. No ja sam mu rekla da se ne bojim i da vjerujem da mogu brže. Stajao je na 25. kilometru kad sam prolazila i uspoređivao moje vrijeme sa svojim papirićem, gdje je imao zapisanu svoju procjenu mog prolaza za maratonsko vrijeme od 2:29 sata. To me je baš nasmijalo jer sam ga u tom trenu snimila pogledom kako se prima za glavu. Sve u svemu nije moglo proći bolje – puna je doživljaja Kristina sa svog prvog maratona.
Kristina je ovakvim vremenom postigla veliki rezultat, norme – a ne samo osobni rekord i pobjedu na maratonu. Tu je i klupski rekord u maratonu i drugi ženski hrvatski rezultat ikad, ali i treći njemački u 2021. godini. Vrijednost njenog rezultata po WA bodovima je 1158.
– Ne samo da sam otrčala normu za Europsko prvenstvo, nego sam time znatno dostigla i svjetsku normu od 2:29:30 sata. To bi ujedno bila i norma za Olimpijske igre. Ona za Tokio bila je 2:29:30, a mislim da će od iduće jeseni početi period kvalifikacije pa moram potvrditi svoje vrijeme na jesen 2022. Naravno, ne treba zanemariti ostale cure. Nas trenutno tri podjednako smo dobre tako da ne treba nikoga izdvajati kao najbolju, a možda dođe i još netko, nikad ne znaš. Dok samo tri mogu ići na natjecanje – informira nas naša sugovornica.
Pojasnila nam je još neke čimbenike koji bi mogli utjecati na njen nastup na OI.
– Jasno, nitko nije Superman pa mislim da je nemoguće otrčati dva dobra maratona u periodu od tri tjedna, kao što će biti situacija na ljeto – Svjetsko prvenstvo krajem srpnja, a Europsko sredinom kolovoza. Tako da se moram odlučiti za jedno od ta dva natjecanja – kaže Kristina.
E sad, zašto ova članica AK-a Dinamo Zrinjevac tako samozatajno doprinosi hrvatskim najboljim rezultatima, odnosno zašto je tako “nevidljiva“ na našoj trkačkoj sceni, otkrit će nam sama…
– Prije su me znali kao Kristinu Božić. Rušila sam mnoge juniorske rekorde i bila talent za duge pruge. Naravno, s maratonom se ne smije krenuti prerano. Ja sam čekala da budem fizički i psihički spremna i da otrčim to “pošteno”, a ne da ga samo odradim – uvertira je u njenu životnu prekretnicu koja ju je odvela daleko od domovine.
Naime, ona već godinama živi, radi i trči u Njemačkoj te je ondje osnovala obitelj. I suprug joj je Nijemac.
– Upoznala sam svog supruga 2015. godine na studiju u Americi, gdje sam ja provela godinu dana, a on dvije. Oboje smo dobili stipendiju za studij “preko bare“ zbog dobrih rezultata u juniorskim kategorijama. Međutim, ja sam tad neplanski zatrudnjela i 2016. smo se preselili u Njemačku, nakon što smo se vjenčali u Zagrebu. Rodila sam točno na današnji dan prije pet godina – priča nam ova trkačica na rođendan svojega petogodišnjaka.
Kako kaže, ona i suprug, koji je također vrhunski trkač, u Njemačkoj mogu živjeti i od trčanja, a ona je uz to zaposlena u pekari svekra i svekrve te to naziva njihovim svojevrsnim sponzorstvom njima dvojima.
– Muž je ovdje upisao studij inženjerstva, a ja, kako nisam znala njemački, nisam mogla ovdje studirati. Svekar je ujedno i trener mojem mužu, no meni takav sustav treniranja ne odgovara pa sam se od ožujka počela trenirati sama. Naime, taj mi je trening bio malo prejak, pa sam imala probleme sa željezom – doznajemo od Kristine koja je bila pod trenerskim palicama od Slavka Petrovića, preko trenera u Americi do australskog olimpijca iz 1976., pokojnog Grahama Croucha koji je svojevremeno živio u njenoj blizini.
Upitali smo Kristinu kako je zadovoljna životom u Njemačkoj i kakve uvjete za treniranje ondje ima.
– Živim u jednom malom gradiću s oko 20.000 stanovnika. Ovdje je vrlo smireno s usporedbom na Zagreb, moj rodni grad, te se da dosta lijepo trenirati. Za duge kilometraže volim ići u brda jer nije monotono, malo se mijenja korak trčanja uzbrdo-nizbrdo. To bude jedan veliki krug, gdje prođem kroz nekih osam do 10 sela oko mog grada. Ostatak treninga radim po cesti. Šumski put koji je također većinom asfaltiran udaljen mi je 2.5 kilometra, a treninge gdje mi je bitan ritam radim na tri kilometra dugoj, relativno ravnoj biciklističkoj stazi. Atletska dvorana mi je na 45 km udaljenosti, ali sada kad se bavim maratonom neću toliko trebati dvoranu jer tamo se radi samo brzina. Obično, da ne bi došlo do ozljede zimi vani, rade se dionice unutra. Odrađujem brzinu možda svaka dva tjedna, a ostalo je sve sporije, tako da se to može i vani na nižim temperaturama – predočava nam novopečena maratonka svoje treninge.
Zanimalo nas je i može li se u Njemačkoj živjeti samo od bavljenja trčanjem.
– Moj muž je dosta dobar u nalaženju sponzora od kojih živimo. Naravno, maratonom se isto može dosta zaraditi pa je lijepo kad se može živjeti od nečeg što čovjek voli (kad sam bila bolesna, ta četiri mjeseca jako mi je teško palo što ne smijem nikako potrčati jer trčanje mi pročišćuje misli i veseli me). Živjeti se, kao što rekoh, može od trčanja, ali ne može se baš puno staviti na stranu za štednju. Tako da će vjerojatno moj muž prvi početi s radom, a ja ću trčati dokle god bude napretka. Želim vidjeti koliko moje tijelo može – priča nam ona kako je to kad ti je ljubav ujedno i posao.
Kako i sama kaže za sebe, mnogo je to događaja za strpati u jedan mladi život od samo 25 godina… A još je duga budućnost pred njom. Pa smo ju upitali i o tome.
– Naravno da su mi dugoročni cilj Olimpijske igre u Parizu, a i Los Angeles kasnije. Tko zna, možda izdržim i do Melbournea. Oduvijek sam željela otići do Australije. Maraton je disciplina za koju imam talent i mislim da je nepotrebno vraćati se na 3000 m sa zaprekama. Iako je to bilo zabavno, u tome za mene nema budućnosti – podijelila je s nama planove ova perspektivna maratonka.
Bez obzira na to gdje živi, čini se da ćemo i dalje njene nastupe pratiti pod hrvatskom zastavom. Ipak, ne iz tako romantičnih pobuda kako bi čovjek pomislio.
– Zasad nastavljam nastupati za Hrvatsku jer prelazak je dosta kompliciran. Nakon davanja zahtjeva svjetskoj atletici mora se pauzirati tri godine, odnosno ne smije se nastupati na internacionalnim natjecanjima, a ja ne želim čekati sedam godina na iduće Olimpijske igre. Tko zna, možda prijeđem za one druge OI, jer Njemačka je ipak zemlja u kojoj živim. Na kraju krajeva, nije mi toliko bitno koji dres nosim jer ja želim živjeti svoje snove! Ionako nema možda ni 10 ljudi koji te podržavaju i raduju se tome što postižeš pa ne osjećam tu potrebu reći kako ja trčim za nekoga – kaže Kristina.
Za kraj, nismo mogli ne upitati ju vidi li svoj život ikad više u Hrvatskoj.
– Uvijek sam govorila, ako se bude dalo, da ću si možda kupiti kućicu ili stan na Jadranu. Volim naše more jer je čisto, a obala je puna povijesti i znamenitosti, te jedno nije tako udaljeno od drugog. Naravno da je teško živjeti u Njemačkoj jer, iako imam dvojno državljanstvo, uvijek ću ja tu biti stranac. No, ništa u životu ne može biti savršeno. Važno je da je čovjek sretan s onim što čini i radi.
Piše: Martina Maloča
