Kod nas u Zagreb Runnersima ponekad imamo internu utrku na dvije milje. U iste te Zagreb Runnerse dobrodošli su apsolutno svi – stari i mladi, domaći i strani. Tako je u svibnju prošle godine na trening došao neki mladi Nizozemac, a upravo taj put umjesto treninga imali smo utrku na dvije milje. Ukratko: novopridošli Nizozemac pobijedio nas je sve! (a nismo baš spora ekipa)
Njegovo je ime Roel Verlaan i u Zagreb se doselio iz Amsterdama radi posla – radi kao brand manager za Heineken. Upravo on je jedan od ljudi iza kampanje Heineken 0.0 – bezalkoholnog piva za sportaše i sve one koji vole pivo, a ne žele biti pod utjecajem alkohola. Trčimo zajedno već neko vrijeme, pa sam odlučila napraviti intervju s njim – da čujem kako se snašao ovdje, kako vidi trčanje i život općenito u Hrvatskoj.
– Prije dolaska u Hrvatsku znao sam samo da je Hrvatska, s obzirom na veličinu, zemlja s jako puno sportskih velikana. Ivanišević, braća Sinković, nogometaši, rukometaši… to je stvarno puno za tako malu zemlju – rekao je.
Roel se sportom počeo baviti još kao klinac. Najprije se dugo bavio tenisom, a tijekom studiranja trenirao je veslanje. Tada mu je trčanje služilo kao nadopuna svakodnevnim treninzima, da bi kasnije preraslo u pravu strast.
Trčanje i bicikliranje novim gradom
– Kad sam tek došao u Zagreb, počeo sam ga istraživati trčeći. Ono, uobičajeno, prvih par puta trčiš okolo, izgubiš se, trebaš GPS da se vratiš nazad i tako. U Zagrebu mi je super to što obuješ tenisice, iziđeš van, kreneš trčati i za samo 15 minuta si negdje u prirodi gdje je prekrasno za trčati. Doduše, prvi dan sam se zapitao gdje sam to došao jer je grad bio potpuno prazan. Tek kasnije sam shvatio da je bio 1. svibanj, praznik, i da su svi bili na nekim izletima – tako je Roel opisao svojih prvih nekoliko dana u Hrvatskoj.
– To što imate Sljeme tako blizu je predobro. Par puta sam za Sljeme rekao planina, pa su mi se moji kolege Hrvati smijali, govoreći da je to samo brdo. Kako god, ja sam iz Nizozemske, mi tamo nemamo ni brdašca, a vi imate jedno odmah tu, samo 20 minuta od centra grada.
Kao bivši veslač, prvo je htio posjetiti i istražiti Jarun – jezero koje je inicijalno napravljeno upravo za veslanje. Zatim Bundek, Maksimir, Tuškanac… Ispostavilo se, veli, da je Zagreb savršen za trčanje. Nedugo zatim pridružio se Zagreb Runnersima – došao je na ranije spomenutu utrku na dvije milje. – „To mi je bilo zakon. Kompetitivnog sam karaktera i baš mi je bilo zabavno.“
Najveća razlika između trčanja u Hrvatskoj i Nizozemskoj je, kaže, ta da još uvijek tamo trči više ljudi, ali vidi se da i u Hrvatskoj ta brojka raste. Također, dosta Nizozemaca trči više radi životnog stila – ali složili smo se, bolje i tako nego nikako. Iznenađen jer brojem utrka u Hrvatskoj – nije očekivao da ih baš toliko ima.
Ono što mu se ne sviđa u Zagrebu je to što gradska infrastruktura nije baš pogodna za bicikliste. Naravno, njegov rodni Amsterdam visoko je postavio tu ljestvicu, no u pravu je – Zagreb bi se trebao više prilagoditi biciklistima.
– Sve obavljam biciklom. Kad sam kolegama tu u Zagrebu rekao da nemam auto čudno su me pogledali, misleći valjda da bih ga trebao imati ako uzmemo u obzir moj posao i slične stvari. Ali meni auto uopće ne treba.
– Što radiš kad pada kiša? – pitam ga.
– Pa idem biciklom. Kao što je moj otac jednom rekao: nisam napravljen od šećera! – odgovorio mi je kroz smijeh. Smatra da Zagreb ima potencijala biti biciklistički grad i nada se da će se to polje uskoro razviti.
Život u Hrvatskoj
Nakon što smo se složili da bi biciklistička infrastruktura mogla biti bolja, krenuli smo na druge životne teme (ako za njega Nizozemca uopće postoje druge životne teme osim bicikala ;)).
– Smatraš li Hrvatsku sigurnom? – pitala sam.
– Da, jako. Prije Hrvatske radio sam u Africi i na Haitiju, a posjetio sam još dosta zemalja, pa sa sigurnošću mogu tvrditi da je ovdje sigurno.
– Već si radio u Africi i na Haitiju? Pa koliko godina imaš?
– 27!
Kod Hrvata je primijetio nešto smiješno: često se žalimo da nemamo novca i da nam je teško – a sve to dok sjedimo na nekoj terasi, pijemo drugu kavu i upijamo zrake sunca. Jako mu se sviđa hrvatska hrana, koja je zanimljiv spoj mediteranske i kontinentalne, pića su mu također fina, iako mu je pivo bolje doma u Nizozemskoj.
Hrvatski mu jezik zadaje dosta problema. – „Mislim da ga nikad neću naučiti! Nije ni sličan bilo kojem jeziku koji govorim, skroz je drugačija skupina i nikako mi ne postaje logičan.“ – kaže. Jedino što mu ima smisla su brojevi, koji se složeni vrlo intuitivno: na primjer, 90 je na hrvatskom doslovno devet (puta) deset. Za usporedbu, na nizozemskom se 90 u prijevodu je kaže četiri i pol puta dvadeset.
Moje je iduće pitanje bilo, naravno, o djevojkama. – “Cure su svuda drugačije! Ali primijetio sam da su Hrvatice pomalo konzervativne, nikad se neće dogoditi da ti ona prva priđe. Očekuje se da budeš frajer i napraviš prvi potez-” Uz to je rekao da su Hrvatice lijepe, dakle, vrijedne su tog poteza :).
Još jedna lijepa stvar u Hrvatskoj mu je priroda. Roel je posjetio neke nacionalne parkove, bio je na otocima i u dosta gradova, i sve to ga je ostavilo bez daha. Sada planira kamo će odvesti prijatelje i rodbinu kad ga dođu posjetiti – nije lak zadatak izabrati najljepše mjesto.
Kada je to spomenuo, počeli smo raditi planove i prijedloge kamo bi trebao otići, zapričali se, pa sam ga zaboravila uopće pitati da mi kaže nešto za kraj intervjua. Ali poprilično sam sigurna da bi nam poručio nešto u stilu: Hrvati, više trčanja i vožnje biciklima, manje autima!
Intervjuirala: Martina Đođo / 3sporta.com
